Forgice javi kako si rješila problem i da li su te primili u staroj firmi...
Ako ti ne vjeruju da si patila za njima isprintaj im ovo sa foruma!
Nadam se da će ti se sve rješiti!!!
I ako te smijem pitati, koji si faks završila?
 |
|||
|
|
|||
Forgice javi kako si rješila problem i da li su te primili u staroj firmi...
Ako ti ne vjeruju da si patila za njima isprintaj im ovo sa foruma!
Nadam se da će ti se sve rješiti!!!
I ako te smijem pitati, koji si faks završila?
Prehrambeni, i pitala sam u staroj firmi, rekli da mi nemogu sada ništa ponuditi, moje mjesto je zauzeto, došla druga cura, sve puno, ali će imati u vidu za ubuduće, pošto sam tu već radila. Šefica je ostala zapanjena kada sam je pitala za povratak.
Ovdje na ovom poslu su svi nezadovoljni, samo gunđaju, više se radi i nije tako dobra radna atmosfera ko na starom. Valjda sam se navikla na neke pogodnosti, i sada mi teško pada ovo novo. Jedna nova cura koja je došla sada raditi mi je rekla da se svugdje tako radi, ima 23 god. a ja 34.Odi ti doma još mlijeka piti, a ne meni soliti pamet. Ja reko, e pa ne radi se baš svugdje tako!!!
Prava tema u pravo vrijeme za mene
Naime ja pocinjem raditi za 8 dana,to mi je u principu prvi posao,prvi put se odvajam od djeteta,posao mi jeste u struci,plata zadovoljavajuca...
Eh sad ona druga strana,na posao trebam putovati oko 1h i 20-tak min,radno vrijeme od 7-15h,za vikende jos ne znam da li se rade,jer ovih dana trabam potpisat ugovor,odlucila sam prihvatiti,MM ce cuvati malu,jer radi od kuce,ponekad ce uskociti nene ,po potrebi
Ali ja bih vas da pitam ;ima li neka od vas koja je pocela radit a dijete joj bilo vec "veliko",moj curi je 2,5 god.i kad spomenem posao,ona se buni i hoce i ona sa mnom,kako da joj to sto bezbolnije priblizim i dokazem da ce se mama vratit,da ne odlazim na duze :? .
Frogice,drzim fige da se sto prije vratis na svoj posao koji te ispunjava
Frogice, ne radi se baš svugdje tako, ali nažalost uvjeti su sve gori i gori, ali sve u svemu mi se čini da ljudi nezadovoljniji, ekonomija ide down - down... ima i firmi u kojima je super, ali opet treba se ugurati tamo.
Nadam se da ćete što prije primiti...
A da li još radiš u sadašnjoj firmi ili ne više?
Bobčica: mogu misliti kako ti je, ali mislim da će se dijete prilagoditi, pa neće biti problema. Trebat će vam vrijeme prilagodbe, a možda čak ni to...
Ako krećeš na posao za nekoliko dana iskoristi to vrijeme da se praviš kao da ideš na posao na par sati,tj. na kraće vrijeme nego što će ti biti radno, pa da malo osjeti i vidi da nije ništa strašno...
Sretno na poslu
Frogica držim ti fige da se bolje osjećaš na poslu, a što prije bude moguće da se vratiš na svoj stari posao.
Drži se. Misli da zarađuješ za svoje djete i obitelj i bez toga se ne može. No bilo bi daleko bolje da ti na poslu bude bolje i da si ti sretnija.
Ne znam da li ču se ikada vratiti na stari posao. Nitko mi se nije javio. Za ovaj posao koji još radim ne znam šta će biti u budućnosti, hoću li se uklopiti ili ne.Svaki dan mi je siv, nema u meni više životnog zadovoljovstva kao kada sam bila na starom poslu.To me uništava. Sve više jedem, samo slatko, debljam se, ne stignem kuhati, skroz mi je ritam u komi.Ne jedem pravilno, već za ručak npr. tri kolača, a za doručk pizzu, za užinu savijaču od jabuke, slatka pića, što prije nisam radila i jako sam pazila što jedem. To sve govori. Mofgla bi svaki dan u svakom trenu zaplakati, toliko se jadno osjećam.Eto.Najradije bi dala otkaz i ništa ne radila, bila doma sa djetetom, da si to mogu priuštiti
Frogica, biti će dobro samo moraš u to vjerovati i malo se angažirati.
Zašto ne počneš tražiti drugi posao, bar ćeš se osjećati malo bolje, kao da ova situacija nije za uvijek.
frogica
vjerujem da ti je teško, ali probaj na to gledati s druge strane - nova si, i naravno da nitko od tvojih šefova ne želi da odlaziš na GO/bolovanja...
pokušaj staviti na papir sve prednosti novog posla i eventualno dobre stvari koje bi se mogle dogoditi, i sve ono što te frustrira...
ako je negativnog više, pokušaj tražiti drugi posao - bilo u staroj firmi ili negdje drugdje - imaš OK faks - nije baš da ne možeš naći posao...
a s malim djetetom je teško - ja radim od 8-16, treba mi sat vremena do posla i toliko doma, mm radi u smjenama, F ide u jaslice i svako malo je bolestan... u Zg nemamo baka niti ikoga tko bi mogao čuvati F - tako da se s bolovanjima izmjenjujemo - jedanput ja, pa mm, pa dođe moja majka na tjedan-dva, pa opet izpočetka...
ja osobno svojim djelatnicima ne toleriram svakodnevno kašnjenje niit odlazak ranije kući - pod tim mislim na 5-10 minuta
ali kad god im treba opravdani izlazak i slobodni dan, spremna sam na dogovor
I ja. Nažalost!maria71 prvotno napisa
i ja :/I ja ovo već neko vrijeme mislim.
A pogotovo što sam i ja dijete roditelja koji su se tako tješili.
