Antidepresivi

[Anita-AZ]

Prijateljica ih je počela odnedavno uzimati (po preporuci psihijatra).

Shvatila sam da sam automatski protiv njih i nisam joj uspjela biti podrška na tom području radi čega mi je žao i želim to ispraviti.

No, želim isto tako znati više kako oni funkcioniraju, DA LI funkcioniraju, da li ti lijekovi samo odgađaju ono sa čime se osoba ustvari mora suočiti i da li je cijela baza prepisivanja istih temeljena na mišljenju da ne postoji razlog/uzrok depresije koja bi u svojoj suštini mogla donijeti i nešto dobro ako bi se dublje i hrabro "prokopalo"? Ili pomažu osobi da stane na svoje noge i kad ih i prestane uzimati, osoba će i dalje stajati na svojim nogama koje nije mogla pronaći bez lijeka? :/

No dobro. Molim vas za uputu gdje mogu i kako više naučiti o tim lijekovima.... ako je itko imao iskustvo, rado bih ga čula...

Bottom line svega... čak i ako ne djeluju, mogu li joj ozbiljno naškoditi?

Hvala!

[lucky day]

ne znam prepricati sto sam procitala pa cu ti samo reci da je u magaziu 'Vita' broj iz kolovoza bio pregledan clanak o antidepresivima...

kad mi se raspao brak sam milsila da ce me mozda uhvatiti depresija (eh, da sam samo znala da cu se ustvari preporoditi ) pa sam se pripremala i za najgore, po meni: uzimanje antidepresiva...

no saznala sam da i homeopatija ima antidepresive... koji sigurno ne stvaraju ovisnost...

mozda da ode po 'drugo misljenje' kod psihijatra koji ima neka znanja i o homeopatiji... ako takav postoji u zg-u... ili samo homeopata...

opcenito za tako ozbiljne lijekove - otici po drugo misljenje ne bi skodilo...

[bak]

ono sto nam je nepoznato izaziva strah u nama i cesto smo skloni osudama. ali nema razloga.
ja sam uzimala antidepr. u dva navrata. oni pocnu djelovati nakon mjesec , mjesec i pol uzimanja. buduci su mi se dogodile , za mene, ruzne stvari i prestala sam funkcionirati. te tablete su mi pomogle. postala sam po njima vedrija , nasmjesena,brbljava, spavanje mi se vratilo u normalu,ali naravno nisam uzimala samo njih. isla sam na psihoterapiju i skuzila neke stvari. i prestala sam uzimati. prosle su dvije godine, opet me zivot lupio po glavi i ponovno mi je dr dala antidepr. uzimala sam ih pola godine i kada sam vidjela da mi je krenulo, postupno sam ih prestala uzimati. nisu razvili nikakvu ovisnost, nista negativno o njima ne mogu reci. samo ima vise vrsta i treba biti pod dr terapijom.
budi uz prijateljicu, budi joj podrska i ako joj je dr to prepisala nije joj ih dala bez razloga.
ali isto tako mora shvatiti neke stvari o sebi i raditi puno na sebi....

[bak]

zaboravila sam dodati, ako radis na sebi, ako shvatis uzrok depresije, ako naucis kako funkcioniras jer svako od nas funkcionira na drukciji nacin, onda ti jednog dana antidepresivi nece trebati. ali, ako si dosao do dna, ako ti je sve sivo , ako ne spavas, ako..... onda su oni potrebni da poguraju.
bez straha sa njima, ali uz ljecnicku kontrolu,ako je psihijatar savjetovao psihoterapiju onda je svakako potrebno ici na nju.
i potrebno je raditi ono sto covjek voli. obavezno neki sport jer potice izlucivanje endorfina, druzenje sa prijateljima, i neki hobi ako obaveze dopustaju.....i sretno!

[Natasa30]

U mom slucaju su pomogli da se suocim sa nekim stvarima za koje sam mislila da nema izlaza. Oni nisu happy pilula kako mnogi misle, uzmes i sve ti super. Tvoji problemi i nevolje u kojima se nalazis su jos uvjet tu i samo ih ti mozes rijesiti ali ponekad kad padnes u duboke depresije nista nefunkcionira i nevidis izlaz. Ja sam pila ljekove i isla psihologu na razgovore. Mislim da samo ljekovi nepomazu. Uspjesno sam se i skinula sa njih bez bilo kakvih problema i nastavila zivot sa puno optimizma.

[Anita-AZ]

Drago mi je čuti ovo sve što pišete!

Hm, što se tiče psihoterapije, ona ide kod te psihijatrice, ali koliko mi priča, zaključci te psihijatrice su zaista na razini prosječne tete od 55. koju sretneš na putu do placa. Znam da ružno zvuči, ali zaista je ne vodi na nekakav put samospoznaje... previše je tu odobravanja, pa neodobravanja, pa ona izvodi zaključke, pa joj pretjerano puno sugerira... ne znam.
Vježbat ćemo ići zajedno, druženja ima pregršt (i previše....).... i kad se vidimo ona je stvarno skroz ok... posebno kad smo s mojom dječicom, toliko je nasmiju i razvesele da u potpunosti zaboravi na sve ono sa čime se budi (tjeskoba....).
.... u svakom slučaju, tu sam i biti ću uz nju... i pokušat ću šutiti u vezi antidepresiva...

[kailash]

mi smo na faksu se naslušali stvarno ne baš dobroga o psihofarmacima, uključujući i antidepresive (struka mi je psihologija). to ti je kao i ostala naša alopatska medicina - ublažava simptom ali ne djeluje na uzrok. a kod psiholoških teškoća ako se ne djeluje na uzrok, simptom neće nestati nego se eventualno premjestiti negdje drugdje...
osobno sam protivnik psihofarmaka osim ako je stvarno toliko strašno stanje da je kontakt s realnošću poremećen u toj mjeri da ugrožava život osobe ili onih oko nje...ali to je moje mišljenje koje nije mišljenje struke općenito...

a što se tiče psihoterapije, osobito većine psihijatrijskih terapija, one su bazirane na lijekovima (za razliku od psiholoških terapija) a rijetko koja terapija tjera čovjeka na "rad na sebi" u smislu samospoznavanja...
ali vrlo efikasna je kognitivno bihevioralna terapija depresije, a koncipirana je na promjeni načina mišljenja osobe.

u svakom slučaju joj tvoja podrška i tvoja dječica sigurno daju "svjetla"

[ina33]

