Nastavljam. Činilo mi se da je najvažnije bilo da se nebi dogodilo da potražujemo neke financijske nadoknade za ovo ili ono. Ma nama je bilo bitno dijete,jedino što smo mi molili SR je da bude manje dijete ,kako bi ako se s vremenom pokažu uvjeti za usvojenje i usvojili tog . Jer u razgovoru je SR spomenula i tu mogućnost i mi smo odmah rekli DA. Ja znam puno djece koja su bila udomljena, to su sada odrasli ljudi, koji su cijelo vrijeme udomljenja bili i odrastali u jednoj obitelji,koja ih je smatrala svojim članovima i dan danas su jako povezani. Mislila sam da ćemo tako uspijeti na lakši naćin doći do djeteta.Dobili smo licencu za udomljavanje, nakon pola godine ukazala se neka prilika ,ali matični centar djeteta odlučio je da je bolje za dijete da ide u obitelj gdje je već smješteno petero djece, negdje na selo, a apsurd je veći ako spomenem djete je iz grada :? Netrebam spominjati da smo nakon mjesec dana nadanja bili ukomirani i razočarani. Slijedi odlazak naše SR na drugo radno mjesto,dolazi nova koja se do dan danas nije udostojila uputiti jedan telefonski poziv bar da se upoznamo,pa godišnja skupština udomitelja koja je bila moraš doći pod svaku cijenu(to je uvijet ravnateljice),a to je izgledalo kao neki sindikalni skup prepun zahtjeva i negodovanja starih i nezadovoljnih udomitlja.Tu pada odluka .