Evo pozvali me na razgovor u firmu koja se bavi sličnim kao i prijašnja firma iz koje sam otišla, plača kao i ovdje možda i veča. Nema veze sa strukom. Ne znam da li da se vratim opet na posao koji nema veze sa strukom a dobro mi ide, ili ostat na ovom na kojem dobivam same prigovore a u struci mi je i još se potruditi? Bio je sastanak i dir. mi je rekla zašto ja toliko griješim-ja reko na greškama se uči!
Rekla mi je da joj izgledam kao ugasla žarulja od razgovora za posao i da joj djelujem arogantno, što prvi put u životu čujem!? Da ne smijem na ovom poslu biti takva, itd. Tako su napisali izvještaj sa sastanka i poslali svim djelatnicima primjerke u kojima pišu između ostalog i primjedbe na mene u kratkim crtama, tj. greške. A ja luda mislila da će to ostati između nas. I ovako mi je koma bilo a sada mi je još više. Naravno da se i kolegica s kojom radim potrudila sve iznjeti što sam griješila. Da, izgubila sam volju još dok sam se učila o poslu, jer su mi rekli da to meni ide malo sporije ( osoba koja me učila) - u najmanju ruku sam se osjećala jadno.Pa svako je drugačiji, za mene to ide ok, ja učim sojim tempom!Isto tako uposlili su novu kolegicu kojoj je osoba koja me učila predamnom rekla da je ona tu zato jer uvijek ima netko tko se nije iskazao i sl. pa da treba zamjena, te pritom gledala u mene. I još nezgoda, izgubila sam bilježnicu u koju sam upisivala sve što mi je ta osoba govorila da trebam znati, a kasnije ti to nema tko ponoviti.
To sam rekla direktorima. Ne znam, dir. mi je rekla-smješak na usta od sada i gotovo! A ja se i dalje osjećam jadno jer uvijek nešto pogriješim, a kolegice kao da dva čekaju i onda se javi taj revolt u meni, da sve pošaljem u h.....c!
frogica tesko je tu biti pametan. IZ ovoga sto pises vidim da si totalno nezadovoljna i da ti je posao tlaka bez obzira sto je u struci. A na poslu nazalost provodimo najveci dio dana. MOzda da potrazis neki drugi posao u struci takodjer a u medjuvremenu da se vratis na stari posao. MOzda bi zivnula i dobila poleta za dalje.
I jako vazno je dali te sam posao koji radis ispunjava, dali to stvarno zelis raditi. Jer ako volis to sto radis i uzivas u tome onda mozda i nije vazno sto nije u struci.
AKo pak volis raditi u struci i to te ispunjava a mislis da se stvari na sadanjem poslu mogu ipak promjeniti na bolje, probaj.
ja ti zelim srecu kako god odlucila.
Frogica, izaberi ono u čemu uživaš, gdje se osjećaš dobro, korisno, gdje si puna elana i volje. Znam da puno ovisi o kolegama i atmosferi, ali bome ovisi i o tipu posla. Ja sam promijenila nekoliko različitih poslova, doduše sve u struci, ali nije mi sve jednako leglo. Negdje sam imala više volje, negdje manje. Tamo gdje sam radila s entuzijazmom i rezultati su bili bolji, i klijenti zadovoljniji, a naravno i nadređeni. Kad biramo fakultet ne znamo baš kakav će posao slijediti i da li će nam odgovarati, a i u tvojoj struci neće svaki posao biti isti.
Ako ti posao ne paše, traži drugi i to što prije. Jer dok tražiš novi posao, sasvim sigurno se manje trudiš na ovom gdje jesi. Ako odlučiš ostati, onda ne razmišljaj odmah o bijegu nego se potrudi pronaći dobre strane ovog posla i daj sve od sebe.
Promijenila sam do sad nekoliko poslova koji su međusobno toliko različiti da se više ni ne sjećam što mi je ustvari struka. Nije mi bilo teško učiti raditi svaki od njih jer su svi bili zanimljivi, radna okolina poticajna, a i plaćom sam bila zadovoljna.
Bit napredovanja u nekom poslu je da čovjek njime i svim što čini radnu okolinu bude zadovoljan.
Frogica, čitajući tvoje postove nekako ispada da si stvarno nesretna. Možda to nije pravi posao za tebe iako je u struci. Razmisli o promjeni: sigurno postoji radno mjesto na kojem ćeš biti zadovoljnija i bolje prihvaćena. Radni kolege su oni s kojima provedeš bar 7 sati. To je previše vremena da bi te netko potcjenjivao, vrijeđao i stalno bio nezadovoljan tobom.
Sretno i kreni dalje od toga
Ja sam čitala neke postove ovdje na forumu sa mamama u sličnim problemima i skužila , bar ja mislim da je to razlog mog nezadooljstva poslom, i što stalno nešto griješim je da mi fali moje dijete i osjećam krivnju što nisam više s njim!Ovaj posao od mene traži puno više vremena i angažmana nego stari! Još manje viđam dijete nego prije.Ostavljam ga po noći kod bake( kada je bolestan, a to je jednom mjesečno po 10 dana), kad radim popodne, u 22 sata sam doma, on već spava, pa ga ostavim, pa idem ujutro na posao, vidim ga tek idući dan popodne. Na starom poslu toga ne bi bilo, jer u popodnevnoj smjeni bi bila već u 20 i 15 doma.Onda krivnju prebacujem na posao i nisam zadovoljna i stalno nešto grijem, a i iskreno, ne da mi se uopće to raditi, radije bi bila s njim doma cijele dane!!!
Vrijeme koje provodimo s djecom
Da ne bih otvarala novu temu, osvježavam postojeću.
Kako se nosite s činjenicom da smo s djecom (već nakon njihove prve godine života) samo u naše slobodno vrijeme i vikendom (ovdje ne ubrajam roditelje koji iz bilo kojega razloga (majke-domaćice, roditelji s većim materijalnim primanjima, nezaposleni, roditelji s djecom s posebnim potrebama) moraju/mogu s djetetom biti i duže).