Anita A-Z, nema ti tu, ko ni na većinu stvari u životu, a poglavito u medicini, odgovora da-ne. Uvijek doktor gleda pro i contra tj. rizike jedne i druge stvari (lijekova i stanja u kojem se osoba nalazi) i odluči se za neku terapiju, uz nadu da je potrefio. That's it. Jedan moj član obitelji bio je kod jedne psihoterapeutice, pričale su, pričale i pričale (savjeti psihijatara meni većinom isto zvuče kao savjeti babe s placa, ali šta reć nekome nego te commonplace stvari - treba ovako, treba onako, nisu doktori miracle-workeri, i svaka jednostavna istina je takva da zvuči kao od "babe s placa"), ali bez lijekova može ona pričati s njom do sudnjeg dana, ali neće zaspati itd. Gledaju ti se i fiziološke funkcije jer depresija nije samo bolest psihe, sve onda u tijelu stradava - počne s nesanicom onda adio mare probava itd. itd.. Nema jednostavnog rješenja - tipa, e, odbaci lijekove, pa otići tipa na autogeni trening i razgovarat ćemo, uz pomoć prijatelja, i sve će biti OK. Ovisi o dubini bolesti, vrsti osobe, fiziološkim problemima u koje je stanje stavlja itd. Neke bolesti se mogu liječiti samo psihoterapijom, uz neke obavezno idu i psihofarmaci. I svi oni, kao i svaki božji lijek kojeg uzmemo (mene rasturio npr. aspirin, dobila sam stravičan gastritis) imaju svoje rizike i nuspojave i svaka odluka lijek da ili ne, donosi se uz svijest i o nuspojavama i u biti se odlučuje o "manjem zlu". Na duge staze toj članici moje obitelji je uništena štitnjača itd. zbog dugotrajnog uzimanja lijekova, ali bez da ih je uzimala (obziljno) pitam se bi li uopće bila živa danas. Može tvoja prijateljica otići na drugo i treće mišljenje, ja sam i sama takva, i to ja preporučam nekoga tko će joj se imati vremena posvetiti, a ne je odraditi ako je to bio slučaj, ali velika je šansa da će opet dobiti lijek. Ograničene su mogućnosti medicine i tretmana, a sve bolesti, a psihičke pogotovo, su još prilično misteriozne liječnicima i laicima.... Zašto mučiti tijelo ako joj neki antidepresiv može pomoći, tako ja razmišljam... A ako bude uz liječničku pasku vjerojatno će pokušati izbjeći ovisnost. A ovisnosti ima svugdje - npr. ne bi vjerovala koliku jaku ovisnost i ozbiljne probleme (na svojoj koži iskusila) izazivaju obične Operil kapi za nos. Neka joj je sa srećom i želim joj od srca brzo ozdravljenje!

[ina33]

E, da, u konkretnom slučaju (to jest dva slučaja) moje obitelji nije postojao neki sa strane vidljiv "razlog" depresije. Čak obrnuto, osoba super funkcionira u kriznim stanjima - tipa rat - ali čim je mir - evo ti pitanja o smislu života, kamo idemo, zašto su ljudi nepravedni, itd., itd. Ono nešto što mi ostali, ajmo reć' "suroviji" savladavamo kao fact of life, njoj je uzrok problema, pitanja, pravi je senzibilac, i kao da je privlači nesreća, a za veselog čovjeka kaže da je sigurno prevarant itd. - privlače je tužni ljudi tipa narkomani itd. kojima ima misiju pomoći itd. Znači nema jednostavne i svima vidljive uzročno-posljedične veze tipa - osoba se razbolila, osobi se dijete ili netko bližnji razbolio, osoba je izgubila posao, osobu je napustio partner, osoba ima neke stvarne i konkretne (tipa novčane) probleme. Upravo obrnuto - obje osobe imaju OK obitelji, situirane itd. Tom stanju duha su naginjale nekako odmah, i, nek mi bude dopušteno reći, prilično su egocentrične u svom stanju i nikakva uplitanja i pomoći sa strane ne pomažu, samo "spržu" i frustriraju druge osobe "pomagače" jer im malo-pomalo ta spasilačka misija koja ne urođuje plodom preuzima sve veći dio života. Zato je moja poruka tebi, sad ću bit autoironična kao gore s lijekovima - podrška da, ali ne dopusti da te prijateljica i njeno stanje "pojede" jer psihička bolest često ima tu tendenciju. Ovo ti sve govorim kao član obitelji koji to prolazi već 20 godina, a ne kao neki stručnjak. Kod ovih gore osoba ne može se govoriti o nekom izlječenju, stanje se pojavilo oko njihove 30.-te, jedna ima blizu 70 i to još traje, druga je mlađa...

[ina33]

Evo još malo, ova tema mi je, na žalost, bliska. Osoba od 70 godina u svojih 40 godina liječenja je prošla mislim sve psihijatre jednog od 4 najveća hrvatska grada i više manje se to sve svodilo na psihofarmake + razgovori, stvar je bila samo u variranju doza i vrsta lijeka i tome da joj obično više pašu ženske osobe koje joj ne proturječe ili ne djeluju njoj previše "agresivno". Sada je kod jedne starije ženske privatne psihijatrice koja joj je bliska po godinama i životnim stavovima, ali to sve uvijek traje tipa 10 godina i onda to "pukne", ne znam je li se umori psihijatar ili se ona zaželi promjene. Ne znam kud ćemo ako ovo sad "pukne", žena je privatnica i može joj se bolje posvetiti i ići blaže s terapijom jer se češće vide i češće to ima priliku iskorigirati, seanse su jednom tjedno ako je bolest akutna ili jednom u par tjedana ako nije, to su uvijek jedne te iste teme u ovih 40 godina (htjela je putovati u životu, a nije, muž joj nije senzibilan kao i ona, izgubila je oca u djetinjstvu rano i imala "problematičan" odnos s majkom, "nesenzibilnu" sestru itd. - a da je sve to bilo drugačije ona vjeruje da se ne bi razboljela itd.). Sve ovo govorim jer kod nekog drugog to ne bi bila nikakva trauma jer svi imamo više-manje "problematičan" odnos s majkom, neku neostvarenu životnu želju, rjeđe gubitak roditelja u ranom djetinjstvu, ali i to se svlada, iskustvo bolesti itd. Iz ovog mog iskustva ja sam poprilično skeptična a propos ičega osim lijekova - tj. ne vidim da se te bolesti mogu liječiti, samo se drže pod kontrolom da ne divljaju i da su tjelesne funkcije (tipa spavanje) očuvane, tj. vidim koliko su strahovito ograničene mogućnosti za pomoći prilikom težih psihičkih bolesti (nadam se da tvoja prijateljica ne spada u takve, da je stanje privremeno i da postoji neki stvaran triger za to stanje).

[ina33]

A za uputu gdje možeš naučit o lijekovima itd. - idi na www.forum.hr imaš podforum psihijatrija, postaj tamo svoje pitanje. Iz mog iskustva djeluje mi tvoj stav poprilično idealistički pa bih tebe nekako htjela zaštititi od pretjeranog entuzijazma i nekako ti poručiti - budi podrška, ali tiha i sastrane i ne uvlači se 'in the eye of the storm', ali vjerojatno je i moja optika pomaknuta zbog mog specifičnog iskustva i okruženja s psihički bolesnim osobama.

