Trudna u ciklusu nakon neuspjele stimulacije
Drage moje, evo konačno izvještaja o mojoj najnovijoj trudnoći. Dakle, nakon dva missed ab.-a (prvi 2006. g., otkucaji stali u 9. tjednu, veličina ploda bila o.k., dotada sve štimalo, a drugi missed 2008., otkucaji stali u 8. tjednu, veličina ploda bila za 6 tjedana, tj. otpočetka nije išlo kako treba: beta je rasla uredno, ali se na UZ nije ništa vidjelo, a kad se pojavio plod i srčana akcija, beta je prestala rasti). Oba puta je završilo kiretažom. Nakon drugog pobačaja u Petrovoj sam napravila prekoncepcijsku obradu prošlog ljeta i oni su zadržali nalaze. Sve je bilo o.k. osim povišenog aCl-IgM-a (varira od 22 do 36) i na temelju toga i dva spontana dijagnosticiran mi je antifosfolipidni sindrom. Terapija heparin/aspirin (s tim da aspirin 100 uzimam stalno).
Svoju prvu trudnoću čekala sam 3 godine, druga se dogodila nakon još dvije godine (prije planiranog stimuliranog IVF-a), a treća, evo, ubrzo nakon druge. Ironija je u tome što mi je prije točno godinu dana rečeno da su mi vrlo male šanse da prirodno zatrudnim (endometrioza, povišen aCl-IgM, godine, mala rezerva jajnih stanica, dugo sam čekala prvu trudnoću...), a sada ispada da sam u 38. ostala dvaput trudna, tj. plodnija negoli prije pet godina.
U 11. mjesecu sam bila na VV i uz 32 gonala dobila jedan jedini folikul i jednu stanicu koja se oplodila, ali ne i implantirala – teško razočaranje reakcijom na stimulaciju. Ciklus koji sam dobila nakon stimulacije bio je dug, 10 dana sam krvarila, a LH trakice su tek 14. dana pokazale neku blijedu crticu (kao ovulacija), inače ovuliram 11., 12. dan. Usput, LH trakice su bile u igri više zato da vidim hoću li ovulirati uopće nakon stimulacije, znam da ina33 npr. ne bi ovulirala po šest mjeseci. Nisam mislila da bi se nešto moglo izroditi iz toga, ali eto... kad se najmanje nadaš.
Test sam napravila 30. dc i bio je blijedo pozitivan (i to ne odmah kad se trebao očitati nego nakon nekih pola sata), isti dan sam se počela pikati fragminom 2500, uzimati Dabroston 3x1 i pola andola 100, i izvadila sljedeći dan betu koja je bila 275. Dva dana nakon beta 547 (hm, nije mi drago što je mrvu manje od duplo). Na staru godinu, prije posla, navratila sam u Petrovu javiti se profi koja ima sve moje nalaze (a i bavi se trudnoćama s imuno problemima, kako mi rekoše) i ona me ostavila u bolnici, odmah, bez uputnice, osobnih stvari... tako da sam Novu godinu dočekala u bolničkom krevetu(nakon toga i rođendan).
Tada kreće horor kao i u prošloj trudnoći: beta je nakon dva dana narasla s 547 na samo 633, a isti dan na UZ nepravilna gestacijska vrećica. Dogovor: beta opet za tri dana (bio je vikend) i kiretaža ako ne bude rasla. Nakon tri dana beta je skočila na 1847, a nakon još tri bila 3860. Na UZ sada pravilna gestacijska, ali premala za tjedne trudnoće (kao i beta uostalom).
Danas sam 7+6, GV 16 mm, žumanjčana vidljiva, plod se nazire ali otkucaja nema (kažu da je po UZ-u trudnoća za dva tjedna manja negoli po menstruaciji). Betu vadim svaki četvrti dan otprilike, no ne naraste za 100% nego za nekih 30% (danas će najnoviji nalaz). Doktori nisu oduševljeni – definitivno je mala šansa da se trudnoća održi uz tako mali porast bete (s druge strane, u literaturi se kaže kako ima trudnoća koje se iznesu i s niskim razinama bete i rode zdrava djeca).
Najgore u svemu je što se uopće ne osjećam trudnom niti mogu uživati u toj spoznaji (jesam prva dva dana nakon testa, ali čim je beta počela štekati, pao mi je mrak na oči i lakše mi je misliti da nisam trudna, bolje ću podnijeti gubitak). U bolnici sam kao bijela vrana, ovako ravna ko daska među trbusima različitih veličina i oblika (i svjesna toga da je većina trudnica tu da bi iz bolnice bila otpuštena sa svojim djetetom, dok ja ležim i jedino čekam još jednu kiretažu).
Moram priznati da sam jako razočarana, mislila sam da će ovaj put biti o.k. jer sam s terapijom počela od prvog dana izostanka menge i zapravo ne znam bi li mi bilo lakše da nikad nisam uspjela zatrudniti ili ovako, zatrudniš i već nakon 48 sati znaš da će to loše završiti. Žalosti me što se ne stignem barem malo dulje veseliti uspjehu i što je svaki novi pokušaj u startu osuđen na neuspjeh.
Eto, lakše mi je kad sam vam se izjadala (baš sam si jadna, osjećam se manje vrijednom, zakinutom, a možebiti da je sve zato što užasno loše spavam u bolnici, stalno neki muving, vika po hodniku, lupanje, nemirna cimerica s trbuhom do zubi koja ronda po cijelu noć... dođe mi da pobjegnem iz bolnice... već sam im popila živce tražeći svaki dan na viziti da me puste doma, ali odbijaju iako ne krvarim, ništa ne boli, zapravo uopće ne vidim razlog zašto ležim tu, a ne dobivam od terapije ništa što si sama nisam davala doma).
Sorry na dugom postu (bežični internet konačno šljaka pa sam se raspojasala), cimericama sam već navrh glave s jadikovkama da hoću doma jer nisam bolesna nego valjda trudna.
uporna, enya22, sretna35, lilium, mačkulina, TeddyBearz, andream, ZO, Bebel, tikica_69, Jelena, Dodirko, fritulice, tiki¬_a, fjora, elena, rikikiki, ina33, Lili75, Yana, Superman, pirice, Iberc, ninatz, Ordep, andrejaaa, thaia28, wewa, rozalija,laky, Isabel, amyx, katice, Vali, Blekonja, Sonja29, dubicanac1, Pepita, petrili, Lambi, BLIZU, PAM, marti_sk, Jill, Ameli, Charlie, alec, puki, Kjara i svima koje sam nenamjerno izostavila hvala na vibricama (samo vi znate kako je prolaziti kroz ovo).
Svima
 |
|||
Odgovori s citatom
dunja&vita:-))) prvotno napisa
, tako da sad ležim doma) ali sve za maleno čudo!