Kako ste organizirali vrijeme/vaš život da ste s obitelji što više (da li ste uspjeli naći posao sa skraćenim radnim vremenom).
Da li vam vaš posao ima smisla kada znate da bi u to vrijeme mogli biti s djetetom - igrati se, smijati se, gledati ga kako raste i mijenja se
Ako uzmemo za primjer (prosječnoga) roditelja koji svakodnevno radi 8 sati (i zanemarimo prekovremene, noćne sate i dežurstva), a dijete ide spavati od 21 sat proizlazi da je s djetetom oko 3-5 sati (ovisno o vremenu koje se gubi u prometu) i vikendom, te da i u to vrijeme obavlja i poslove koji nisu direktno/indirektno vezani uz dijete.
Nastojim sve poslove koje mogu prebaciti za vrijeme dok sin spava, a u vrijeme dok smo zajedno izabrati zajedničke aktivnosti (npr. boravak u prirodi: vožnja biciklom, a on u sjedalici na biciklu). Međutim, i dalje ostaje činjenica da je to vrijeme prekratko (tako da razmišljam i o poslu s drugačijim radnim vremenom - npr. u prosvjeti), pa me zanimaju vaša mišljenja i iskustva.
Frogice, kako na kraju riješila problem? Jesi ostala u toj firmi ili našla novi posao?
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
Kod mene je još svježe rješenje tog gordijskog čvora, pa volim o tome diskutirati
Bila sam u svim taborima, uvijek podjednako militantna u pojedinim fazama - što vjerovatno može značiti da nikad nisam bila posve sigurna u svoju poziciju.
Sada, s malim, malim odmakom, kada sam odlučila staviti obitelj na visoko prvo mjesto (s time, da budem iskrena, ja nešto od doma radim, nešto što je hobi, nešto što uzdiže, povremeno kapne kinta - kad mi se da potruditi) i kad sam upoznata i sa situacijom u ovom "taboru", i kada mogu otvoreno pričati sa svim ženama sa svim životnim situacijama i izborima - jer ništa mi više nije strano - vidim nekoliko aspekata koji su mi prije bili nepoznati. A čini se da su i općoj javnosti također - ako je suditi po diskusijama, člancima, novinama i ostalim općim medijima...
Ako se mora raditi, ili ako se želi raditi uz djecu, okej... sve dok taj posao ne crpi previše energije. Ako daje, ako oplemenjuje, ako čuva, i umnaža.
Mislim da je loše po ženu, djecu i obitelj ako je posao ubija.
Ne znam što pametna reć u slučaju kad žena mora radit posao koji je ubija zbog neke emancipacije i bakrača, nego zbog novaca... to je posebno tužan i težak moment. Neke su anti-feministice pedesetih godina prošlog stoljeća upozoravale kako će ta emancipacija na koncu otjerat žene iz kuća i prislit ih da rade i tu i tamo, i izmrcvarit ih naživo (što se i dogodilo, na žalost...) i da će žene tu izgubit...
Valjda je jedino slijeganje ramenima na ovaj nepravedan svijet pun bola, i čiji je neizostavan dio odricanje i trpljenje, u ovom ili onom obliku... mi vjernici tu ipak imamo zadršku - sve podnošenje kad je iz ljubavi ima viši smisao. I sve može, i sve hoće, izaći na dobro.
I ako dolazimo premorene, i ako nemamo snage za djecu - oplemenjeno vjerom, Kristovom prisutnošću isto tako na neki način, iako bolan, težak... sve to može izaći na dobro. Ne znam... pokazati djetetu snagu, vjeru, ili ukazati na to da je ovaj svijet nepravedan - i tako stvoriti snažno, pravedno biće koje će imati jasan sustav vrijednosti, i bude jedan od onih ljudi koji doprinose svijetu... ne znam... lupam, čisto za primjer. Al sigurna sam da ništa ne može uništiti roditeljsku ljubav, i vjerujem da svaki roditelj koji voli djecu može podignuti sretnu, dobru djecu - ma kakve ga okolnosti zapale u životu.
Ipak, ako je nekog izbora (a često ga ipak ima) uvijek je ja vjerujem za nas žene dobro da se okrenemo prije svega toj djeci i obitelji.
Čujem da neke žene odlaze na posao, ali u glavi znaju da je od 15 h polako svičanje; gase komp, i posao rade nekim primozgom, a već su u djeci; povezuju se s njima u mislima, planiraju dan, i dolaze doma ko da su bile na bazenu. I super! To mi je divno.
A onda opet je tu pitanje podrške.
Nije isto kakav ti je muž. I ma koliko mi nastojale objasniti muževima gdje smo i kako nam je - neki kuži više, neki kuži manje. Uz nekog muža se može sve, uz nekog skoro ništa. I onda je naša generacija sklona tome da mijenja muževe, da se ritamo u toj (nepravednoj, naravno!!!) situaciji, svađe, rastave... koješta... I tu stradaju svi.
Da mi je muž drugačiji, tko zna, možda bi i mnoge moje odluke bile drugačije. Ali naš brak je samo naš; naš odnos, djeca, interakcija. I lako je tuđim rukama kestenje vaditi, ali snaći se u realnosti svog života i učiniti najbolje - to je ono što možemo, i trebamo. Ideal iz neke serije, ili iz susjedove kuće - to nas može samo utuć. Netko je rekao da su usporedbe zlo same po sebi, jer Bog stvara originale, a ne kopije.
Pa onda imaš li sveki, mamu, svekra, tetu, strinu, sestru, šogoricu, kumu, susjedu, ili više njih koja će uletjeti i pokriti te. I žive li preko puta, ili na drugom kraju grada.
