haj svima, čitam već danima vaše postove i nisam naišla na bolji forum dugooo dugoo...
:D
sad moram zbiflat šta me muči: imam 33 g. i živim sama s mojom curicom od 5 g. I meni i njoj jako fali društvo. Tako već 2 godine razmišljam o udomljavanju djeteta njenih godina. Ne želim čekat frajera na konju, magarcu il nedaj bože majmunu, da bih ostvarila svoj san: imati punu kuću klinaca. ah, uz posao, fax (furam se na apsolventicu jer sam upisala studij prije 3 godine) i poluprazan ceker (mislim na financije) ziher nemam šanse. aj dobro, imam stan i auto, al najvažnije od svega, ginem za djecom.
Uz to moji roditelji, koji su mi inače uvijek u životu pružili potporu do bola, na sam spomen udomljavanja ili usvajanja djeteta, odmahuju glavom. Kažu da mi je dovoljna moja curica i da gledam da joj pružim svu ljubav itd.... blablabla...
moja curka je fenomenalna, društvena, vesela, puna ljubavi, obožava i male i velike klince, a tek ja....
eto jučer je nakon vrtića odlučila da hoće slavit rođendan (inače-prošao je u lipnju - slavlje je bilo ko kraljevski svatovi) i tak spečem ja tortu! i stavimo svjećice !!! :shock: , pozove ona malu susjedu od 4 g. koju je doveo tata. rekao je se da je to sve super (?) i pravili smo se da obje slave. čovječe... na kraju je mala ostala spavat kod nas. kćer mi je bila oduševljena, mala je zaspala, a moja ju je kćer još dugo gledala i bila uzbuđena ko da je otišla raketom u svemir (eto od kuda moj nick).
kad su nazvali moji starci mala se pohvalila kak je slavila i sve ispričala i na to moj stari veli: majko mila, pa vi ste "lude", pa tko bi tebi prepustio dijete i na čuvanje, a kamoli... (naravno to je bilo u šali, al.....)
šta mislite, da probam???![]()