Ne znam hoću li uspjeti napisati što želim, hoću li znati, jer kad sam sada pročitala ove dvije krasne priče, tako lijepo napisane, tako pune emocija, tako snažne, mislim da nema šanse da se dovoljno jako izrazim a da kažem što želim. Probati ću.
Dakle, ja sam rađala tri puta, sva tri u bolnici.
Prvi put su me porodili, doslovno. Od početka je sve krenulo onako kako ne bi nitko htio; nenamjerno prokinuće vodenjaka, bez trudova, zatvorena do kraja. Sati i sati, točnije 27 sati od kad su me polegli ma stol, klistiranu i obrijanu, rodila se Ema, istisnuta je težinom doktora iz mene, izgurana, istrgnuta i odnešena. Bila sam drogirana, drip i epiduralna su me slomili, čekanje iscrpilo, deseci sestara i doktora izmorili... MM je bio samnom, i tada sam, kad je sve bilo gotovo, znala da će i sljedeće pute on biti samnom, ali ostali ne, ućiniti ću sve da ne budu.
Drugi put sam išla roditi, ja i MM išli smo u bolnicu da ja rodim. I bilo je tako. Hodala sam do samoga kraja, pregled prije odvođenja u boks bio je u tenutku puknuća vodenjaka i tada je taj divni dr. rekao "vidimo sa za 2,5 sata." MM i ja smo pjevali, ležala sam prikopćana na ctg, ali sam se vrtila, okretala, sjela, legla, a kada bi sestra ušla u sobu trudili smo se da što prije izađe. I jesu, shvatili su i ostavili nas na miru. A mi smo pjevali. Pila sam vode, smijala se, sjela, legla. Bila u transu, svom, prirodnom. Bila sam " u oceanu trudova, nošena njihovim valovima". Netom prije nego će proći 2,5 sata dr. je došao, nježno me pregledao i pitao da li sam spremna, da li sam ja spremna. Bila sam. Bila je i beba. "Kad osjetite da možete, samo lagano tisnite, ne se naprezati". To neću nikada zaboraviti, nikada. A kad mi je došlo ja sam samo lagano stisnula, vizualizirala sam si bebu kako se plivajući probija prema van, čak sam se lagano uspravila, ustala, uprla sam noge u dno kreveta (tada to nije više bio krevet nego kao stolica) i ona je tako nježno izašla iz mene. U tom trenutku samo me MM držao za leđa, nitko me nije dodirivao. Bilo je veličanstveno. Iva je samo rekla kme-kme, babica koju do tada nisam ni primjetila zadigla mi je majicu i na golo tijelo stavila bebu, na prsa. Pustili su nas par minuta da uživamo. Onda je nažalost usljedila procedura i odvojili su me od bebe. Nakon toga popapala nas bolnička rutina. Ali sam čin poroda bi je tako poseban, nestvaran, toliko prirodan da je bio neprirodan zbog mjesta na kojem se dogodio. Adrenalin mi je bio na maximumu, morali su mi dati nešto za smirenje jer bih odskakutala s krevetom van na ulicu.
Treći porod bio je još nevjerojatniji, jer sam znala kakvu navalu emocija očekujem i da ja imam snagu sve to izgurati sama. Na moju žalost bila je gužva u bolnici pa nisam naišla na nerazumijevanje za mirom i samoćom kao kod prijašnjeg poroda. Čak su mi i dali malu količinu dripa da ubrzaju porod jer su žene rađale na hodniku, ipak sam se potrudila i MM i ja smo većinu vremena bili sami jer smo to tako htjeli. Od trenutka ulaska u boks do poroda prošlo je sat i petnaest minuta. Možda sam došla u bolnicu malo na knap, ali ja sam tako htjela. A kada je ovaj dr. rekao da tiskam, odgovorila sam da malo pričeka jer da nisam baš sad spremna. Kod njega i babice je to izazvalo navalu smijeha jer kako nisam spremna kad sam došla roditi, ali oni jednostavno nisu shavćali finese tog trenutka, i da to "nisam spremna" je značilo samo da pričekamo da se beba i ja izkoordiniramo, a ne da se silimo. I opet je bilo po mome. Kad samosjetila da je to to samo sam tisnula, i opet me nije nitko dodirivao osim MM, a to je tako lijepo. Andrija je odmah zaplakao, kratko, slatko, a moje riječi u tom trenutku su bile moja molitva " Hvala ti Bože, Hvala ti Bože...".
Nažalost, pošto se sve opet događalo u bolnici ( a ne kao u ovim lijepim pričama Saredadevii doma) popapala nas bolnička rutina.
Eto, do sad nisam pisala svoje priče s poroda, ali potaknuta ovim prekrasnim pričama htjela sam napisati da sam i ja bila "korak do zvijeza" u svoja druga dva poroda