Tako male stvari, a zapravo mogu utjecati na ishode velikih odluka.
I koji si kvart, i koliko putuješ na posao... nije isto gubit dnevno sat i pol u svakom smjeru ili petnaest minuta... Tri sata putovanja su tri sata koje uzimaš djeci. Ponekad ti samo to i ostaje.
Može se nać bliži posao - i opet smo na terenu ustupaka, i one očite činjenice da muškarci i žene jednostavno nisu u istoj poziciji.
Bili je dana kad mi je to bilo gorko; i ja bih kao oni. Odgajane smo tako da virimo k njima i da sebe gledamo kroz prizmu njihovog sustava vrijednosti... a to je zapravo najtužniji i najtemeljitiji geto koje smo same sebi mogle nametnuti.
Odjednom je majčinstvo, novi život, dom neka vrsta sramote, kugle i lanca, odjednom nismo dovoljno dobre ako u tome nalazimo svoje ispunjenje, ili u to ulažemo svoje snage. Meni je to otužno!!!!
Očito nismo same sebe cijenile dovoljno.
Ne znam.
Znam da se može i raditi i ne raditi i imati dobre prioritete i dobro posložen život, i srce na mjestu.
I isto tako znam da se može raditi i ne raditi i da opet stvari ne budu kako treba.
Moje duboko uvjerenje je da bi, svemu usprkos, svaka majka ipak trebala svim srcem prije svega se okrenuti svojoj obitelji, pa što košta da košta, bez žaljenja i kalkulacija. Na koji točno način - to je već pitanje improvizacije i kombinatorike sa životnim okolnostima. Ali - djeca prvo, obitelj prvo, a ostalo - kako se može. Za mene je to najdostojanstveniji iskaz pravog feminizma. Žena sam i time se ponosim. I svime što uz to ide...
Ima stotinu teorija zašto žene nisu tako visoko kotirane u firmama i tako dalje (osim u Skandinaviji, gdje jesu, al se tamo žene ne udaju, a muškarci dovlače Kineskinje i ostale kućanice), a ja sve više mislim da je istina banalna.
Jer neće. Jer znaju gdje im je srce. Što mi ne možemo? Nakon što hendlaš kuću i djecu - di je ta firma koju ja ne bih mogla dovesti u red? Nakon borbe s liječnicima u porodu, ili zbog dječjih bolesti - što mi ne možemo ispregovarati...
Ali sve je to privremeno... a djeca... eh, a djeca...
Bravo Ifigenija!!
Evo ja sam med.sestra,radim u smjenama.Moja L.ide u jaslice a ja sam odmah rekla mm-u da će ići samo kad mora,tj.kad radim cijeli dan i jutro kad izlazim iz noćne.Ostavljamo j doma kad sam slobodna i kad idem u noćnu.
Naporno je,pogotovo onaj dan kad idem u noćnu,al pokušam malo odmorit popodne dok ona spava.Ali vrijeme provedeno s njom mi je najljepše i neprocjenjivo,ona tako brzo raste i ne želim propustiti niti jedan trenutak ako baš ne moram.Najteže mi je kad odem u dnevnu,doma dođem oko 20h malo se pomazimo,okupam ju a onda ona ide spavat u 21h
Al radit moram pa se jednostavno pomirim sa situacijom
ja bih voljela raditi part time dok su mi djeca mala ali mm jednostavno ne zaradjuje dovoljno da bi smo mogli prezivjeti - platiti kriju, rezije, imati za hranu i ostale osnovne stvari
moja placa je znacajan izvor prihoda u mojoj porodici i kad bih prestala raditi nasli bi se u grdnom problemu.
i zato su moja djeca krenula u jaslice sa godinu dana curica i sa 7.5 mjeseci djecak.
da li mi je to tesko palo? uzasno uzasno tesko
kako su to oni prihvatili? bez ikakvih problema, posebno on
da li bih voljela da su stvari drugacije? naravno, ali jednostavno nismo imali alternativu i prihvatila sam realnost i uslove u kojima zivimo kao nesto sto ne mogu mjenjati (zaista su nepromjenjivi)
ALI, zato sa druge strane svo svoje vrijeme van posla mm i ja posvjecujemo djeci - uvek idemo svugde zajedno, sve radimo zajedno, vikendima smo angazovani raznim zanimljivim stvarima, cesto idemo na selo i djeca ucestvuju u svemu sto mi tamo radimo i uzivaju u tome.
mi ne idemo na tulume i kafice, mi idemo sa djecom u setnje, sa djecom na sokic ili sladoled, sa djecom u parkice i tom svojom potpounom posvecenoscu nadoknadjujemo duzinu vrijemena koje provedemo sa njima
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
Da, ja valjda ne znam gdje mi je srce. Iskreno,mislim da je tvoj tekst pun, da izviniš nerealnog filozofiranja i i da oprostiš, ali pišeš gluposti.
I da i ja pojednostavim: Koja nema pun novčanik, ta će raditi. One koje se mogu osloniti na roditelje, ili upregnuti muža, te će biti domaćice. Kako ti se sviđa ovakvo banaliziranje?
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
nekak se baš slažem s ovim
ako Ifigenija ima volje i očito mogućnosti biti domaćica, fino
samo bi bilo dobro da iz toga isključi raznorazna srca i ostale patetične dodatke
sofke, deaedi X
Definitivno glasam za radno mjesto na kojem se može biti Čovjekom, a za mene to znači da mogu bez straha šefici reći da mi je dijete bolesno i da MM ne može i ovaj put ostati doma, da mogu otići na gablec i da znam da ću najkasnije u pola 5 krenuti po djecu u vrtić. Važno mi je da normalna idem i vraćam se s posla. Važno mi je normalna dođem u vrtić, nasmijem se svojoj djeci.
