Evo još malo, ova tema mi je, na žalost, bliska. Osoba od 70 godina u svojih 40 godina liječenja je prošla mislim sve psihijatre jednog od 4 najveća hrvatska grada i više manje se to sve svodilo na psihofarmake + razgovori, stvar je bila samo u variranju doza i vrsta lijeka i tome da joj obično više pašu ženske osobe koje joj ne proturječe ili ne djeluju njoj previše "agresivno". Sada je kod jedne starije ženske privatne psihijatrice koja joj je bliska po godinama i životnim stavovima, ali to sve uvijek traje tipa 10 godina i onda to "pukne", ne znam je li se umori psihijatar ili se ona zaželi promjene. Ne znam kud ćemo ako ovo sad "pukne", žena je privatnica i može joj se bolje posvetiti i ići blaže s terapijom jer se češće vide i češće to ima priliku iskorigirati, seanse su jednom tjedno ako je bolest akutna ili jednom u par tjedana ako nije, to su uvijek jedne te iste teme u ovih 40 godina (htjela je putovati u životu, a nije, muž joj nije senzibilan kao i ona, izgubila je oca u djetinjstvu rano i imala "problematičan" odnos s majkom, "nesenzibilnu" sestru itd. - a da je sve to bilo drugačije ona vjeruje da se ne bi razboljela itd.). Sve ovo govorim jer kod nekog drugog to ne bi bila nikakva trauma jer svi imamo više-manje "problematičan" odnos s majkom, neku neostvarenu životnu želju, rjeđe gubitak roditelja u ranom djetinjstvu, ali i to se svlada, iskustvo bolesti itd. Iz ovog mog iskustva ja sam poprilično skeptična a propos ičega osim lijekova - tj. ne vidim da se te bolesti mogu liječiti, samo se drže pod kontrolom da ne divljaju i da su tjelesne funkcije (tipa spavanje) očuvane, tj. vidim koliko su strahovito ograničene mogućnosti za pomoći prilikom težih psihičkih bolesti (nadam se da tvoja prijateljica ne spada u takve, da je stanje privremeno i da postoji neki stvaran triger za to stanje).