morat ću biti još preciznija....u većini slučajeva kad se tretira psihofarmacima, to ostaje veći dio terapije, a ne ide se dalje, na one ostale stvari što sam napisala (kognitivno restrukturiranje, stavljanje osobe ponovno na vlastite noge, jačanje ličnosti, samopouzdanja,...). nisam rekla da sam ja ili netko drugi izlječila kroničnu shizofreniju ali da je bilo slučajeva "normaliziranja" i to dugoročnog pomoću drugih tehnika, a one su brojne. ne samo kognitivno bihevioralna. kad je stanje akutno krizno, psihofarmaci pomažu trenutno i nemam ništa protiv toga, ja sam više nekako ciljala na ovo polagano "tonjenje" i putovanje u poremećaj gdje ima šanse djelovati drugim tehnikama prije nego se napravi nepopravljiva šteta psihofarmacima.
recimo, onaj parkinsonizam koji je tipičan za kronične shizofreničare nije rezultat shizofrenije nego psihofarmaka koji djeluju na dopaminske receptore (Parkinsonova bolest je vezana za poremećaj dopamina...).

vidjela sam puno slučajeva gdje se osobi koja tone u poremećaj pomoglo i nije "potonula" jer se primjenjivala adekvatna terapija a ne samo prepisali antidepresivi i obavio razgovor tek toliko...

naravno da ako nikako ne možeš spavati da je tableta ok, ali ne kao jedino rješenje, a često ostane tako. to je i ono što sam prije napisala za neke koje znam s apaurinima koji na kraju se žvaću kao bomboni, osoba umrtvljena a problemi radi kojih su joj prepisani stoje netaknuti, tj. još su gori...a psihijatar tretira samo apaurinima i rijetkim razgovorima koji su nedovoljni za unutrašnju promjenu osobe....

ponavljam, da je to moje mišljenje, glede psihofarmaka, u smislu da ja sama ne bih posegnula olako za time. prije bih pokušala sve ostalo jer nije za igrati se sa živčanim sustavom i neurotransmiterima...hoću reći, ako i oštetiš trajno jetru a da možeš funkcionirati, to je prihvatljiv život ali ako trajno oštetiš npr serotoninske receptore koji su odgovorni za osjećaj zadovoljstva, između ostalog, to možda više nije tako ugodan život.

da zaključim, psihofarmaci su nužno zlo ali ponekad neizbježni kao anestezija ali prečesto se preolako prepisuju i uzimaju a njihovi efekti mogu trajno nanijeti više štete nego koristi, a bez adekvatne psihoterapije im je učinak nepotpun i privremen.

curama koje su te nemile stvari doživjele na vlastitoj koži. a svima preporučam kognitivno bihevioralnu terapiju, ima takvih terapeuta u ZG nekoliko, i u Rijeci znam da ima, ako je netko zaista zainteresiran, mogu se potruditi i nabaviti mu kontakt. ta terapija upravo mijenja NAŠ STAV prema realnosti i jača nas da se sa stvarnošću lakše nosimo, kakva god ona bila.