 |
|||
Pokloni učiteljicama/razrednicima na kraju šk. godine
ili za neki prigodan datum
Meni se to ne sviđa.Nimalo.
Moji učenici ( kojima sam razrednica ) znaju da ako smatraju da zaslužujem mogu donijeti buket cvijeća prosječne veličine i /ili rukom pisanu čestitku.
( naravno na kraju školovanja, u ovom slučaju 8 raz )
Koja su vaša iskustva?
12 puta pogledano i ama baš nitko nema mišljenje?
Kad sam ja bila u osnovnoj mi smo redovno učiteljici za 8. mart poklanjali ciklame, ljubičice, zumbule ili sl. u malom pitaru, a na kraju 8. razreda za kraj godine moja mama je urgirala da razrednici moram odnijeti buket ruža. Kad se samo sjetim, koja katastrofa... Buket bijelih ruža na 40°, samo su popadale a ja sam joj to morala dati.
Neznam nekako mi je svaki poklon veći od cvijeća previše, a opet..
kada sam vidjela da si ti otvorila topic ,
misao prva - želi nešto posebno
misao druga- želi svima dati na znanje da se prosvjetari ne osjećaju ugodno kada dobiju neki preskupi dar koji je sve drugo osim " mali znak pažnje "
ovo drugo tj smatram da roditelji nisu baš toliko imućni da odvajaju 50 kn po djetetu ( uz sve troškove koje imaju )
,5 kn da, to mi je ok
ne želim motokultivator, želim zasluženi buket cvijeća
Evo, imam jamaria71 prvotno napisa
.
Naime, mi smo svake godine do sad skupili nešto novaca i na kraju godine kupili učiteljici zajednički pokon. Svaki puta birali smo točno ono što joj treba (korisne i relativno skuplje stvari) i svaki puta se jako veselila, zahvaljivala 100 puta i govorila kako je tako složan "roditeljski zbor" odraz sloge u razredu. I znam da su svi roditelji dali novac s veseljem jer smo svi oduševljeni učiteljicom i iz godine u godinu sve više uočavamo kako su nam djeca profitirala što je imaju.
Ove godine se opraštamo od nje. I ponovo namjeravamo skupiti nešto, ovaj puta malo više jer je ipak to rastanak. Djeca nam imaju razvijene radne navike, vidno više znaju od ostalih učenika 4. razreda iste škole, stalno s njima radi dodatno, trudi se iz petnih žila, odgaja ih, nastoji da im škola bude sretno mjesto... Eto, baš me veseli što ćemo joj kupiti nešto lijepo.
Ako tebi osobno smeta dobivanje poklona red je da to učenicima daš do znanja i da oni to poštuju, ali užitak darivanja takve profesorice.... Koliko te poznam iz postova-da sam roditelj djeteta kojem si razrednica bila bih nesretna što ne želiš neki poklon. Roditelji itekako znaju cijeniti takve ljude: nemoj im uskratiti mogućnost da te daruju ako to zaista žele.
mene smeta to natjecanje među paralelkama, tipa mi smo kupili lampu ,a vi sat....itd
a puno roditelja mojih učenika ima više djece u obitelji ili samo jedan roditelj radi , i srce me boli da zbog nekog kao reda neće imati meso za ručak jedan dan zbog mene...
rekla sam im ja više puta
ovoe godine sam dobila buket cvijeća iz vrta, bila sam presretna
o motokultivatoru još nisam razmišljala :?
moje je mišljenje definitivno ne kupovati ništa skupo , radije poslikati razred, uokviriti , ima li šta ljepše ?
Nikada se nisam osjećala dobro kada dobijem neki skuplji poklon
Sjećam se da smo jednom davno našoj drugarici kupovali radio, a kupnju je organizirala drugarica iz paralelnog razreda, naravno u dogovoru s njom. Da stvar bude bolja to je fakat bio neki posebni radio, mislim čak da ga je donio neki tata iz Njemačke
Uh, Maria, ovo me stalno muči :/ ! Radim u individulnoj nastavi i roditelji takve nastavnike uvijek doživljavaju pomalo drugačije...onako kao "produženu roditeljsku ruku" te imam dojam da osjećaju potrebu ili, još gore, obavezu nešto za Božić, Uskrs ili na kraju godine dati (otprilike onako kao što u goste ne ideš praznih ruku).