Iskreno, nikad ne bih mogla pristati na to da radim vikendima, da ne znam da li ću morati ostati prekovremeno i sl., za neznam kakvu povišicu. I u najboljim firmama dijele se otkazi, plaća može kasniti, ima mobbinga... Trudim se živjeti od svoje plaće po načelu "pokrij se koliko si dugačak", trudim se biti puno sa svojom djecom, pa makar ja peglala dok se oni igraju i brbljaju samnom. Ne vjerujem u izreku "važno je kako a ne koliko".
Izgrađivanje karijere, priznajem, nije moj đir, naravno da želim imati što bolju plaću i stvoriti svoje mjesto u poslovnom svijetu ali ne tako da se grizem zašto nisam uz dijete kad je bolesno...
Čini mi se da ni sama nisam svjesna da imam super posao - plaća na vrijeme, solidna (dapače, iznad prosjeka za office managera), mogu zakasnit na posao, mogu otić ranije, mogu nazvat i reći da sam ja ili neko od djece bolesni, radim od pon-petka od 8-16h, pijem kavu sa kolegama, plaćeni su mi svi doprinosi... naravno da se traži od mene da profesionalno i na vrijeme odradim sve svoje zadatke... ali... lucky me
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
Svašta sam napisala, pa obrisala.
Ovo boldano možeš govoriti samo iz perspektive iz koje taj ostanak kod kuće, okretanje obitelji stvarno ne košta puno.
I ja se ponosim što sam žena i majka. I svime što uz to ide.
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
I ja se slažem. Ifigenija očito može birati, ali ima puno onih koji ne mogu, nego moraju raditi. I nemaju baš puno mogućnosti kombinatorikenekak se baš slažem s ovim
ako Ifigenija ima volje i očito mogućnosti biti domaćica, fino
samo bi bilo dobro da iz toga isključi raznorazna srca i ostale patetične dodatke
Stvarno mi idu na živce izjave tipa"ostala sam doma, jer su mi djeca važnija od karijere".
Doma su svojevoljno (ne govorim o ženama koje se trude, ali ne mogu naći posao, iako bi to željele ili imaju neki drugi razlog) ostale one koje su si to mogle financijski priuštiti. Naravno da svi imamo različite financijske potrebe, netko je podstanar, netko ima kredit, netko živi kod roditelja i sl., ali činjenica je da su ostale doma one mame koje su mogle nekako financirati život svoje obitelji bez njihove plaće. Dakle, da morate raditi, vjerojatno bi radile. Dakle, nije odabralo srce, nego novčanik.
Opet, žene koje ne moraju raditi, a opet rade, a zašto ne bi? Nemamo svi iste potrebe, zašto je nekima teško za povjerovati da neki vole svoj posao - zar smo zaboravili da bi nas rad trebao oplemeniti i činiti boljima. Zašto se na rad gleda tako negativno, posprdno se govori "karijera"? Nedaj bože da žena bude obrazovana i na visokoj poziciji - zašto često baš žene na to gledaju posprdno i odmah komentiraju "jadna njena djeca"...Jel to jal ili šta...
Realno, mogla sam i ja ostati doma. Onda bi živjeli od 1 plaće, na granici siromaštva. Odabrala sam da radim jer sam željela djetetu pružiti neki normalan život. Da kada poželi pecivo, ja samo otvorim novčanik. Ne moram 3x razmišljati da li bi bilo isplativije da kupim crni kruh. Kako sam prizemna, nemam srca...
Deaadi X
I inače mislim da nam je loš stav prema radu...
Deaedi X
Osim što ja niti mogu ostati kući niti ne želim.
potpisujem
kod mene je situacija da sam rastavljena, ne pripmam niti jednu lipu od BM i moram raditi.
Međutim, i da mogu ostati kod kuce vjerujem da to ne bi napravila jer jednostavno nisam u stanju biti doma i jedino se baviti kucanskim poslovima i djetetom. Iskreno, nakon godine dana porodiljnog jedva sam docekala vratiti se na posao.
a sada na topic posta. Kako sa poslom i djetetom? ja radim od 8do4 svaki dan, subote i nedjelje su mi slobodne, mali ide za to vrijeme u vrtic. trudim se sve obaveze riješiti preko tjedna, tu uključeno i kučanske poslove, i onda vikend ostaje samo za nas dvoje.
uvijek imam neki plan di cemo i sta cemo, bili smo nedavno u cirkusu, sada cemo opet krenuti na lutkarske predstave, on obozava kada vikendom odemo na placu i ribarnicu, autopraonu... sigurna sam da ce se vise sjecati tih odlazaka u autopraonu i ribarnicu kada odraste, nego evenutalno toga da smo preko tjedna malo bili zajedno.
Moji su roditelji stravicno puno radili kada sam ja bila mala, ali se ja jedino sjecam upravo tih vikenda, zajednickog rucka, ribarnice, praone, pecanja nedjeljom..
Da se nadovežem na ifigenijin post i komentare ispod. Pa meni se podrazumijeva da, ako je žena odlučila ostati kući s djecom i odgajati ih, može to sebi priuštiti. Ja sam s njima (i kad pogledam unatrag vidim koliko nisam pogriješila i koliko su djeca dobila time), nemamo viška ali imamo dovoljno. Kao što je netko spomenuo, muž je upregao i uhvatio se posla i to je bila naša zajednička odluka. Je, teško je i naporno ali se isplati. Iako moram reći da nisam skroz bez prihoda jer ljeti iznajmljujemo app i to je isključivo moja briga pa zaradimo savim pristojnu svotu love. Da nemamo dovoljno, ostanak kući mi nebi bila niti opcija.
A ifigenija je lijepo opisala činjenično stanje kod nas-da se žena domaćica ne cijeni niti malo i na takve osobe se gleda kao na komotne ili lijene osobe. A eto, svatko tko je iskusio takav život svjestan je "komoditeta" takvog načina života. Ali ne žalim se jer sam postigla to što sam htjela. Djeca rastu brzinom svjetlosti, nikad više neću imati priliku da su mali i da sam im potrebna. I da me imaju u punom smislu te riječi
Ima nas svakakvih.
