Sada (s 2,5 mjeseca) stanje je ovakvo:

Rima:
Smije se svima - i poznatima i nepoznatima (ja i smijeh shvaćam kao vrstu komunikacije).
Sve češće se javlja nekim uzvicima koji nisu ni smijeh ni plač ni gugutanje, ali su emocionalno obojeni tj. zvuče tako da se u njima mogu prepoznati sklonost ili nesklonost.
Ujutro guguće.


Lira:
Prava mala brbljavica. Kad je stavim na cicu obavezno se javi nekim zvukom koji bi se mogao opisati kao "uwe" i tek nakon toga počinje sisati. Fora je u tome da to radi svaki put i to još od prvih dana života. Ja taj obred zovem pozdrav cici, a možda se radi i o nekoj magiji... recimo za prizivanje let downa.
U zadnje vrijeme stalno žvrgolji: la, ge, eu be, ek, a bu, me - dok Rimino gugutanje uopće ne mogu prenijeti putem tipkovnice, Lira već sad poprilično jasno artikulira pojedine glasove. Prije neki dan je izgovorila "u es be", na što smo mm i ja popadali na pod od smijeha. Valjda to tako ide s ovim novim high tech generacijama. A ja sam se nadala da će joj prva riječ biti mama.