[bak]

da jos nesto dodam, jer je iz osobnog iskustva. jako sam emotivna osoba, ponekad i previse. neke stvari me strasno pogadjaju. ne trenutno kada se dese, onda sam borac. nego kada se zavrse. tada nastupa kriza. ajmo psiholozi, dijagnoza
ono sto me smetalo u mojim kriznim trenucima je reakcija mojih najblizih. ma sta to uzimas, to moras sama rijesiti! moram priznati da me to umanjivanje mojih problema jako povrijedilo. to je bolest kao i svaka druga. to ti je kao da nama koje nikako da zatrudne a ocajnicki zelimo bebu, kazu , oni koji imaju djecu, ma daj molim te , sta ce ti djeca! ( a i to sam dozivjela....) ili imas gripu, 40 temperatutu, ma daj sta se kilavis, odi nesto raditi pa ce ti biti bolje.....
i ne previse ocekivati od dr, nisu oni svemoguci. ali neki razgovori sa psihoterapeutom su mi svakako ostali u sjecanju i danas kada se sjetim, kazem da to je upravo to. nisu to nikakvi svemoguci odgovori, ali dovedu te do nekih spoznaja. rad na samopostovanju, samopouzdanju, na osobnoj vrijednosti i suosjecanje druge osobe je jako puno.
ja nisam mjesec dana spavala zbog depresije, i danas se pitam kako sam prezivjela. pa sada vi budite protiv psihofarmatika i sl. dok ne dodjes u takvo stanje najlakse je osudjivati.....

[ina33]

Bak, . Ovako je počelo i kod meni bliske osobe u obitelji - nesanica itd. Nije nam padalo napamet da kritiziramo terapiju jer je vidno pomagala (psihofarmaci) i nastojali smo biti uz nju, istodobno pokušavajući čuvati sebe da nas problem te osobe "ne pojede", ako me razumiješ. Sama ta osoba je bila protiv lijekova jer su neki imali vidne nuspojave (fizička ukočenost itd.) i pokušavala je sama "pobjeći" od lijekova, ali to bi na kraju završilo uglavnom gore, to jest vraćala bi se lijekovima u težim fazama bolesti i odmah išla na jače i teže doze. Ta osoba ima dobrih i lošijih faza, ali njezin konkretan problem nije prolazan i izlječiv, nego je na duge staze, ali ne mora svačiji problem biti isti. Biti uz tu osobu, ali pokušati nekako i ostati sa strane, to je moj savjet. U tuđoj koži istinski ne možemo biti i na kraju osoba sama mora nekako uz pomoć obitelji, liječnika i lijekova i bilo čega drugoga što toj konkretnoj osobi pomaže (je li priroda, je li homeopatija, je li usamljivanje, je li druženje) potaknut neke snage koje bi stanje dovele u normalu ili blizu normale.

[kailash]

bak ja ne osuđujem nikoga. ja sam samo rekla da osobno nisam pristalica toga jer sam stvarno imala priliku "proći" (završila sam edukaciju za jednu školu psihoterapije) stotine slučajeva raznoraznih poremećaja, od shizofrenije, depresija, PTSPa, anksioznih poremećaja....
naravno, psihofarmaci pomažu, kao što i voltaren pomaže kad je bol neizdrživa. ali ne možemo reći da voltaren liječi uzrok boli, kao što ni psihofarmaci ne liječe ali naravno da mogu olakšati....
a trajno rješenje donose restrukturiranje misaonog sklopa, jačanje osobe da se može nositi s vlastitim životom sa samopouzdanjem i samopoštovanjem, učenje tehnika pomoću kojih će se krize preživjeti a ostati na vlastitim nogama, itd.
nažalost pa kad vidim oko sebe (puno primjera) kako obični anksiolitici štete osobi na tisuće načina, doslovce osoba "spava" a ne živi i to s godinama ne ide na bolje, a organizam je ovisan o njima, a problemi i dalje stoje kako su i stajali a osoba nije ništa jača, dapače,.....tu ne vidim ništa dobro.

ali još jednom ponavljam, žao mi je ako ste me tako shvatili, ali
ne osuđujem baš nikoga jer naravno da ne mogu znati kako je biti u tuđoj koži

[ina33]

Kailash, jesi upoznala osobu s depresijom koja se tim načinom bez lijekova uspjela izliječiti? Ako da, možda bi bilo od koristi da pp-aš Anitu A-z s kontaktima psihijatra i mjesta koje pruža takav pristup, možeš, molim te, i meni, barem za ovu moju mlađu osobu, mislim da je 70-godišnjakinji najbolje da ostane stanje as is.

Ono što bih ja htjela poručiti je da naravno da lijekovi protiv bolova i psihofarmaci ne liječe nego pomažu tijelu da lakše prebrodi bolno stanje. Ali, neke stvari medicina ne može izliječiti, ima takvih bolesti u stvari jako puno, ja bih rekla 50% - tipa reume, psihička stanja itd. Za reumu nemaš lijeka - imaš naći terapiju koja paše nekom pacijentu i to je to. Naravno da mi nemamo iluzija da nas npr. ketonal "liječi". Ali Bogu sam zahvalna za njegovo postojanje, ako me razumiješ, i u krajnjoj liniji, briga me što ne liječi ako mi pomaže (naravno, dok se ne pojavi stvarni lijek, njega ću oduševljeno embracat).

[ina33]

Uh... Kailash, je li stvarno tvoje iskustvo da se shizofrenija liječi tom dekonstrukcijom - vidjela si i tretirala takve pacijente i bilo je uspjeha (dugoročnog - tipa višegodišnjeg - kod pojedinog pacijenta, boljeg i dugotrajnijeg držanja stanja pod kontrolom i sasvim bez lijekova)? Ako je za takve teške bolesti bilo uspjeha i postoji u Hrv. neki terapeut koji to tako radi, onda mi stvarno PPaj pa ću proslijediti kontakte mojima...

[bak]

kailash, mozda sam se krivo izrazila, uopce mi nije u cilju nikoga ovdje uvrijediti niti u neke rasprave ulaziti. htjela sam podijeliti sa vama moje iskustvo i reci da su to tablete kao i mnoge druge. moja rodjakinja je dobila aplasticnu anemiju , nesto nalik leukemiji, zbog neke tablete protiv bolova kada je imala ciklus. najljepse godine je provela u bolnici, lijeci se vec 10 godina, strasno....nema pravila.
i ja sam htjela bez svega toga, ustvari htjela sam ostati normalna 18-godisnjakinja koja nije u godinu dana izgubila dojucerasnji zivot i clanove obitelji. ali zivot je takav....
trebaju bolesni od depresije shvatiti da su vrijedni u zivotu. antidepr ce im pomoci utoliko sto nece biti u losem raspolozenju.
na koji nacin im pomoci, i ostalima, koji su u jos losijim stanjima bez tableta?sto sam ja trebala kada mjesec dana nisam spavala osim tablete za spavanje i dobrog sna? ja sam bila svjesna da moram spavati, ali nisam mogla....
ina draze mi je da sam se ja razbolila nego da gledam nekog meni dragog da je tako lose. drzi se draga

[lucky day]

ali vrlo efikasna je kognitivno bihevioralna terapija depresije, a koncipirana je na promjeni načina mišljenja osobe.

ovo sam i ja cula i to je isto bio (jos) jedan od 'aduta u rukavu' koje sam imala kad sam se bojala da bi me mogla strefiti depresija...

na topicu o self-help tehnikama na ovom pdf-u je spomenut 'the Work' od zene koja se zove Byron Katie... sama je prosla kroz depresiju i agorafobiju groznog oblika (u krevetu provela 10 godina :shock ... pomaze masama ljudi i njezin Rad koriste mnogi terapeuti koji rade kognitivno bihevioralnu terapiju...

cak sami terapeuti navode da je prednost njenog Rada nad kognitivno-bihevioralnim pristupom sto pacijent sam kreira promjenu vlastitog nacina misljenja dok se u terapiji zna dosta provuci (nenamjerno i/ili dobronamjerno) podmetanje nacina razmisljanja samog terapeuta...

a iz osobnog iskustva mogu reci da njezin rad jako dobro djeluje i za nas zdrave... i moze se koristiti bez vodjenja druge osobe (dapace, takav se Rad najvise i potice)...

[Bubica]

Ok, ali malo mi je teško vjerovati da će teški depresivac moći bilo što sam učiniti jer nema snage niti za dići se iz kreveta svako jutro. I kod tih "ozbiljnih"depresija su lijekovi nužni jer dovode osobu u stanjeu kojemu uopće može funkcionirati, bez toga ne bi imali s kime radit psihoterapiju.

[ina33]

Lucky, malo sam ja škicnula Rad. Svidjelo mi se - slično je onome što sam ja radila isto kao rad na sebi - autogeni. Mislim, slično utoliko što sve kreće od postavke - prihvati realnost kakva je, mijenjaj prvo sebe. To s ovim gore osobama koje sam navela ne bi išlo, upravo je obrnuto njihovo viđenje sebe - bolesna sam jer nisam imala sreće u životu, jer mi je mama bila takva i takva, jer mi je tata bio takav i takav, i taj moj brak, da je bar bio neki drugi čovjek, pa moja sestra, djeca nezahvalna, pa da mi je bar netko pružio podršku itd. To su, na žalost, uvijek jedne te iste teme "od stoljeća sedmog" i tako već u starijem slučaju 40 godina. Mislim da, kad bi te osobe to mogle - prihvatiti realnost as is i ponašati se proaktivno - bile bi zdrave, ne bi im ništa uopće trebalo. Možda banaliziram, argument da je to pisala osoba koja je bila bolesna je stvarno jak, ali ne mogu zamisliti te osobe u toj ulozi... Eventualno ću staroj pokloniti tu knjigu ako ima na HRV, možda nešto dobro iz toga izađe, nikad se ne zna .

[ina33]

Da - moramo isto definirati što je to ozbiljna depresija - ovih 10 godina u krevetu bi sigurno bilo, ali vjerujem i da je autorica Rada isto prvo bila na lijekovima. Pojam depresije se koristi prečesto danas i rastezljivo. Evo kako je izgledala ta depresijea - ležanje cijeli dan u krevetu u nekoj poluizmaglici san-java, bez osobne higijene, strah od izlaska iz stana, sram od ljudi, otkazivanje tjelesnih funkcija tipa spavanje, jedenje i sl.

[ina33]

Odnosno, mislim da bi takve stvari tipa autogeni, Rad i sl. pomogle, ali uz lijekove i psihoterapiju, i to uvedene u nekoj od boljih fazi kad su tjelesne funkcije osnažene (spavanje, jedenje itd.) da osnaže pacijenta na exit od lijekova i terapija. To bi onako bio moj laički zamišljeni put bolesne osobe k izliječenju.

[ina33]

I to opet ovisi o težni psihičke bolesti. Blaža depresija - da, manična depresija, shizofrenija - tu ipak imam zadršku koliko to može pomoći.

[Njojza]

nisam citala sve pa ako se ponovi....sorry

dakle, ako je dijagnosticirana depresija onda se mora lijeciti izmedju ostalog antidepresivima

sama podrska bez antidepresiva ne znaci mnogo

[ina33]

Njojzu potpisujem. Ista je stvar kao da bi se sumnjalo u bilo koje lijekove koje propiše liječnik i tipa - nemoj uzimati kortikosteroide ili lijek za masnoću nego radi samo to i to jer ja ne vjerujem u te lijekove. Sve su te bolesti upravo to - bolesti. Iako često imamo i tih reakcija - šta će ti lijekovi za tlak, srce itd. I to često (čula ja) baš od liječnika drugih specijalnosti. Često se i priča svodi lijekovi da ili ne - jer većina llijekova liječi stanja - lijekovi za tlak ne liječe srce nego održavaju stanje, isto tako za masnoću, bolove, depresiju. U biti, i ne mogu se baš sjetiti nekog lijeka koji baš liječi bolest, a ne simptom tj. stanje. Ali, šta se može, danas smo još daleko od toga da su sva stanja izlječiva, mali broj toga u stvari je i u medicini je jednoznačan kao npr. slomivena ruka, preboljele ospice ili tako nešto. Tako ja to vidim.

[lucky day]

Lucky, malo sam ja škicnula Rad. Svidjelo mi se - slično je onome što sam ja radila isto kao rad na sebi - autogeni. Mislim, slično utoliko što sve kreće od postavke - prihvati realnost kakva je, mijenjaj prvo sebe. .

samo bi ispravila : Rad ne krece od postavke da prihvatis realnost - nego se bas na tome radi... pretpostavka je suprotna: da NE prihvacamo realnost a putem Rada ju ucimo prihvacati (tj. kreiramo 'zdrav' odnos prema njoj)...

naravno, kad realnost 30 godina vidis kroz jedne te iste naocale (i jos si uvjeren da naocale niti ne nosis) sumnjam da ti se moze puno pomoci...

i da, navela sam to i za mozebitne citacice topica (cidim da se cita dosta) koje moozda razmisljaju o tabletama...
a dobro je znati da te depresija ne uhvati preko noci nego je u (najvecem broju slucajeva) to 'long way down' do trazenja pomoci ter dobivanja dijagnoze...
na tom putu ima dosta 'stanica', trenutaka odluke:
a) na kojima si sami mozemo pomoci,
b) na kojima nam drugi mogu pomoci (od baba s placa do strucnjaka),
c) na kojima nam priroda (neki to, na zalost, zovu alternativa ) moze pomoci da bi u konacnici
d) posegnuli za lijekovima i /ili hospitalizacijom...

i nista od gore navedenog ne iskljucuje lijekove...

[ina33]

Lucky, ma to sam mislila reći - da je PUT KA ISCJELJENJU da prihvatiš realnost as is i promijeniš svoj stav prema tome, sori ako sam bila nejasna, to je osnova svih dobrih metoda samopomoći. Da "bolest" nastaje zato što se čovjek buni protiv realnosti u kojoj se nalazi i pita se zašto i vrti se u tim krugovima kao pokvarena ploča - zašto mi se dogodilo ovo, čemu ono, jadan ja, ako bi moj partner napravio samo još ovo, kad bi se on promijenio, kad bi se moja djeca promijenila itd. Di tvoja sreća i mir ovisi u krajnjoj mjeri do vanjskih okolnosti, a poglavito ljudi. Tj. stalno si u sukobu između onoga što stvarno je i onoga što ti misliš kako je i kakav netko je i kakav bi taj netko trebao biti i onda još milijun negativnih osjećaja zašto je stvarnost kakva je. Radi se, naravno, o prihvaćanju realnosti i jednom proaktivnom stavu. Meni je nezamislivo da bi to osobe s teškom psihičkom bolešću mogle, često prođu faze bolesti u denialu (kod šizofrenika i maničara), a liječenje (lijekovima) i činjenicu bolesti prihuvaćaju samo u down fazi, pri čemu su maničari ekstremno lucidni, ali nije sad to tema. Mislila sam reći - mislimo isto. Primjer iz života - moja bolesna osoba pred tjedan dana jedno 3 sata pričala o tome kako je prodavač bio neljubazan i kakav bi trebao biti i zašto su ljudi takvi, kad bi trebali biti onakvi i tako bez kraja i konca.

[kailash]

morat ću biti još preciznija....u većini slučajeva kad se tretira psihofarmacima, to ostaje veći dio terapije, a ne ide se dalje, na one ostale stvari što sam napisala (kognitivno restrukturiranje, stavljanje osobe ponovno na vlastite noge, jačanje ličnosti, samopouzdanja,...). nisam rekla da sam ja ili netko drugi izlječila kroničnu shizofreniju ali da je bilo slučajeva "normaliziranja" i to dugoročnog pomoću drugih tehnika, a one su brojne. ne samo kognitivno bihevioralna. kad je stanje akutno krizno, psihofarmaci pomažu trenutno i nemam ništa protiv toga, ja sam više nekako ciljala na ovo polagano "tonjenje" i putovanje u poremećaj gdje ima šanse djelovati drugim tehnikama prije nego se napravi nepopravljiva šteta psihofarmacima.
recimo, onaj parkinsonizam koji je tipičan za kronične shizofreničare nije rezultat shizofrenije nego psihofarmaka koji djeluju na dopaminske receptore (Parkinsonova bolest je vezana za poremećaj dopamina...).

vidjela sam puno slučajeva gdje se osobi koja tone u poremećaj pomoglo i nije "potonula" jer se primjenjivala adekvatna terapija a ne samo prepisali antidepresivi i obavio razgovor tek toliko...

naravno da ako nikako ne možeš spavati da je tableta ok, ali ne kao jedino rješenje, a često ostane tako. to je i ono što sam prije napisala za neke koje znam s apaurinima koji na kraju se žvaću kao bomboni, osoba umrtvljena a problemi radi kojih su joj prepisani stoje netaknuti, tj. još su gori...a psihijatar tretira samo apaurinima i rijetkim razgovorima koji su nedovoljni za unutrašnju promjenu osobe....

ponavljam, da je to moje mišljenje, glede psihofarmaka, u smislu da ja sama ne bih posegnula olako za time. prije bih pokušala sve ostalo jer nije za igrati se sa živčanim sustavom i neurotransmiterima...hoću reći, ako i oštetiš trajno jetru a da možeš funkcionirati, to je prihvatljiv život ali ako trajno oštetiš npr serotoninske receptore koji su odgovorni za osjećaj zadovoljstva, između ostalog, to možda više nije tako ugodan život.

da zaključim, psihofarmaci su nužno zlo ali ponekad neizbježni kao anestezija ali prečesto se preolako prepisuju i uzimaju a njihovi efekti mogu trajno nanijeti više štete nego koristi, a bez adekvatne psihoterapije im je učinak nepotpun i privremen.

curama koje su te nemile stvari doživjele na vlastitoj koži. a svima preporučam kognitivno bihevioralnu terapiju, ima takvih terapeuta u ZG nekoliko, i u Rijeci znam da ima, ako je netko zaista zainteresiran, mogu se potruditi i nabaviti mu kontakt. ta terapija upravo mijenja NAŠ STAV prema realnosti i jača nas da se sa stvarnošću lakše nosimo, kakva god ona bila.

[kailash]

lucky day je lijepo navela stanice potonuća. ono što mene zapravo smeta je već u b) fazi tretiranje isključivo psihofarmakom i oslanjanje na njega a ne ulaganje truda u ostale moguće oblike pomoći...

ma, mislim da se razumijemo

[lucky day]

i ako trajno oštetiš npr serotoninske receptore koji su odgovorni za osjećaj zadovoljstva, između ostalog, to možda više nije tako ugodan život.

.

e ovo mi je posebno zanimljivo jer nesto pokusavam skuziti taj dio biokemije: jel se antidepresivima ostecuju serotoninski receptori kao sto npr. heroin zezne endorfinske (ako se ne varam)?
ili se pak zezne prirodna proizvodnja serotonina tj. tijelo ga zaboravi samo proizvoditi, 'upasivi se' nakon duzeg umjetnog unosa?

i jos:
koliko je istina da produkciju serotonina potice:
-unos secera
-unos alkohola
-tjelovjezba
(od cega je tjelovjezba jedina prihvatljiva 'terapija' koja ne stvara losu ovisnost - iako nesto citah da ima i pravih tjelovjezba-junkiea koji stvarno pretjeruju)

[sonja3333]

Prvo se popravi kemija u mozgu,a to najčešće ne može bez antidepresiva,a tek kad ti oni pomognu da dođeš sebi,da počneš normalno funkcionirati onda psihoterapijom mijenjaš obrasce ponašanja,razmišljanja i slično koji su bili trigger za depresiju,anksioznost,panični poremećaj...
Antidepresivi ne uzrokuju ovisnost,ali se moraju uzimati od 9-12 mjeseci nakon postizanja stabilnog stanja kako bi učinak bio dugoročan i kako bi ih postepeno izbacili iz terapije.
Previše ljudi ne žele uzimati antidepresiv kako netko ne bi ili oni sami,mislili da su ludi,da su slabići ili si jednostavno ne mogu priznati da su stigli do zida,a ako odugovlačiš stanje se pogoršava,toneš dublje i onda je puno teže.
U svakom slučaju ja sam za,ali nikako ne na svoju ruku.

[kailash]

i ako trajno oštetiš npr serotoninske receptore koji su odgovorni za osjećaj zadovoljstva, između ostalog, to možda više nije tako ugodan život.

.

e ovo mi je posebno zanimljivo jer nesto pokusavam skuziti taj dio biokemije: jel se antidepresivima ostecuju serotoninski receptori kao sto npr. heroin zezne endorfinske (ako se ne varam)?
ili se pak zezne prirodna proizvodnja serotonina tj. tijelo ga zaboravi samo proizvoditi, 'upasivi se' nakon duzeg umjetnog unosa?

i jos:
koliko je istina da produkciju serotonina potice:
-unos secera
-unos alkohola
-tjelovjezba
(od cega je tjelovjezba jedina prihvatljiva 'terapija' koja ne stvara losu ovisnost - iako nesto citah da ima i pravih tjelovjezba-junkiea koji stvarno pretjeruju)

velika je vjerojatnost da da - odnosno da se slično zeznu prirodni mehanizmi neurotransmisije kao što heroin zezne endorfinske. postoje razni antidepresivi, neki su serotoninski, neki (mislim, nisam 100% sigurna) dopaminski, ima ih još....ali svi na neki način umjetno uspostavljaju kemiju mozga, što dugoročno definitvno ostavlja trag. ovo sve što si navela je istina, s tim da tjelovježba potiče i lučenje endorfina pa otuda onaj lijepi osjećaj nakon nje.

[kailash]

nuspojave antidepresiva

[kailash]

Sto je psihoterapija i kakvo je njezino mjesto u lijecenju depresije?

Lijecenje psihoterapijom (terapijom razgovorom s educiranimn strucnjakom - psihoterapeutom) bez psihofarmakoloskog lijecenja moze biti prikladno za bolesnika s blagim depresivnim poremecajem. Psihoterapija se preporuca kad postoje znacajni psihosocijalni stresori, unutarnji psihicki sukobi, medjuljudske poteskoce.
Izbor psihoterapijske metode ovisi o specificnim ciljevima, duzini lijecenja i ucestalosti seansi, te raspolozivosti terapeuta educiranih za odredjenu tehniku, ali i uvazavanju bolesnikovih zelja. Psihoterapija ima znacajni utjecaj na povecanje povjerenja bolesnika u uspjeh lijecenja i motivira bolesnika za redovito uzimanje lijeka. U lijecenju depresije kao specificni pristupi koriste se interpersonalna, kognitivna i bihejvioralna terapija, a rjedje i drugi oblici psihoterapije.


Interpersonalna terapija je vid kratkotrajne psihoterapije koja se obicno sastoji od 12 do 16 tretmana koji se odvijaju s razmakom od tjedan dana. Karakterizirana je aktivnim terapijskim pristupom pri cemu se naglasava uloga sadasnjeg bolesnikovog stanja i potreba odgovarajuceg socijalnog funkcioniranja. Tijekom terapije ne razradjuju se obrambeni mehanizmi niti unutarnji konflikti. Glavni naglasak u terapiji je usmjeren na interpersonalne odnose. Interpersonalnom terapijom pokusavamo pomoci bolesniku fokusiranje na nedavni znacajni dogadjaj, npr. gubitak, socijalnu izolaciju i druge interpersonalne faktore koji mogu utjecati na razvoj depresije.


Kognitivna terapija depresije se temelji na shvacanju da je kognitivna disfunkcija vrlo znacajna u nastajanju depresije. Pretpostavlja se npr. da je sva apatija i smanjenje energije rezultat zivotnog ocekivanja pojedinca, odnosno njegovog osjecaja neuspjeha na svim zivotnim podrucjima. Cilj je kognitivne terapije da se smanji depresija i da se sprijeci njeno ponovno javljanje pomazuci bolesniku da spozna i ukloni negativno razmisljanje, da razradi alternative i stvori fleksibilniji nacin razmisljanja i izvjezba nove kognitivne i bihejvioralne odgovore (promjena ponasanja).


Bihejvioralna terapija je vrlo strukturirana i opcenito kratkotrajna. Pri tome se nastoji sto je moguce vise utjecati na promjenu ponasanja sto se smatra kljucnim u otklanjanju depresije. Bihejvioralna terapija ukljucuje tehnike planiranja aktivnosti, samokontrole, vjezbanje socijalnih vjestina i rjesavanja problema.


Premda obiteljska terapija ne predstavlja primarni terapijski pristup u lijecenju depresije, ona moze biti vrlo znacajna u slucajevima gdje je zbog bolesnikovog stanja znacajno narusen obiteljski sklad i funkcioniranje cijele obitelji. Obiteljska terapija ispituje ulogu depresivnog clana u ukupnom dobrom psiholoskom funkcioniranju cijele obitelji, a s druge strane ispituje ulogu cijele obitelji u odrzavanju depresije.


Psihodinamska psihoterapija nema znacajnu ulogu u lijecenju depresije.


Grupna psihoterapija je indicirana kada postoje teskoce komunikacije i socijalne adaptacije.

[Slavica]

Pije do vas koja Helexe? Kakve nuspojave? Da li nesanica moze biti povezana sa uzimanjem istih?

[ina33]

Dobar mi je ovaj gore post od kailash gdje se objašnjava gdje se može krenuti bez lijekova, a gdje ne, takvo nekakvo je i moje iskustvo sa strane - kad se depresija razmaše, onda to više ne ide, pogotovo ako su poremećene tjelesne funkcije a la spavanje. A propos nuspojava lijekova, a svaki lijek ih ima. Najbanalnije Operil kapi oštećuju sluznicu nosa trajno (been there, done that), izazivaju nevjerojatnu ovisnost, a imaju čak i utjecaja na srce. A da ne govorimo o kortikosteroidima (osteoporoza, među inim stvarima), a da vidite tek plejadu lijekova za MPO - kad sam prvi put špricnula suprefact sprey koji se koristi za IVF rekla sam kolegicama neka paze i ako doživim anafilaktički šok da zovu hitnu jer je popis nuspojava zastrašujući - hvala Bogu, prošla sam "lišo". Tako i moja bliska osoba neće piti lijekove kad je u dobroj fazi i iščitava nuspojave, a onda se dogodi to da se bolest razgoropadi i izađe izvan upravljivih okvira pa je koji put potrebna i hospitalizacija, što bi se izbjeglo upotrebom lijekova. Ali, ponavljam, radi se o težoj psihičkoj bolesti od čiste i povremene reverzibilne depresije.

[tanja_b]

i ako trajno oštetiš npr serotoninske receptore koji su odgovorni za osjećaj zadovoljstva, između ostalog, to možda više nije tako ugodan život.

.

e ovo mi je posebno zanimljivo jer nesto pokusavam skuziti taj dio biokemije: jel se antidepresivima ostecuju serotoninski receptori kao sto npr. heroin zezne endorfinske (ako se ne varam)?
ili se pak zezne prirodna proizvodnja serotonina tj. tijelo ga zaboravi samo proizvoditi, 'upasivi se' nakon duzeg umjetnog unosa?

Smijem malo na temu?
Ova nova generacija antidepresiva (u koju spada i Prozac i koji se danas najčešće propisuju) ne djeluje na receptore, nego na tzv. serotoninski prijenosnik (engl. transporter). Ta molekula nema veze sa sintezom serotonina, već održava njegovu količinu u sinapsama (spojevima između živčanih stanica).
Dakle, lijek sam po sebi ne utječe ni na serotoninske receptore ni na sintezu serotonina. ALI: dugotrajno (kronično) uzimanje lijeka (a ono je nužno da bi uopće došlo do poboljšanja) neizbježno utječe na ravnotežu metabolizma serotonina, a to znači da se mijenjaju i neka svojstva receptora (ne svih, samo nekih). Te dugoročne promjene još uvijek se istražuju na eksperimentalnoj razini, dakle, ne može se sa sigurnošću tvrditi kako bi uzimanje antidepresiva kroz nekoliko godina utjecalo na ravnotežu serotonina u organizmu. Jednostavno se ne zna dovoljno.

Tijelo ne može "zaboraviti" proizvesti serotonin, jer je proizvodnja serotonina pod kontrolom drugog enzima koji u ovoj priči nije toliko bitan. Koliko znam, uzimanje antidepresiva ne utječe na proizvodnju serotonina. Glavni regulator metabolizma serotonina je gore spomenuti serotoninski prijenosnik, koji "određuje" koliko će serotonina biti unutar stanice, a koliko izvan nje.

[a zakaj]

ALI: dugotrajno (kronično) uzimanje lijeka (a ono je nužno da bi uopće došlo do poboljšanja) neizbježno utječe na ravnotežu metabolizma serotonina, a to znači da se mijenjaju i neka svojstva receptora (ne svih, samo nekih).

Zar ravnoteza metabolizma serotonina kod depresije nije vec ionako poremecena samom bolescu (odnosno bolest je uzrokovana neravnotezom)?

[a zakaj]

inace, moja iskustva sa psihickim bolesnicima i njihovom terapijom, a i razmisljanja na tu temu jako su slicna onima ine33.

ono sto nikako ne mogu shvatiti je taj odnos uzroka i posljedica:
da li je netko depresivan prvenstveno zato jer mu je izmijenjena kemija mozga, a zivotne nedace dolaze kao posljedica toga, ili su nekakve traume (mozda jos u ranom djetinjstvu) uzrok izmijenjene kemije mozga?

moze li takva osoba sebi pomoci? mozda bi mogla kad bi dovoljno htjela, ali onda bi prvo morala moci htjeti... razumijete?

[tanja_b]

ALI: dugotrajno (kronično) uzimanje lijeka (a ono je nužno da bi uopće došlo do poboljšanja) neizbježno utječe na ravnotežu metabolizma serotonina, a to znači da se mijenjaju i neka svojstva receptora (ne svih, samo nekih).

Zar ravnoteza metabolizma serotonina kod depresije nije vec ionako poremecena samom bolescu (odnosno bolest je uzrokovana neravnotezom)?

Jest. Ali ne znaš do koje mjere je samo bolest poremetila ravnotežu i hoće li uzimanje lijekova jednostavno vratiti situaciju na idealnu ili će se usput još nešto promijeniti.
Sad, što se tiče antidepresiva (ovih o kojima je riječ - Prozacu i sl.), oni su vrlo specifični prema jednoj određenoj molekuli, tako da je manja vjerojatnost da će "zeznuti" nešto drugo u mozgu što ne bi trebali.

Što se tiče odnosa uzroka i posljedica u depresiji, to i mene muči. To više nije područje moje struke, ali je, na žalost, dio privatnog (obiteljskog) života i što vrijeme više odmiče, imam dojam da je sve manje rješenja na vidiku.

[a zakaj]

Što se tiče odnosa uzroka i posljedica u depresiji, to i mene muči. To više nije područje moje struke, ali je, na žalost, dio privatnog (obiteljskog) života i što vrijeme više odmiče, imam dojam da je sve manje rješenja na vidiku.

istina. treba se i znati nositi s takvom situacijom u obitelji. ispocetka covjek mobilizira svoju energiju i silno zeli pomoci i dati podrsku. s godinama, javljaju se i neki ruzniji osjecaji: ljutnja, iznerviranost, nestrpljivost, pa griznja savjesti zbog toga, i novi naleti njeznosti, osjecaji nemoci i bespomocnosti, uzaludnosti...
ali to je vec druga tema.

[lucky day]

Dakle, lijek sam po sebi ne utječe ni na serotoninske receptore ni na sintezu serotonina. ALI: dugotrajno (kronično) uzimanje lijeka (a ono je nužno da bi uopće došlo do poboljšanja) neizbježno utječe na ravnotežu metabolizma serotonina, a to znači da se mijenjaju i neka svojstva receptora (ne svih, samo nekih). Te dugoročne promjene još uvijek se istražuju na eksperimentalnoj razini, dakle, ne može se sa sigurnošću tvrditi kako bi uzimanje antidepresiva kroz nekoliko godina utjecalo na ravnotežu serotonina u organizmu. Jednostavno se ne zna dovoljno.

hvala na odgovoru...

meni je dovoljno znati da su ti lijekovi jos podosta na tankom ledu da budem oprezna sa unosom... tj. da probam jos masu stvari prije... i pokazalo se jako uspjesno ali isto poboljsanje nije doslo preko noci - no mogu reci da vrlo brzo jest... a nuspojava nema :D ... dapace - jaca sam nego prije i nije me strah da se te zivotne okolnosti ponove...

zato bi ja svakako - da sam pred najgorim zidom i najgorim idejama (suicidalnim npr.) - ipak otisla po drugo i trece misljenje...

moja frendica je to napravila tek nakon godine dana uzimanja antidepresiva i jako losih nuspojava...
nasla je dobrog doktora koji je priznao da ne zna sto joj je (meni vec tu dobiva na kredibilitetu) i sam angazirao jos dva doktora (opce prakse i ginekologa)...
nakon zajednickog istrazivanja su skuzili da proba raditi samo 50% radnog vremena i kad god je moguce uzme slobodne dane u doba pms-a (vrlo jak)... ona je bila spremna sniziti si standard a da se osjeca bolje... i - to se pokazalo kao odlicno rjesenje...
uz rad sad i studira sto voli (osjeca da ce taj posao moci raditi i 120% koliko ju ispunjava), uzgaja bilje, u fusu kuha domace dzemove i ima odlicnu vezu...
i vrlo brzo joj nije trebala paska doktora...

[sonja3333]

Nema pravila.Netko će uzimati antidepresive godinu dana te se uz psihoterapiju izliječiti u potpunosti.
Netko će doživotno morati uzimati terapiju da bi mogao koliko toliko funkcionirati,a nažalost treća skupina su oni kojima ništa od toga neće pomoći.
Uzroci još nisu sasvim jasni,ali zna se da postoji genetska sklonost,faktori okoliša (prve tri su najvažnije...)te onda i same nesretne životne okolnosti koje djeluju kao okidač za samu bolest.

Inače.treba razlikovati antidepresive i tablete kao što su Normabel,Praxiten,Helex..koji tu ne spadaju.

[sonja3333]

Antidepresivi nisu lijekovi na tankom ledu,to ne mogu prihvatiti jer po meni,nema razlike između antidepresiva i npr lijekova za dijabetes ili visoki tlak...
Nuspojave ima i običan Andol tako da to ne može biti razlog zašto su na tankom ledu.

[sonja3333]

Kad uhvatim vremena ako koga zanima napisat ću više o djelovanju antidepresiva i načinu na koji postižu svoj učinak jer je to nešto blisko mojoj struci.

[a zakaj]

Antidepresivi nisu lijekovi na tankom ledu,to ne mogu prihvatiti jer po meni, nema razlike između antidepresiva i npr lijekova za dijabetes ili visoki tlak...

meni se ipak cini da su lijekovi kojima se lijece psihicke bolesti, i njihovo djelovanje i medjudjelovanje, lijecnicima manje poznati i izvjesni, i da se odredjivanje terapije cesto svodi na dugotrajno eksperimentiranje s brojnim neuspjesima. pogotovo kad se kombinira vise vrsta lijekova (antidepresivi, antipsihotici, anksiolitici...).

[ina33]

A zakaj, meni se pak čini da je cijela medicina takva - sve ti je to neistraženo, velikom većinom pokušaj-pogreška, skužili da nešto radi pa onda daju, ako nakon tipa 30 godina skuže nuspojave koje su koma onda mijenjaju itd. Po meni nema razlika između grana medicine, a većina bolesti je teško savladiva i neizlječiva, od obične reume pa nadalje. Npr. u MPO-u - sve živo je trial and error, npr. slučajno se otkrilo da injekcija decapepeptyla nakon transfera može poboljšati embrijeve šanse za život (vjerojatno je netko greškom nekoj skupini žena to administrirao pa se to primijetilo), sama IVF metoda uspijeva 30% po postupku - zašto i kako doktori ne razumiju, jedno svladaju (oplodnju in vitro), evo druge prepreke (zašto se dobri embriji u identičnim okolnostima tipa ženina zdrava maternica, dobar endometrij, nekad implantiraju, nekad ne itd.). Und so weiter und so fort. Pola medicine takvo i po meni je to nešto što se normalno treba prihvatiti, iako bismo mi svi naravno 100%-tne odgovore i uspješnosti terapija. Do velikih znanstv. otkrića je isto često dolazilo slučajno ili pogreškom. That's life. Medicina nije svemoćna, nikad ni neće biti, jer uz znanje evoluiraju i bolesti. Nije to nerazumijevanje neki specifikum psihijatrije, ima još trilijun poremećaja, ma, po meni, većina stvari osim čistih banalnosti - slomivenih ruku i preboljelih ospica, je upravo takva da puno toga ostaje obavijeno velom tajne, a medicina nudi nešto što vidi da empirički djeluje na simptome ili je neki override (tipa oplodnja in vitro). I to je već samo po sebi veliki uspjeh.

[ina33]

Evo ti samo kombinatorike u IVF-ovima - lijekovi za supresiju, lijekovi za stimulaciju (hormoni), pa kortikosterioidi za olakšanu implantaciju embrija, neki dr-ovi u Americi daju ženama serotonin jer i to je kao važno, pa lijekovi koji se standardno koriste za odbacivanje transplatiranih organa jer jedna od teorija zašto se neki embriji ne implantiraju je da ih majčino tijelo ne prepoznaje kao embrije nego kao upalu - IVIG (onaj krvni preparat) itd. Pa varijacija na temu je li potrebno ležanje nakon transfera - od 0 dana ležanja u Mariboru, do 3 dana na Vuku Vrhovcu, do prije 14 dana na Sv. Duhu. Rekao bi čovjek da su se oko jedne tako već dugo prisutne metode a la IVF liječnici složili oko ključnih milestonova u postupku kao što je mirovanje-nemirovanje nakon transfera, ali jok. Ovo sve govorim jer mi je ova tema bliska i da to pokušaj-pogreška u dugotrajnim eksperimentiranjima (često i preko 10 godina po paru - kod nas je bilo 5) nikako nije specifikum psihijatrije.

[sonja3333]

ina,super si to objasnila.

[kailash]

tanja b thanks na pomoći u vezi serotonina...ja se ustvari slabo kužim u psihofarmake, čisto znam informativno a po potrebi doznam više....tako da se ispričavam ako što napisah krivo...

u svakom slučaju, medicina za mnogo toga ima brdo nepoznanica i upitnika. osobno, kad sam doznala da im ima upitnika i kod razgradnje običog aspirina u organizmu, onda sam prestala piti bilo kakve tablete, tako da sam "tipo naturale" i nisam od srednje škole popila ni andol.
koliko je tek nepoznanica kod jedne tako složene stvari kao što je neurotransmisija kad se još umjetna kemija tu upetlja... :?


glede uzroka i posljedice...ne zna se. ma ja kad sam čula kako izgleda povijest teorija depresije...kad su skužili da je kod depresivnih poremećen metabolizam serotonina, opa eto serotoninske teorije koja tvrdi da je uzrok u tome. onda su našli da je poremećen metabolizam MAO, opa evo druga teorija koja tvrdi da je to uzrok, pa uz to idu i odgovarajući antidepresivi različiti od ovih serotoninskih....itd. hoću reći, još je to područje pokušaja i pogrešaka a NE ZNA SE UZROK.
postoje genetske predispozicije za sve psihičke poremećaje i može ih pokrenuti neki triger tipa nekog strašno traumatičnog događaja a i NE MORA se nikad aktivirati u životu...


korelacijski se mijenja i kemija mozga (i serotonin, i adrenalin, i dopamin i ostalo) ali daleko od toga da se može reći da je to uzrok...
ne znam niti koliko se više trude definirati uzrok...

tablete tu govorimo o antidepresivima, dakako da su apaurini, normabeli, praksiteni drugi par opanaka, po meni, još opakijeg djelovanja

a imati puno posla s depresivnom osobom, to je jako teško....mislim da je teže ljudima oko nje na kraju nego njoj, ak me kužite... :/