Meni se čini da je Deaedi u pravu kada kaže da je financijska situacija primarna stepenica u odlučivanju hoće li žena ostati doma, raditi part time ili pak nastaviti rintati po 9, 10h dnevno.
Možemo filozofirati o ljubavi , želji za provođenjem vremena s djecom i sl., no ostaje činjenica da se familija na rubu siromaštva neće tako lako odreći jednog dohotka. I da će doma ostati žena čiju familiju muž može uzdržavati. U suprotnom (da muž iz peteročlane familije primjerice zarađuje 4.000kn, a žena odluči biti kućanica), onda bih se usudila govoriti o puno "površnijim" motivima od želje za bivanjem s djecom.
Teoretski, ja bih mogla ostati doma u dva slučaja: da muž radi 1oo h tjedno ili da dozvolimo da nas moji uzdržavaju.
A bome, nijedan od ta dva scenarija nisu vrijednosti koje želim prenijeti djetetu.
Logičnije je da ja radim ako zaradim nekoliko puta više. Volim L, no volim i muža i ne bih dozvolila da se on ubije od posla samo da ja imam mogućnost odabira biti ili ne biti doma.
(a i nisam taj tip)
Ja se s ovime ne bih složila - jer isto tako možemo reći i da se kod nas smatra da žena s karijerom ne zna kako izgleda pegla, površna je i priča samo o kozmetici i poslu.
Olakotna okolnost kod domačica je što ne moraju putavati sat vremena na posao, 8, 9,10h rintati i onda putovati sat vremena natrag.
Isto kao što je kod npr. nas olakotna okolnost da muž radi part time i da si možemo priuštiti tetu čistilicu da me kućanski poslovi ne čekaju kad mrtva umorna dođem doma.
Dok se od (nazovimo) prosječne žene koja radi očekuje da 9h dnevno bude radnik, a onda još 9h domačica.
Moja baka je domačica cijeli život i znam koliko se naradila.
No, sjećam se davno i svoje mame koja nije bila domačica - mrtva umorna trči s posla da nam skuha, opere i opegla .
Trina ti pišeš nešto sasvim drugo od onoga što piše Ifigenija. ti si iznjela svoju priču o svom izboru, koji je za tebe bio dobar. ona je ustvrdila da bi po njenim uvjerenjima, citiram, svaka majka trebala biti kući s djecom.
to je njezino uvjerenje i mišljenje, može biti čak i uvedljivo za žene koje zbog financijskih ograničenja NE mogu ostati kući, ili za one koje to naprosto NE žele, jer se kao osobe ne ispunjavaju samo kao majke ili domaćice, već i kroz svoj posao.
osim toga u ovoj priči nedostaju očevi. oni se ovdje uopće ne spominju. zar djeca ne trebaju i očeve. postoje i majke koje rade, dok su muževi izabrali biti samo očevi i voditelji kućanstva. tradicionalistički pristup obitelji i podjela poslova su kod nas toliko ukorjenjeni da se iz toga rađaju brojne predrasude i nejednakosti u našem društvu. a i ovo Ifigenijino o skandinavkama karijeristicama i kineskinjama mamama je užasna predrasuda. kao što zbog predrasuda omalovažava one žene koje su odlučile otati kući s djecom.
ja kao icyoh ne bih dopustila situaciju da samo moj muž potegne da bi zatvorili obiteljski proračun. mislim da je mojoj N jednako važno imati prisutne i oca i majku.
Slažem se. Tad čitava priča o razlozima ostanka s djecom i kvaliteti života (koja obuhvaća sve spekte života, znači i osiguranje financija dovoljno da se zadovolje potrebe jedne obitelji) pada u vodu.
brziprsti edit na moj prethodni post: kao što SE zbog predrasuda omalovažava...
Ifigenija naravno nije omalovažavala domaćice
Ispada da sam ja u daleko najboljoj poziciji od svih ovdje
nisam čitala topic, samo bih se htjela požaliti. MM i ja smo ovaj mjesec radili kod kuće (a i inače nam je ovo period kad je najviše posla) i odlučili smo manjega ostaviti s nama jer kao pa od nas dvoje uvijek će ga netko moć pričuvat
luda sam, luuuuuda totalno!
iako je mali jako dobar i ne čuje ga se, sama činjenica da je tu, mi je stres i ne mogu se uopće koncentrirati na posao, a kao trebala bih biti kreativna. da ne velim kako mi je teško pričati na telefon s njim u sobi.to mi tako popije svu energiju da sam več u 5 iscijeđena do max i malo mogu dati starijem koji dođe iz vrtića (uglavnom su to igre na krevetu - mama leži a on skače oko mene i glumimo nešto, bitno da mama leži
sve u svemu, loša odluka
Daj nam svima savjet gdje da prekvalificiramo muževe
to je super. da imamo takve mogućnosti ko vi možda bih razmislila o tome da ja radim pola radnog vremena. volim ono što radim i što moja profesija radi od mene
Ispada da sam ja u daleko najboljoj poziciji od svih ovdje
Njegov čitav život je vezan za more, brodove isl. I našao je takav posao di je samo širio znanje koje već ima. Uz to je naučio još jedan posao (vezan za istu stvar) koji je poprilično unosan. Tako da stoji ona da je najbolji posao onaj kojeg voliš i za kojeg si talentiran. Moj ćaća je recimo najtalentiraniji za ležanje pa nije uspio naći takav posao i eto ti štete po obiteljskom budžetuDaj nam svima savjet gdje da prekvalificiramo muževe
ja ne kuzim sto ste toliko napale Ifigeniju - meni je njen post bas zanimljiv.
i kuzim je donekle, iako sam sama onaj tip koji radi (a mogli bismo zivjeti i bez moje place, i ne bismo bili na rubu siromastva).
Ej, ja ne mogu vjerovati da niste čitale, a kritizirate me.
ja sam napisala da je cijela priča tko ostaje doma, tko bira bolje plaćen posao, a tko neki bliže kući s manje para posljedica cijelog spleta okolnosti.
I da se puno puta ne može birati, ali da vjerujem da je samo važno da se bira ono gdje su ipak djeca na prvom mjestu. Ponekad to znači da je mama cijeli dan vani - jer bez novca djeca ipak ne mogu.
I možda sam filozofirala, ali rekla sam da nema ni pravog odgovora, niti jednostavnih rješenja. I da mi se sve sociologiranje čini bezveze - jer u osnovi žene jesu gdje jesu dijelom jer su prisiljene tom emancipacijom i malim muškim plaćama, a dijelom svojim izborima koji su hoćeš nećeš usko vezani uz obitelj.
U društvu u kojem živimo gubimo kako god okreneš. Al bar da gubimo na interes djece... koji god on u danom trenu bio!
Potpisujem!
A sad evo mojeg iskustva s radom/boravkom kod kuće: Petar ima 2 godine i 7 mjeseci, ja sam bila s njim doma prvih šest mjeseci porodiljnog plus mjesec godišnjeg, dakle do njegovog sedmog mjeseca, a drugu polovicu porodiljnog je s njim bio mm (to je jako htio, a i okolnosti su nam bile takve da smo se mogli tako podijeliti). Onda je s 14 mj. krenuo u jaslice, bio non-stop bolestan (nikad nije skupio više od 3 dana zaredom), našli smo koma čuvalicu kod koje je razbio glavu i ja sam tog popodneva, bez razmišljanja, dala otkaz telefonom i ostala doma (posao mi je bio dobra plaća i malo rada, reklo bi se idealno), s prvotnom namjerom da radim što više mogu honorarno od kuće.
Bilo je super, ali zbilja nisam ništa stizala raditi, jedino noću (Petar je tada išao spavati oko 7, budio bi se u 5), to je neko vrijeme funkcioniralo, ali sam bila već na izmaku snaga. Financijski sam morala raditi da zaradim bar pola nekadašnje plaće, uglavnom sam se krpala dok se on malo igrao sam ili gledao Pepu Piga, kuhanje, spremanje i sl. - 0 bodova. Ne mogu reći da je zima bila laka iako sam bila s njim doma i to mi je bio gušt... Mm se trudio ranije dolaziti s posla da bar nešto stignem, uglavnom kad još pribrojim cicanje do iznemoglosti svakih sat vremena, uf...
Uglavnom, od petog mjeseca je krenuo u vrtić, a ja sam konačno počela normalno funkcionirati. Definitivno je i vrijeme koje sada provodim s njim puno sadržajnije i ispunjenije jer mu se posvećujem što više mogu aktivno i to vrijeme koje smo zajedno smo fakat zajedno. Činjenica je da to nije više 10 sati nego 4 sata, ali nekako ih puno više doživljavam nego kad smo bili skupa po cijele dane (a i mislim da je njemu u vrtiću puno zabavnije u društvu vršnjaka)...
Udavih vas, sorry. svima
o, Petar prijatelj
ifi, pisi kako hoces, ali molim te nemoj trpati feminizam tamo gdje mu nije mjesto.
feminizam covjeka zaista ne mora interesirati, ali onda je bolje o njemu ni ne pisati.
i stvarno me zanima gdje si nasla ono o skandinavcma i kineskinjama. prilicno citam + tisak austrijski i njemacki, plus o ravnopravnosti spolova, te drustvenom podrzavanju istog, gdje je skadninavija u puno tekstova referentna, te nigdje, ali zaista nigdje nisam naisla na taj podatak.
postoje neki linkovi?
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
ne bih se sad upustala u one vec poznate diskusije......kucanice i ne kucanice.
ifigenija misli to sto misli, sto je njeno legitimno pravo.
u njen osobni izbor se uopce ne bih mjesala, to je njena stvar.
naravno o opcim izjavama tipa svaka zena.... (koje su takode kao izraz osobnog misljenja legitimne) mozemo raspravljati, ako nam se naravno da, te ako se nismo umorile od tih tema koje se javljaju svakih par mjeseci.
ne mislim da je tekst na bilo koji nacin uvredljiv, ali je nekonsistentan, ponesto populistican, i malo ko minestrone...svega pomalo, pa su tu i kineskinje, kao valjde ideal zenskog postojanja koje siroti svedani moraju zamislite, uvoziti sa dalekog istoka.
pokusava ifigenija svako toliko reci, da je naravno moguce biti dobar i los roditelji u radnoj ili neradnoj varijanti (mada pri tom bas ne zvuci uvjerljivo, posto je ton cijlog posta nesto drugacijia), ali onda sama skoci sebi u usta, pa smo opet na onom poznatome "sve su zivotinje jednake, ali su neke jelti ipak jednakije".
ali mene bi zanimalo par stvari.
ne poznam ni tebe, ni supruga. ali ako dobro zakljucujem, on radi izvan kuce.
dakle, kako se moze biti u braku, ljubavi, ..itd, s nekim tko ide protiv tvojih najacih uvjerenja:
jer on radi, dakle nije stavio djecu, obitelj i tebe na prvo mjesto?
posto kad odmotamo politicki korektene omote, to ono sto ti tvrdis. onaj tko bira srcem ne radi izvan kuce. onaj tko obitelj stavlja na prvo mjesto ne radi izvan kuce.
sto cemo sa svim onim tatama, koje posao jako iscrpljuje, te ih ne oplemenjuje, niti umnaza, niti cuva. logika nam govori da ih ima vise nego dovoljno, a i ako se okrenemo oko sebe, vidjet cemo vise nego dovoljnio i muskaraca i zena koje posao ne ispunjava, ali raditi se mora.
koliko su oni losi po obitelj, djecu....
i sto cemo s tim, da nam logika stvari kaze, da je vjerojatnost da ce muzeve/tate nase djece, posao ubijati, te da ce na njemu provoditi jako puno vremena, tim veca, sto se sami novcano skrbe za obitelj, te si ne mogu dopustiti niti otkaz, niti manje rada, niti bilo sto slicno, posto je partnerica sebi uzela taj luksuz da zaradivanje prepusti nekom drugom?
da li oni smiju postaviti legitiman zahtjev, da ostanu kod kuce s obitelju na prvom mjestu?
ovo je naravno nacelno pitanje, kako ce koja obitelj organizitrati svoje zivljenje je njihova osobna stvar.
nicim one nisu prisiljene. a pogotovo ne tom "emancipacijom" (ne, to nisu vodene kozice)
mene stvarno zanima otkuda taj novi "pokret" da covjek ne treba raditi, te da normalno i legitimno ocekivati, da te netko drugi uzdrzava?
meni je stvarno sve nejasnije ovo drustvo, u kojm ljudi sve vise i vise misle da ih ovaj, onaj, drzava, drustvo....itd treba i mora uzdrzavati.
ako ne zelis raditi, te nades partnera koji je spreman preuzeti kompletan financijski teret obitelji, sve 5. jasna podjela: on zaraduje izvan kuce, ona za uzvrat, obavlja cijelo kucanstvo i najveci dio ili cijeli dio odgoja djeca. cisti racuni, duga ljubav.
ako se ljudi sloze, a ima sasvim dovoljno i muskaraca i zena kojima se taj model svida, sve je super.
no ima sasvim dovoljno muskaraci zena kojima se svidaju i neki drugi modeli.
ti mislis da svi muskarci zele i po defaultu preuzeti sav financijski teret obitelji?
i zasto bi oni to morali?
ima dovoljno muskaraca koji zele biti vise sa djecom nego njihovi ocevi, sto je daleko lakse ostvarljivo ako oboje rade.
i please, nisu mi dovoljni argumeneti: sve je to za dobrobit djece. to je takode jedan prilicno zloupotrebljen pojam. u njega mozes utrpati sto god zelis.
ne da ti se raditi, posao je dosadan, nemas neku super kvalifikaciju. nisi dovoljno sposobna/sposoban.
ali ne zvuci bas dobro kad to tako kazes. no evo rjesenja:
" sve je to za dobrobit djece"
to je jedna od rjetkih stvari u kojoj su zene u prednosti. muskaci nemaju taj "exit". zene imaju. i koriste ga. sto je naravno isto tako posve legitimno. i u redu. i svatko ima pravo da svoj zivot uredi kako zeli.
ali ovdje na forumu, jos nisam cula nikoga da je rekao: ne radim, jer ne zelim. a mogu si to priustiti. bez "svetog" celofana - dobrobiti djece.
u realnom zivotu sam to cula od par prijateljica i poznanica. i bas sam se zamislila. i bilo mi je to jako simpaticno.
ja recimo radim i zbog dobrobiti mog djeteta, i zato sto zelim raditi, jer me to sto radim ispunjava.
jer smatram da je to sto oboje radimo i stvaramo, dobrobit nasem djetetu. covjek je stvaralacko bice.
to zelim svom djetetu ne samo govoriti, nego mu to i zivjeti.
takode smatram, da netko drugi ima druga razmisljanja o "dobrobiti". i super je da zivimo u svijetu u kome svi ti razliciti nacini zivljenja mogu sasvim lijepo uzajamno kooegzistirati.
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
nikolina, da tebe ne zaboravimo.
ja ti sad necu pisati o mojoj dnevnoj rutini i simo i tamo jer sam ja ja, a ti ti, pa mozda ono sto je meni super, tebi nije i obrnuto.
cinjenica jest da zivimo u "ubrzanim", "zgusnutim" vremenima, necu reci teskima, jer su svaka na svoj nacin i teska i laka.
svi se mi dovinjujemo na razne nacine kako da organiziramo svakodnevnicu, zelje, mogucnosti, a kada dode obitelj i djeca, to postaje jos vaznije i kompliciranije.
inace vrijeme je uvijek prekretko.
kad sam studirala, htjela sam stici puno toga i nisam uspjevala. kad smo mm i ja poceli skupa zivjeti i zaposlili se opet smo vise zeljeli nego sto smo stizali. kad smo dobili curku, nije nam bilo jasno u sto smo ulupavali ono kakti slobodno vrijeme prije djeteta
meni se cini najvaznijim jedna stvar:
tocno definirati "zid" po kojem se zelis "penjati". zid tvog zivota. to je najveci i najtezi dio posla. nije vazno sto zele ili smatraju ispravnim i marko i janko, nego ti sama.
kad to stoji, idu poslovice:
gdje ima volje, ima i nacina.
tko zeli nesto napraviti naci ce nacin, tko ne zeli naci ce izliku.
drugi korak je "definirati tehniku":
dakle kakve su okolnosti, vrijeme, tvoje vlastite sposobnosti, snaga, izdrzljivost, znajna, stremljenja,...
tvoja okolina, partner, i ostali koji mogu pomoci, ali i odmoci.
kakve tips6trics trebas za ostavriti ono zelis.
te jos jedna vazna stvar: poceti imajuci na umu kraj. sto znaci da sagledas svoj zivot, te to gdje i kako zelis bili za 5, 10, 20 godina.
to je jako vazno. u tom kontekstu je puno lakse izdrzati neke situacije i vremenska razdoblja u kojim nam bude tesko i naporno.
i naravno uvijek preispitivati, da li se penjemo pravim "zidom". moze se dogoditi da ponekad moramo promjeniti i zid.
Seni, debeli potpis na tvoje ranojutarnje postove!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom