A zakaj, meni se pak čini da je cijela medicina takva - sve ti je to neistraženo, velikom većinom pokušaj-pogreška, skužili da nešto radi pa onda daju, ako nakon tipa 30 godina skuže nuspojave koje su koma onda mijenjaju itd. Po meni nema razlika između grana medicine, a većina bolesti je teško savladiva i neizlječiva, od obične reume pa nadalje. Npr. u MPO-u - sve živo je trial and error, npr. slučajno se otkrilo da injekcija decapepeptyla nakon transfera može poboljšati embrijeve šanse za život (vjerojatno je netko greškom nekoj skupini žena to administrirao pa se to primijetilo), sama IVF metoda uspijeva 30% po postupku - zašto i kako doktori ne razumiju, jedno svladaju (oplodnju in vitro), evo druge prepreke (zašto se dobri embriji u identičnim okolnostima tipa ženina zdrava maternica, dobar endometrij, nekad implantiraju, nekad ne itd.). Und so weiter und so fort. Pola medicine takvo i po meni je to nešto što se normalno treba prihvatiti, iako bismo mi svi naravno 100%-tne odgovore i uspješnosti terapija. Do velikih znanstv. otkrića je isto često dolazilo slučajno ili pogreškom. That's life. Medicina nije svemoćna, nikad ni neće biti, jer uz znanje evoluiraju i bolesti. Nije to nerazumijevanje neki specifikum psihijatrije, ima još trilijun poremećaja, ma, po meni, većina stvari osim čistih banalnosti - slomivenih ruku i preboljelih ospica, je upravo takva da puno toga ostaje obavijeno velom tajne, a medicina nudi nešto što vidi da empirički djeluje na simptome ili je neki override (tipa oplodnja in vitro). I to je već samo po sebi veliki uspjeh.