Radila sam i u jednoj gotovo seoskoj školi gdje bi ti pokloni bili u "naturi" (jaja, grožđe, marmelada, jednom i picek), a tu u gradu ide u rasponu od cvijeća do skupih parfema. Koliko god naglašavala i molila da to ne rade, ništa ne pomaže - uvriježilo se, običaj je, a ja se ne osjećam dobro (osobito kad je prilika da se roditelji susretnu i obaspu me vrećicama).
Razumijem da svaki odnos 1:1 ne može biti isti i da neka mama osjeća da se njeno dijete "kliknulo" sa mnom (kao što neka osjeća da možda i nije) i da mi na taj način želi reći "hvala što radite s njim i duplo", ali svejedno... :/.
Imala sam jednu mamu koja bi dovela dijete, otišla na plac i između 6 vrećica, s kojima bi se sva uspuhana vratila, ponekad izvukla stručak đurđica ili bi mi samo neprimjetno na stolu ostavila jabuku . Eto, od takvih mi bude toplo oko.
da li ste ikada vratili poklon? Ne govorim o bombonjeri ili buketu cvijeća ali ne kuzim zasto ne bi mogli odbiti primiti parfem, zahvaliti se i reći da vi to nikako ne možete i ne želite primiti...
Ja ne volim to poklanjanje i ne mislim ga poticati. B je tetama u vrticu odnio stvarno sitnicu jedino za zadnji dan vrtica, sudjelovali smo u grupnom poklonu i to je sve za šest godina (ja bi čak polemizirala i o tom grupnom poklonu). Nista vise ne planiram niti za skolu.
Meni nije mrsko, čak dapače, lijepo mi je kada se roditelji slože i kupi se neki poklon učiteljicama ili tetama u vrtiću na kraju školske godine ili na rastanku s njima, recimo kad dijete kreće u 5. razred ili u srednju školu. Mi smo svojim učiteljicama na kraju prvog razreda kupili lijepe bukete cvijeća i mislim da je bila mirisna svijeća ili nešto slično. Ništa veliko, dali smo svi po 10 kuna, to i nije neki iznos, a tko nema nije morao dati, kupili smo s onim što smo skupili. Mene jako smeta da bez obzira što se znalo da kupujemo zajednički poklon, dosta roditelja je donijelo poklone koje je predavalo njihovo dijete, e to mi je čisto ulizivanje, ne vidim svrhu toga ako imamo zajednički poklon.
Ne volim poklanjanje nakita, parfema i sličnih stvari.
Stručak cvijeća na kraju šk.god. od cijelog razreda mi je sasvim u redu.
Ili nešto što ću koristiti u nastavi.
Ja bih bila zadovoljna i s buntom papira ili tintom za printer. To mi treba.
Potpisujem davorku, lijepo mi je ovo što govori mim, razumijem čokoladu, i maria...
moram ti reći da si veliki čovjek zbog gornjeg citata, ali isto ti moram reći da ti nikako, nikako ne bi trebala utjecati na odluku razreda da te daruje, jedino ih možeš zamoliti da to bude zaista nešto skromno - kako već i jesi. U protivnom suosjećam s tugom i zbunjenošću razreda čiji bi poklon zbog "skupoće" odbila.i srce me boli da zbog nekog kao reda neće imati meso za ručak jedan dan zbog mene...
Kao osoba koja rado poklanja i na taj način pokazuje svoju naklonost govorim ti da je zaista od srca, i ako sam taj dan ja odlučila da radi toga dijete neću ovaj mjesec odvesti u kazalište, a neki drugi roditelj će danas ručati granatir i salatu umjesto nekog mesa ... neka! To je odluka onoga tko te od srca cijeni i želi ti na taj način pokazati svoju naklonost.
Zašto mu to uskratiti jedno, dvaput godišnje?
mi nikom niš ne nosimo.
možda zato mali i ima problema u školi
Ne sekiraj se. Ja nosim, pa nam nije bolje.mi nikom niš ne nosimo.
možda zato mali i ima problema u školi
Mi smo uvijek za rastanak s učiteljicama, tetama u vrtiću, tetama s ritmike kupili nešto simbolično - samo kao uspomenu i znak pažnje - ali kao grupa (razred), a ne svatko posebno.
Mislim da nismo pretjerali u ničemu, tako da tetama nije bilo neugodno.
Prošle godine, kad smo se opraštali s učiteljicom, kupili smo joj presladak lančić sa srcem i majicu na kojoj smo odštampali imena sve djece.
Posebno mi je bilo drago čuti da je prošli tjedan u školi bila u toj majici i nosila je lančić.
Evo ja ću napisati kako se ja uistinu ponašam. M je krenuo u 3. razred.
U vrtiću smo tjedan prije odlaska na more svake godine tetama bombonijericu, ne neku golemu nego Mozart kugle, Raffaelo ili nešto slično. Na kraju vrtića je išao i zajednički poklon svih roditelja.
U školi stranih jezika, tante dobije buket na oglednom satu. Nema zajedničkog poklona ni buketa.
Profesorica iz klavira dobije bombonijericu, a prof iz solfeggija ne dobije niš. Da se ne radi o nekom potkupljivanju dokazuje to što prof iz klavira može jako malo utjecati na ocjenu, a prof iz solfeggija predlaže ocjenu. Međutim, jači je individualni kontakt imeđu prof iz klavira i djeteta nego između prof iz solfeggija i djeteta.
Učiteljica iz razredne nastave na kraju prvog razreda (tj. na dodjeli svjedodžbi) dobila je majušnu orhidejicu u tegli (oko 30 kn), a na kraju drugog razreda majušni grmić ruža u tegli (isto oko 30 kn). Učitelji iz predmetne nastave nisu dobili ništa. Na početku ove školske godine M je donio učiteljici svoj uradak od kamena i školjki (0 kn).
Maria71, je li to OK.
ja ovo ne razumojem, što ovo točno znači?U protivnom suosjećam s tugom i zbunjenošću razreda čiji bi poklon zbog "skupoće" odbila.
Da li tako liječnik ili sudac, policajac ili bilo koji državni službenik ili dužnosnik, ne smije odbiti "skupi" poklon da ne uvrijedi svojeg klijenta.
Naravno da djeci i roditeljima na vrijeme treba dati do znanja to očekujemo ili neočekujemo od njih.
Bubice, mislim da je drugačija stvar kod liječnika, državnih službenika i sl. Ako se kupi zajednički poklon učiteljici i teti u vrtiću samo kao znak pažnje jer su roditelji zadovoljni njenim odnosom prema djeci s kojom provode jako puno vremena (npr. dnevni boravak u školi) to se ne može uspoređivati sa poklonom liječniku npr. prije operacije ili zato da te preko reda primi u bolnicu, dakle da izigra neki propis i sl. A ako se nakon uspješnog liječenja nešto pokloni liječniku, to je isto tako izbor svakog od nas, nije baš sve mito.
To znači točno to što piše.
A "skupoću" ću staviti po strani. Neka visinu skupoće odredi svatko za svoj novčanik. Meni osobno je važna samo namjera. Naravno da bih, da mi netko pokloni novi audi A6 pala u nesvijest - od sreće
Inače, ja radim na mjestu gdje mi ne poklanjaju previše, da ne mislite da sam se kroz poklone razmazila, više poklanjam ja.
I dokle god su mi namjere čiste, a jesu - ne sjekiram se.
Ali, to je samo moj način i na kraju, moje mišljenje.
Potpis pod svako slovo.
Meni isto ne poklanjaju skoro nikada, radim u banci i najveći domet mi je jedna stranka koja za svaki Božić donese veliku Milka čokoladu.
ja ne vidim jasnu razliku u odnosu na ostale službenike...
a ovo, po meni, nije izbor djece nego roditelja...Dijete će, jer voli svoju učiteljicu, donijeti joj stručak ljubičica, ne zlatni lanac.ali kada djeca kolektivno donesu neki parfemčić, komadić zlata, sat ili štajaznamšta, ne mislim (osobno) da zbog toga treba padati u nesvijest zbog biločega, kamenujte me.
Pa, ne znam, Bubice, znaju današnja djeca i što je zlato, ne samo cvijeće i ne prepoznaju svi nužno zlato kao samo i isključivo materijalnu vrijednost... Sad spomenuh zlato, ali i sve drugo, gore nabrojano.
jedno dijete mozda, ali citav razred ne.
sjecam se da smo mi u visim razredima osnovne sami skupljali novce i kupovali (i birali) poklone razrednici za 8. mart.
Uglavnom smo kupovali ukrasne tanjure i sl. kramu, ili zlato ako smo dovoljno sakupili.
Dok sam ja isla u skolu, sjecam se da smo prvo vrijeme znali svi sakupljati novac, pa kupiti nesto tipa parfem, vaza ili neki ukrasni predmet..Obicno bi kupnju na sebe preuzela mama nekog ucenika..U kasnijim razredima srednje skole, bilo je ucenika koji nisu voljeli razrednicu, pa se nikako nismo mogli sloziti oko kupnje. Onda bi neki kuipli sami, neki ne..neki sitnicu tipa okvir za sliku, drugi skupi pafem....Bas glupa situacija...
No, ne bi rekla da je bio problem oko novaca. Kada smo skupljali za 1 poklon, obicno bi roditelji dali novac za uciteljicu ( i to nisu bili veliki izdaci, mi smo bili dosta na knap s novcima, ali stvarno smo mogli izdvojiti cca. 10-15 kn godisnje), ali bi klinci radje to potrosili u bircu ili za neku glupost.
govorim o cvijeću jer je moj prvašić...do kraja Oš djecu odgojimo da razmisljaju o zlatu, nije im to samo nadošlo...
Ja razumijem da i djeca imaju potrebu darovati drage osobe, ali mislim da bi oni, bez utjecaja sa strane, bili i kreativniji i jednostavniji u izboru.
U moje doba su se sva ta poklanjanja vezivala uz OŠ, u srednjoj nije nikome palo na pamet razmišljati u tim kategorijama, ja se, npr. sada uopce ne mogu sjetiti jesmo li mi rasku darivali na kraju četvrtog razreda i s čime. Sjecam se da je ona nas tako da nas je pozvala u svoj stan na kolace, i to mi je bas bilo lijepo.
Na faksu smo sve profesore nagradili za kraj šaljivim, pomalo i ironičnim pjesmuljcima i tulumom
Slažem se.
OK mi je poticati ili ne uplitati se u njihovu kreativnost - ako insistiraš, ali ne vidim zlo ni od uplitanja, pa da se kreativnost njeguje na drugim područjima života i rada.
Najljepša stvar koju sam dobila je jedna pjesma....
ivana2 ,meni je to ok, što si napisala
Sve bi bilo dobro, da dolje ne piše i razlog zašto
Mislim, i sad kad bi se prof. iz solfeggija zamislio nad tim, sigurno mu ne bi palo na pamet da je to zato da on slučajno ne bi pomislio da je to pokušaj potkupljivanja, a ne zato što on to, ni po kojem kriteriju nije zaslužio.
Mislim, ovo se događa kada se poklanja s predumišljajem: tebi da jer ti možeš misliti da je to zato i zato, a tebi ne jer ti ... bla, bla.
Ja, ako imam namjeru poklanjati, poklanjam maštovitu sitnicu i od srca. I nemam ovakvih problema.
Za mene je teta, učiteljica, razrednica mog djeteta izuzetno važna osoba. Zato ću ja njima uvijek pokloniti neku sitnicu, kako bih kroz to pokazala svoju zahvalnost.
x
[quote="AdioMare"]i ja. skupe poklone mi je neugodno davati jer mi ih je neugodno i primati od osoba s kojima nisam jako bliska.
sto se darivanja profesora tice u skoli smo na kraju cetvrtog razreda kupili uciteljici poklon. to je bio tanki zlatni lancic i cvijece. odredili svi zajedno pod vodstvom razredne sefice
srednja skola :? ne sjecam se sta ali se sjecam da nije bilo za razrednika koji je inace malo mario za nas vec za profu koja nam je pomogla organizirati ekskurziju i koja nas je na ekskurziju i vodila.. u svakom slucaju kupovali jesmo, obicno samo na rastanku i to ono sto smo se medjusobno dogovorili.
sad bi ja nekaj rekla, ali bute onda rekli da sam bezobrazna
a kad smo već kod pjesme; evo kaj je moj mali napisao (za zadaću je bilo napisati pjesmu o smeđoj boji):
smeđu boju volim jako,
a učenje tako-tako
Slobodno reci, Anki.
Evo ovako, ja kao nekadašnji učenik gledam na to.
Na kraju godine ok mi je kupiti neki kao što kažeš buketić ili slično razrednici ili ako je razredu baš posebno bila draga/pomogla neka učiteljica/profa. A na kraju jednog poglavlja školovanja, tipa 4., 8. i 4. srednje pokloniti nešto za uspomenu razrednici, e sada cvijećže sigurno nije za uspomenu na kraju kada se rastaju. A kaj će to biti ovisi o maštovitosti učenika i poznavanju želja razrednice.
Moja mama je prosvjetni radnik i svojim učenicima na vrijeme da do znanja (nisam još skužila kako) da ne želi nikakve poklone.
Jedino što prihvaća jesu učenički radovi - oni u školi imaju keramičarsku sekciju, pa učenici izrađuju sitne poklončiće za Božić, Uskrs i sl. i daju ih nastavnicima - ali mislim da je to nešto sasvim drugo.
nasi su skupljali po 20 kn, kupila sam dva buketa cvijeca i kolacice u kutiji, i jos je ostalo novaca
kupila sam i sareni papir, izrezala ga na 10x20, dala svakom djetetu dva komada papira i da svakoj uciteljici napise sto mu se najvise svidjelo ili nije svidjelo u prvom razredu, i na cemu je uciteljici zahvalan. preslatka, kvrgava slova, iskrene primjedbe, neki su pisali i pjesmice
sve sam zakvacila u dva bunta i prilozila uz cvijece i kolacice. bile su dirnute obje.
Meni se čini skroz ok da učenici na kraju godine zajedno daju neki simbolični poklon . Glupi su mi skuplji pokloni, uz iznimku možda 4. i 8. razreda, ali i tu je važnije zabrat nego skupit hrpu love.
Slatko mi je kad pomislim na jedan npr. zlatni privjesak s ugraviranim razredom. Ali recimo da je profesorica u 35 godina staža skupila desetak takvih stvarčica - iskreno, što će joj to? Za uspomenu je dobra i npr tekica - spomenar u koju svatko napiše ponešto.
Ali tu su tri problema:
1. ne najavi svaka učiteljica unaprijed jasno učenicima i roditeljima da su joj odbojni skupi (ili bilo kakvi kupljeni) pokloni,
2. oko poklona tipa rukotvorina potrebno je često puno više organizacije nego oko skupljanja love i kupovine, i
3. u svakom razredu će se naći roditelji koji pokrenu akciju skupljanja love.
U razredu mog klinca godinama ista nadobudna mama desetak dana prije kraja nastave pošalje na listićima poruku ostalim roditeljima da prilože po 10 kn. Ne pozove nas na razgovor, ne šalje anketu želite li da kupimo i za koje novce, ne da svoj meil ili telefon, ne, samo organizira skupljanje love. 15-20 učenika x 10 kuna daje 150-200 kuna - po mom mišljenju bar dvostruko više nego za prikladni buket ili bonbonijeru.
Reći klincu da ne dam iz principa, a ne zato jer nemam - prilično mi je glupo. Kažem što mislim o tome, ali dam.
U velikoj sam napasti bila da koji tjedan ranije ja pošaljem roditeljima listić s porukom Hajde nemojmo i ove godine ponoviti tu glupost ili se idemo dogovorit kako ćemo ali eto, to mi se čini napasno, a onoj mami se ne čini da je napasna kad počne skupljat lovu.
Ja volim poklanjati. Svima što mi nešto znače.
A tete u vrtiću su mi bile predivne. I kao odgajateljice i kao osobe. Zbog toga su uvijek dobivale neki poklon od nas, makar sitnicu. Odabrali bi je zajedno, zamotali lijepo i djeca bi je s osmjehom ponijela u vrtić, za sveku tetu isto.
Mlađi još ide u vrtić i mislim nastaviti sa tom praksom. Ne mislim da nikoga potkupljujem,niti je itko spao na to da preferira neko dijete jer će od njega na kraju godine dobiti teglicu cvijeća ili mali svijećnjak sa mirisnom lučicom...ali mislim da im na taj način pokazujemo da nam je stalo i da smo zadovoljni.
Za školu ne znam, tek smo krenuli. Mislim da je za školarce ipak primjerenije da zajednički kupe poklon,cvijeće ili nešto drugo, možda čak od njihovog džeparca, ne mora to biti puno, neka bude i pet kuna po učeniku, ali neka bude od srca.
I, na kraju krajeva, lijepo je da ta naša djeca, koja su naučena samo primati poklone, upoznaju i radost darivanja ( bez obzira da li poklon kupili ili sami izradili)
Razrednica mog sina je na prvom roditeljskom u 5.r. vrlo jasno, glasno, ozbiljno i strogo rekla da ne želi nikakve poklone nikada. Toga se do sada držimo što većini i nije teško jer nije baš omiljena. Kako će biti na kraju 8.r. ne znam. Ja sasvim sigurno neću pokretati nikakve akcije jer sam protiv kupovanja skupih poklona, ali svake godine potičem klinca i njegove prijatelje koji mi nalete da nešto naprave razrednici za kraju. Neku sitnicu ili joj odpjevaju fora pjesmicu. Do sada su moja nagovaranja bezuspješna.
Meni je osobno žena jako draga i mislim da vrlo dobro radi svoj posao i to joj pri svakom susretu dam do znanja, a kada završi 8.r. ne znam što ću. Vjerojatno ću joj doći u školu zahvaliti, pozdraviti se s njom i odnijeti joj čokoladu.
Na kraju 4.r. skupljali smo po 100 kn :shock: za poklon učiteljici - dobila je neku sliku. Ja sam se nešto bunila i filozofirala oko tih 100 kn i poklona uopće, ali kasnije sam vidjela da je žena iskreno zadovoljna poklonom, pa sam se primirila.
Kada bi učiteljica rekla da ne želi poklone, to bih strogo poštovala.
Skupe poklone ne volim, jer skupoća ništa ne znači. Sama ne volim da mi drugi biraju parfeme, nakit i slike, pa ne bih ni drugima to kupovala. Volim lijepe i maštovite sitnice, uspomene na dijete. Više volim osobne poklončiće nego kolektivne. U vrtiću se nikada nije ni skupljalo za tete, u školi, vidjet ćemo. Napasnim mamama ne bih dala lovu, u takvom slučaju bih radije odnijela nešto osobno.
mi smo na kraju 4.tog razreda skupili novac i učiteljici kupili poklon kao uspomenu na generaciju.
to mi je sasvim u redu.
isto smo napravili kada smo se opraštali s tetama u vrtiću.
vanredno nisam ništa poklanjala.
AdioMare, ne kužim što ti je sporno.
Ništa, zaboravi.
Ovih dana pregorljivo sudjelujem u nekim temama da se sama počinjem pitati jel me netko za to plaća ili što je?!
Ovako i ja razmišljam,na kraju male škole moja kćer je sama poželjela odnijeti teti ružu i mi smo otišle u cvjećarnicu i kupile jednu,jedinu ružu,malena je bila presretna,a i teti je bilo drago.Na kraju engleskog je isto tako poželjela teacher-ici pokloniti cvijeće,nije bilo ruža,pa je odabrala jednu granu ljiljana i poklonila je to.Profesorici je jako bilo drago,a moja je Rea bila sretna.eto,tako ja zamišljam idealan poklon,zapravo znak pažnje,a kako bude sada u školi to još ne znam,učiteljice nisu ništa rekle po tom pitanju,ali ja ne vidim ništa loše u tome da ponekad dobiju cvijeće od nas.
Što se tiče doktora,tu imam običaj davati poslije,dakle nikako prije,već poslije i to ne smatram mitom već zahvalom,a takve zahvale su se kretale od sitnica do vrlo skupih slika,s tim da u zadnjem slučaju je bilo riječ o zahtjevnoj neurokirurškoj operaciji koja je mogla imati i fatalan ishod,a ispalo je savršeno i kako onda ne zahvaliti čovjeku koji je spasio i život i zdravlje?
Ništa, zaboravi.
Ovih dana pregorljivo sudjelujem u nekim temama da se sama počinjem pitati jel me netko za to plaća ili što je?!
a što napraviti kad UČITELJICA pokloni nešto vašem djetetu?
Procvast ko poriluk na mjesečini? Osim ako se slučajno ne radi o bontonu za tinejđere.a što napraviti kad UČITELJICA pokloni nešto vašem djetetu?
Nažalost, puno je lakše roditeljima dat lovu, a djeci donijeti lovu, nego uskladiti zajednička nastojanja oko nekakvog kreativnog dara ili zbivanja.
Pa da, na malim stvarima pada građanska hrabrost...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom