 |
|||
je, lakše je, no opet s druge strane, meni nekad treba 8 sati rada u kontinuitetu, a moja ženska brinuća strana jednostavno mi ne da da toliko maloga ostavim MM-u, pa ih stalno gledam jel sve ok, pa nisu ništa skuhali...i sad sam već ljuta sama na sebe, jer ovako ne ide, posao mi definitivno trpi, a kao privatnik itekako to osjećamPeterlin prvotno napisa
Ja sam navikla raditi (vikendom ili navečer) od kuće. Inače imam "normalan" uredsko/terenski posao.
Kad radim od doma, onda zaista radim, zatvorena u drugu sobu. Nema ono da svake tri minute izlazim vidjeti jel' Lovre piškio, kakio, gladan, žedan... Iako je to pod pretpostavkom da je muž doma - kad smo L i ja sami nema apsolutno nikakve šanse da obavim telefonski razgovor u miru, a kamoli da pošaljem mail ili odradim TC.
Tako da moram priznati da se meni čini kao sf raditi od doma dok si sama s djetetom, skidam kapu ako zaista uspijete kvalitetno odraditi posao i voditi računa o djetetu (a onda još i skuhati, uhuhu). kod mene bi jedna od tih zadaća (ova s kvalitetnim odrađivanjem posla) strašno patila.
Nešto sam i uspjevala napraviti dok je H bila mala, pa bi odspavala 2h po danu u komadu. No, nakon nekih 2g, to vise nije bilo moguce.
nešto se (vrlo malo) - može.
ali, moraš biti svjestan kako cijeli život moraš utrpati u ta dva sata dok dijete spava: i posao, i kuhanje i svoje potrebe...
a najradije bi legao i spavao
ja baš sljedeći tjedan imam mentorski ispit i moram se primiti pisanja i sastavljanja kako već dugo nisam, i sve mi je neobično da mm i L. rade stvari bez mene...
danas su išli sami na gimnastiku, sutra i prekosutra planiraju dva rođendana + jutarnje šetnje i sl., a ja samo gledam kako bi se ubacila!
lakše mi je kada sama sebi kažem kako je to samo nekoliko dana i da će onda sve biti po starom, ali i naše "staro" znači poneko izostajanje. meni je također trebalo dugo da se odlučim za neku vrstu rekreacije, jer sam radije to vrijeme provodila sa L. ali onda mi je mm rekao da tako njemu ne dozvoljavam slobodne trenutke tata-kćer, pa sam konačno popustila! kako se kaže da nije svako zlo za zlo, pa ćete i vi vjerojatno pronaći načine kako da što bolje provodite vrijeme koje imate zajedno!
puno sreće i uživajte!
Budući da se piše o radu od doma s djetetom/djecom evo moj primjer. Radim od doma s dvogodišnjom curicom, same smo većinu vremena ( malo ulete deda/baka servis ). Puno radno vrijeme, od 08 – 16h. Tako radimo od njenog 13 mjeseca.
Kao što je već napisano organizacija ovisi o prirodi posla – kod mene konkretno se radi o špediciji. Komunikaciju s klijentima i dobavljačima tijekom cijelog dana ( telefon / mail / fax ) uspjevam uz nju dobro odraditi. Što se administracije tiče to sve radim navečer kada je MM doma budući da mi je tako lakše nego kada smo same.
Netko je napisao da nije profesionalno kada se tjekom poslovnog razgovora čuje dijete u pozadini – s tim se apsolutno ne slažem. Nisam to mislila niti prije kada nisam imala dijete i kada bi čula kod drugih djecu tjekom razgovora. Dapače, zašto ne, bitna je kvaliteta odrađenog posla a ne kakvi su pozadinski zvukovi.
ovisi
ako mali počne plakati jer ne može otvoriti element u kuhinji iz kojeg izbacuje lonce, onda se ili druga strana na telefonu zabrine je li sve u redu (oduzimam mu dragocjeno vrijeme), ili ja moram pauzirati razgovor i pomoći malom ili otići u drugu sobu, pa se mali dere još više...ne znaš koji je scenarij gori
da ne govorim kako se ne mogu nikada u potpunosti skoncentrirati na razgovor jer mi je jedno oko na djetetu
( ono pričaš s nekim, najednom vikneš- Ne, to je pec pec 8) )
Xnešto se (vrlo malo) - može.
ali, moraš biti svjestan kako cijeli život moraš utrpati u ta dva sata dok dijete spava: i posao, i kuhanje i svoje potrebe...
a najradije bi legao i spavao
Dobro je dok nemaš prevelika očekivanja od sebe i ako odlučiš (i možeš) raditi samo onoliko koliko stigneš. Užasno je ako te stišću rokovi. Onda zavlada opći kaos (berem kod mene) - ja živčana, dijete to osjeti pa postane i ono takvo i stvori se začarani krug i sve trpi, tj. baš ništa ne bude obavljeno kako treba. Treba naći pravu mjeru, što nikako nije lako.
Onda zamisli ovakvu (moju današnju) situaciju:
ja izvođaču: jeste li napravili dodatni troškovnik
on: jesam
ja: i, kolika je ukupna cifra?
on: dva milijuna i še... (aaaaaaaaaaaaaa, mamaaaaaaaaaaaaa)
ja: molim, nisam čula
on: dv... (aaaaaaaaaaaaaaaa, maaaamaaaaaa)
ja: oprostite, možete ponoviti?
on: d... (aaaaaaaaaaaaaaaaaaa, daiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii)
ja: oprostite nazvat ću kasnije (sa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa u pozadini)
on: molim, nisam vas čuo
ja: znam da me niste čuli, ne čujem ni sebe samu (aaaaaaaaaaaaaaaaa)
on: .......................... (aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa)
a radilo se o odluci koju je trebalo donijeti u tom trenutku.
nije profesionalno i gotovo.
Apri, da ti odgovorim na pitanje s prehodne strane.
Radila sam u već spomenutoj kombinaciji dva dana ureda + tri dana kod kuće u svim mogućim uvjetima, solo, s jednim djetetom doma, s dvoje djece doma i s djecom u vrtiću.
Cijena rada s djecom kod kuće je krajnje disciplinirani rad u intervalima u kojima djeca spavaju danju te beskonačni noćni rad. Moj osobni maksimum je bio nešto više od dvije godine takvog režima.
Sad obje curke idu u vrtić, ali ostaju maksimalno do 14.30.
Samo bih još napomenula da ovu podjelu na dane u uredu i dane kod kuće ne shvatiš preoštro - naime, u dane kad sam u uredu često odvalim i petosatnu noćnu šihtu, a ako je potrebno, radim vikendima, kad god.
Ima nas jošSanja (napisa):
Što se tiče rada od kuće, meni se ne događa da zanemarim rad, nego baš obrnuto, često zanemarim sebe i svoje slobodno vrijeme. Recimo, praćenje stručne literature mi je u opisu radnog mjesta, pa se dogodi da čitam znanstvene časopise ili knjige i u vrijeme kad bih uredno mogla - i trebala - uživati u beletristici. Tek sam posljednjih nekoliko godina to osvijestila, ali još uvijek se uhvatim da me pere grižnja savjesti kad navečer čitam neki roman, a stručna literatura me čeka na radnom stolu.
Neki u uredu nemaju ni vlastiti stol, a kamoli računalo - ja na primjer! Dakle, ako hoću nešto suvislo napraviti prisiljena sam ostati doma. A imam razdoblja kad se uspijem bolje organizirati i razdoblja kad ne ide nikako. Najveći mi je problem što ni doma nemam vlastitu radu sobu nego se selim u onu u kojoj u tom trenutku nitko ne boravi, što nikako nije dobro, ali još uvijek bolje nego u uredu. :/Sanja (napisa):
Ogromnim grupacijama ljudi je rad od kuće izuzetno ozbiljan (gro znanstvenika svoje radove piše kod kuće, a ne u fakultetskim ili institutskim uredima), a europski trend zadnjih desetak godina jest fleksibilnost poslodavca koja ide u smjeru da što veći broj zaposlenika radi od kuće. Bitni su rezultati, a ne sama lokacija radnika.
Otkad je veći D u vrtiću, a manji s tetom čuvalicom konačno nakon dugo vremena opet nekako ide taj rad od kuće.
I opet potpis. Na žalost, to je predrasuda s kojom sam se jako dugo morala boriti i sa svojima najbližima :/ Stav "Ah, da, ti si danas doma, možeš ovo i ovo..." priuštio mi je dosta jada. To je tema za sebe. Ne znam je li to omalovažavanje rada kod kuće ili omalovažavanje konkretno mojega posla, ali u konačnici nije ni važno. Važno je da zbog takvog stava nisam imala podršku kad mi je najviše trebala.Sanja (napisa):
Za razliku od generaliziranja da se kod kuće ne radi ozbiljno. Kod kuće nastaju zbirke pjesama, romani, magisteriji, doktorati, umjetnička djela, ali, ne, to je sve daleko od ozbiljnog. Laughing
Baš sam voljela tu mogućnost da dio dana radim od kuće dok sam bila bez djece. Ali otkad sam mama radije bih posao koji bi mi omogućio da u neko doba dana zatvorim vrata ureda za sobom i o poslu ne moram razmišljati do ponovnog dolaska u ured (znam da je malo takvih poslova danas, ali ipak). S poslom koji se nosi doma nema "ni svetka ni petka" i to mu je i prednost i mana - postoji određena fleksibilnost i sloboda, ali istovremeno ne dopušta privatnost (dobro, to je vjerojatno moja pogreška što sam kolege i šefove navikla da sam uvijek dostupna, a nakon 10-ak godina to je teško promijeniti).
Ja sam te još jučer shvatila tako kako sada kažeš. Ali se nisam stigla oglasiti i stati na tvoju stranuIfigenija (napisa): Pinguica, molim te za detalje organizacije od doma, i bar natuknice posla koji radiš za od doma. Jerbo mi je to neprocjenjivo za inspiraciju; tako je malo takvih primjera da kao ozebli sunce čekam svaku takvu priču da nešto naučim. Ja ću sad, kako djeca malo odrastaju, počet malo više radit od doma i to mi se sviđa. Ali normalno dane možeš biti kirurg od doma, ili stjuardesa, ili nadzorni inžinjer na gradilištu. I naravno da ne može svatko. Može tko može, i tko hoće, i kome se posloži i tako u nedogled...
Meni je žao što je moj post bio shvaćen kao optužba onih koji rade. Ma neee¨! Nego je samo tužno što je danas obitelj tako zanemarena u interesu love i onda nas poslodavci i tržište može kako hoće. A ne bi smjeli i gotovo.. Tvoj sam post shvatila kao "istresanje duše", poetičnu lamentaciju o tome kako život pred nas stavlja vrlo teške odluke i da je teško donijeti pravu, a najčešće smo prisiljeni, iz kojekakvih razloga, odabrati onu koja, da zaista imamo izbora, možda ne bi bila naša. Da, neke su stvari generalizirane, ali ionako ne postoji situacija koja nas sve opisuje, a to sam opravdala pjesničkom slobodom
Prepoznala sam dosta vlastitih (depresivnih) razmišljanja u tvojem postu i sasvim te razumijem iako sam sama donijela odluku da se vratim na posao, ovoga puta čak i prije djetetove prve godine (to mi je bila pogreška, to sada znam). Premda zaista volim svoj posao i kad ne radim jako mi nedostaje i ne mogu se zamisliti kao kućanica, katkad bih voljela da mogu. Svakodnevno preispitujem svoje odluke i razmišljam ne bi li nam, unatoč dosta manjim primanjima, ipak bilo bolje i lakše da sam još neko vrijeme ostala kod kuće. Dok sam bila mlađa tvrdila sam da se nikad ne bih odrekla karijere, a danas shvaćam da su moja djeca moja jedina prava karijera i da mi niti jedan posao ne može dati toliko koliko dobivam od svoje djece. I niti jedan posao mene ne treba toliko koliko me trebaju moja djeca. I premda tako osjećam, na žalost, još uvijek katkada stavim posao prije obitelji. Ali sve rjeđe
Možda to dolazi s godinama, a možda smo samo jako različite.
I da, nema ispravnog i pogrešnog, a da vrijedi za sve.
Mogu zamisliti jako dobro budući da mi je to svakodnevnica.Onda zamisli ovakvu (moju današnju) situaciju:
ja izvođaču: jeste li napravili dodatni troškovnik
on: jesam
ja: i, kolika je ukupna cifra?
on: dva milijuna i še... (aaaaaaaaaaaaaa, mamaaaaaaaaaaaaa)
ja: molim, nisam čula
on: dv... (aaaaaaaaaaaaaaaa, maaaamaaaaaa)
ja: oprostite, možete ponoviti?
on: d... (aaaaaaaaaaaaaaaaaaa, daiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii)
ja: oprostite nazvat ću kasnije (sa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa u pozadini)
on: molim, nisam vas čuo
ja: znam da me niste čuli, ne čujem ni sebe samu (aaaaaaaaaaaaaaaaa)
on: .......................... (aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa)
a radilo se o odluci koju je trebalo donijeti u tom trenutku.
nije profesionalno i gotovo.
I što se dogodi, vrisak i otimanje telefona, plač a razgovor je ekstra bitan – ništa snađemo se kako znamo taj tren, plešem dok pričam, trčim, nosim ju, dodajm igračke, dojimo bekonačno i tako, sve to dok i dalje vodim razgovor. Ja sam to još na početku riješila sama sa sobom, odluka je pala da se tako orgniziramo i samim time moram prihvatiti i sve što uz to ide, pa i ovakve situacije.
U zadnje vrijeme ju čak često mogu zamoliti da pričeka dok mama razgovara pa ćemo nastaviti gdje smo stale, moje kompetentno zlato.Nisu to jednostavne situacije niti se vjerujem mogu primjenjivati ''recepti'' jedne osobe ili jedne obitelji u drugoj, svatko će sebi najbolje organizirati.
ama da bi išta na ovo napisalanicim one nisu prisiljene. a pogotovo ne tom "emancipacijom" (ne, to nisu vodene kozice)
mene stvarno zanima otkuda taj novi "pokret" da covjek ne treba raditi, te da normalno i legitimno ocekivati, da te netko drugi uzdrzava?
meni je stvarno sve nejasnije ovo drustvo, u kojm ljudi sve vise i vise misle da ih ovaj, onaj, drzava, drustvo....itd treba i mora uzdrzavati.
ako ne zelis raditi, te nades partnera koji je spreman preuzeti kompletan financijski teret obitelji, sve 5. jasna podjela: on zaraduje izvan kuce, ona za uzvrat, obavlja cijelo kucanstvo i najveci dio ili cijeli dio odgoja djeca. cisti racuni, duga ljubav.
ako se ljudi sloze, a ima sasvim dovoljno i muskaraca i zena kojima se taj model svida, sve je super.
no ima sasvim dovoljno muskaraci zena kojima se svidaju i neki drugi modeli.
ti mislis da svi muskarci zele i po defaultu preuzeti sav financijski teret obitelji?
i zasto bi oni to morali?
ima dovoljno muskaraca koji zele biti vise sa djecom nego njihovi ocevi, sto je daleko lakse ostvarljivo ako oboje rade.
i please, nisu mi dovoljni argumeneti: sve je to za dobrobit djece. to je takode jedan prilicno zloupotrebljen pojam. u njega mozes utrpati sto god zelis.
ne da ti se raditi, posao je dosadan, nemas neku super kvalifikaciju. nisi dovoljno sposobna/sposoban.
ali ne zvuci bas dobro kad to tako kazes. no evo rjesenja:
" sve je to za dobrobit djece"
to je jedna od rjetkih stvari u kojoj su zene u prednosti. muskaci nemaju taj "exit". zene imaju. i koriste ga. sto je naravno isto tako posve legitimno. i u redu. i svatko ima pravo da svoj zivot uredi kako zeli.
ali ovdje na forumu, jos nisam cula nikoga da je rekao: ne radim, jer ne zelim. a mogu si to priustiti. bez "svetog" celofana - dobrobiti djece.
u realnom zivotu sam to cula od par prijateljica i poznanica. i bas sam se zamislila. i bilo mi je to jako simpaticno.
ja recimo radim i zbog dobrobiti mog djeteta, i zato sto zelim raditi, jer me to sto radim ispunjava.
jer smatram da je to sto oboje radimo i stvaramo, dobrobit nasem djetetu. covjek je stvaralacko bice.
to zelim svom djetetu ne samo govoriti, nego mu to i zivjeti.
takode smatram, da netko drugi ima druga razmisljanja o "dobrobiti". i super je da zivimo u svijetu u kome svi ti razliciti nacini zivljenja mogu sasvim lijepo uzajamno kooegzistirati.
gdje su u toj priči tate i koliko se oni uprežu?
o kakvom rasporedu življenja i stavovima učite vaše kćeri? Zašto nitko ne piše o situaciji gdje velika ljubav zadržava tatu doma, a mama odlazi biti hraniteljica obitelji?
I otkad je normalno-nemati posao i ne raditi?
Ako se ovo odnosi na Ifigenijin post - moguće je da sam negdje nešto previdjela, ali nisam stekla dojam da ona govori o tome da je normalno ne raditi i nemati posao uvijek i zauvijek. Čini mi se da su određene tvrdnje izvučene iz konteksta.krumpiric (napisa):
I otkad je normalno-nemati posao i ne raditi?
Ona je odabrala sada i nigdje nije rekla da nikad više neće raditi niti da se to očekuje od žena. Ja sam shvatila da govori o slaganju prioriteta u određenom trenutku. Osim toga, napisala je da i sada povremeno od doma radi, što je onda ne svrstava u kategoriju neradnika/ica i ljenčina ili zagovornika nerada.
Jel moguće da smo tako različito iščitale post (krumpiric, ne mislim na tebe i sebe nego općenito)?
Meni se uopće ne sviđa Ifigenijin post, ne mislim da bi se žene prije svega trebale okretati obitelji, niti da je emancipacija ikako naštetila ženama, ne mislim da je fer da teret financijskog uzdržavanja obitelji bude samo na jednome, ali otkud sad to da žene ili muškarci koji ostaju kod kuće brinuti o djeci nemaju posao i ne rade ili da su lijenčine ??
Sto puta je to već napisano, ali ja sam bila kod kuće sa djetetom dvije godine, i kad bi me prijateljice sa posla nazvale, pa kad bih osjetila malo onu uredsku atmosferu znala sam nostalgično pomisliti: eh, da mi je otići na posao pa da se malo odmorim!
x
Upravo to.
LIjenčina, naravno.
ako je ovo sa ljencinama islo mene, lijepo bih molila citat gdje sam to rekla.
ako nije islo mene, sve ok.
detaljnije kad stignem.
meni se cini da skoro svi mi, odnosno vecina roditelja, stavlja obitelj/djecu na prvo mijesto.I premda tako osjećam, na žalost, još uvijek katkada stavim posao prije obitelji. Ali sve rjeđe
Možda to dolazi s godinama, a možda smo samo jako različite.
I da, nema ispravnog i pogrešnog, a da vrijedi za sve.
samo se nacini, na koji to radimo razlikuju.
a i nase sposobnosti organizacije i sbosobnosti opcenito se takode razlikuju.
svi su ljudi u ljudskom smislu jednako vrijedni, medutim sto se tice razlicitih sposobnosti, skills...itd, neki su sposobniji, brzi, organiziraniji...itd.
i tom smislu mogu ono, sto se drugima cini nezamislivo.
vidi ti nase prakticne ninet-zene.
Da ne govorimo o novcu....koji ovo boldano iziskuje.
u zadnje vrijme radim ne bas kod kuce, ali recimo na mjestu gdje sam sama (poradi koncentracije), i tako se osnovno "higijenizirana" spustim par katova nize u cik zore, ali bome kad se navecer pogledam u ogledalo - kosa hm,hm, sminka 0 bodova, obucena hmh,hm...
vise si se svidam u drugom izdanju, makar te krpice, sminka i co. nesto i kostaju.
a sad ozbiljno.
sto se tice rada kod kuce, mislim da je bitno razlikovati dvije stvari:
1. radis od kuce, a djeca su s nekim drugim, ili negdje drugdje, pa je benefit usteda vremena na prijevoz, te fleksibilnost da si vrijeme organiziras kako ti pase, dio mozes obaviti i navecer kad djeca spavaju, pa dobijes vise vremena po danu za djecu, obitelj...
mana toga jest, kao sto je sanja opisala, da moras biti jako organizirani strukturiran kao osoba, da ti se vrijeme ne "rastoci", pa na kraju ne stignes ni posao, ni obitelj.
ovdje u bijelom svijetu toga ima sve vise, pogotovo varijante da neki "kernzeit" tjedno provodis u uredu, a ostalo u uredu kod kuce.
ima i zgodnih kombinacija, prijateljica molekularna biologinja koja radi u jednoj farmaceutskoj kuci ima zadnjih par godina deal, posto su par njih na odjelu dobili bebe, da poslije porodiljnog, godinu, dvije, tri.. dijele isto mjesto od 40 sat na tjedan, svaka po 20 sati, u kombinaciji koju si dogovore. mislm da je svaka dva i pol dana u firmi.
2. druga varijanata jest da radis kompletno kod kuce, a djeca su takode kod kuce. mogucnost/nemogucnost ove kombinacije ovisi o temperamentu i starosti (ovo prvenstveno) djece, vrsti posla (cini mi se jednostavnije kod tkz. "kreativnih" djelatnosti), opet organiziranosti i strukturiranosti osobe...itd
tu moram dodati, da mi se cini da je zapravo najteze roditeljima koji su lose placeni, a rade poslove na traci, ili na kasi u ducanu, te nemaju niti financijskih mogucnosti za bilo kakvo smanjivanje radnog vremena, niti im vrsta posla omogucava fleksibilnost, niti im firme takvo sto nude, nego idu s filozofijiom: ako neces ti, ima ih stotine koji hoce.
za njih je ovo sto mi tu iz nasih pozicija dobro obrazovanih zaposlenika, relativno dobro placenih i ugodnih, te vise manje zanimljivih poslova, mogucnosti dogovora sa poslodavcima, ili sa samim sobom, ako smo samostalni, te problema sto cemo zasditi u vrtu ispred kuce, jer oni ni vrta ni, kuce nemaju, nego se guzvaju u raznim podstanarskim kombinacijama, cisto "palamudenje" dokonih ljudi.
moje osobno iskustvo jest mada nikad nisam radila iskljucivo od kuce, ali sam dio radila kod kuce, otprilike kao sanjino.
dok sam bila na porodiljskom nesto sam ali vrlo sitno (nitko me na to nije prisiljavao, ali ja sam u kombinacijhi da sam i zaposlena i dijelom samostalna) obavila dok je mrvica spavala, a spavala je oko 2 sata dvaput dnevno. i ponekad navecer, ako nisam od umora zaspala s curkom kod uspavljivanja.
poslije toga iskljucivo navecer, jer izmedu godinu i pol do oko tri i pol je s curkom bilo meni skoro, pa nemoguce nesto raditi (osim eventualno pola sata napisati kakav dopis ili slicno) u vrsti posla kojom se bavim.
poslije, ako nam je bilo gusto znala je popdne poslije vrtica, ponekad ici sa mnom na fakultet po par sati, znali smo je i prije i danas dovesti k sebi u ured, opet na par sati, i to je funkcioniralo.
o, kako ovo razumijem - od toga da mi teta u vrtiću kaže - ajde mama, doma ste, pa što ne dođete po njega poslije ručka (wtf) do moje tete koja mi dođe čuvati maloga i onda se u nekom času sjeti da nije nešto kupila i ode, a da mene nitko ne pita jel ja mogu prestati raditi jer ja sam doma pa sve mogu...uf
potpisujem.
jer Ifijeniga (da sad ne izvlačim opet i ponovo njezin post na površinu), kaže da bi žene koje imaju izbora trebale biti okrenute kući i obitelji.
fali joj žene koje to žele, imaju izbora i čiji to partneri podržavaju. riječ je o preosjetljivoj stvari da bi se dopustila tolika pjesnička sloboda ...
inače, apricotinu, situacija s "buaaaaaaaaaaaaaa maaaaaaaaaaaamaaaaaaaaa" dok se u kući pokušava obaviti poslovni telefonski razgovor, ja imam SVAKi put kad samo N i ja same i ja pokušavam nešto napraviti za posao. i to je po marfiju, jer npr. u ovom trenutku MM spava, ja malo surfam i pijem kavu, a ona je posve mirna i zabavljena svojim poslom. da dignem telefon s namjerom obavljanja posla počelo bi ono "buaaaaaaaaaa...".
što se tiče predrasuda one su prema ženama čini mi se prilično izražene, vjerojatno više nego prema bilo kojoj drugoj društvenoj skupini.
Evo da se i ja javim sa svojim iskustvom rada od kuće. Inače sam prilično nedisciplinirana, čekam zadnji tren za obaviti razne kućanske poslove, uglavnom jedna sam od onih kojima treba radna sredina da bi upalili motor i zapeli za posao. Zapravo tako je bilo, dok nisam otišla na komplikacije u trudnoći, ne zbog komplikacija, nego isključivo zbog uvjeta rada. Na radnom mjestu (knjigovodstvo i administracija) poslodavac je vrata stalno držao otključana, djeca ostavljala vrata otvorena, a uz 10-ak mačaka oko kuće koje su stalno ulazile u ured i zapišavale (označavale) teritorij, nisam htjela riskirati bolest.
Uglavnom, dva-tri puta tjedno sam odlazila u ured pokupiti sve papire i njemu napisati sve račune koje mi je stavio na papir da treba, usput bi stala u gradu obaviti prijave, odjave, plaćanja, a doma bi radila sva knjiženja i obračune. To sam radila navečer, dok mali spava a tata gleda tv, jer kako sam kasnije ustanovila, jako mi paše taj rad noću, kad zapravo nemam ograničenja što se tiče vremena, ne čeka me kuhanje ručka, nitko me ne zivka na telefon, ne razmišljam kad će mi muž na ručak, kad moram nahraniti maloga. I još je jedna stvar bitna, shvatila sam kako zapravo funkcioniram, potreban mi je mir i okruženje u kojem me ništa neće prekidati. Jer treba mi vremena da se skoncentriram, upalim motore i polako ubrzam, a onda radim sto na sat i brza sam kao metak, i skoro nepogrešiva. Dok sam radila u uredu, stalno sam skakala sa posla na posao, kako je koji vjerovnik zvao, kako je trebalo usklađivati koju karticu, plaćati nešto, rješavati tekuće stvari. Ovako se zalaufam i brzo sredim sva knjiženja a tekuće stvari ostaju za rješavati u toku dana, uglavnom preko telefona dok radim nešto drugo. I sad kad je mali tu, nema šanse da bi nešto radila (što zahtjeva koncentraciju) uz njega, mogu skuhat ručak i počistiti kuću, ali posao ne dolazi u obzir.
ja sam baš deprimirana pogotovo danas neka tužna jer dijete nisam jučer cijeli dan vidjela (Inventura na poslu od 7h-2.15 ujutro :shock: ) ,trpi svaki dan već godinu i pol dana radim najviše dvokratno ili popodne tako da smo malo zajedno za malu plaću a MM koji ima veću je više s njom
ajde, ajde, donna, to ti je promjena vremena
Nemam iskustvo s radom od kuće, mada voljela bih biti doma s djetetom / djecom i nešto na sitno raditi, kad bi mi financije to dopuštale. Mada najbolja opcija bi mi bila kada bih mogla raditi 4 sata na dan negdje izvan kuće, to bi mi bilo taman da pokrije neke osnovne financije, i želju za promjenom, a opet dobila bih dovoljno vremena za obitelj. To bi bio moj idealan koncept, a osim što sam totalno promašila struku za tako nešto, drugih problema nemam.
I meni bi bi odgovaralo 4 sata rada kada bi to bilo moguće. U biti - u mojoj firmi i bi. Barem dok ne napune neke 3-4 godine. Što se tiče napredovanja u poslu - ako je stvarno dobra i jedinstvena prilika mislim da je treba prihvatiti radi svog zadovoljstva ali i dugoročne koristi za svih u obitelji i to ne samo materijalne. Ali ako se radi o prilici koja će se možda pružiti još koji put onda mislim da ne treba žuriti. Razmišljam o svojim kolegicama koje su napredovale dok im je dijete bilo još malo uz velika odricanja i puno dječjih suza i znam da su sve mogle proći isti ili sličan put sporije i bezbolnije.
evo sad sam došla s posla ona već spava sa MM btw ima temperaturu cijeli dan i baš samajde, ajde, donna, to ti je promjena vremena
ni slučajno ne mislim da žena ne radi ako je s djecom. Upravo suprotno, teže je biti doma s više djece po čitave dane, nego malo otići među odrasle ljude, ma koliko naporan posao bio.
Ali me muči priča u kojoj bi navodno većina žena ostala doma (da može), kao što je ostala ifigenija. I muževi bi ih hranili-i njih i djecu. U većini bi slučajeva to značilo (mislim, u svim, osim u onima u kojima obitelj ima dobre temelje i pomoć sa strane) da se otac mora trgati na poslu. Da mora i vremenski i svakako drugačije biti puno više "tamo" nego doma.
Koliko je to ispravno, dali tako djeca zaista dobivaju? imajući mamu stalno i premorenog tatu rijetko i nikako?gledajući kako je normalno imati način života u kojem je mama stalno dostupna i u kojem je mamin život posvećen samo obitelji?
teško je ne biti uz djecu; svima nama; al djeca odrastu; odu
eh; onda se treba vratiti u stvarni život; a nakon toliko godina doma; bez napredovanja u poslu; van tokova
I meni se nekako cini optimalno za dijete da bude u drustvu i mame i tate sto je vise moguce.
Mi smo te srece da radimo u sasvim odvojenim bransama tako da suprug stvarno ima dosta vremena (npr kad radi jutarnju doma je u 14:00), dok ja ne dodjem prije 17:00.
U tom smislu, ne vidim zasto bi zena/majka trebala ostati kod kuce, a ne otac.
Doduse i meni je nakon porodiljnog trebalo da se adaptiram na posao ali to vrijeme prodje i sve dodje na svoje mjesto.
Zelim svima prije svega puno zdravlja i da si posloze vrijeme kako je najbolje moguce i za roditelje i za djecu
nemam ništa za dodati, sve je već rečeno, seni svaka čast na trudu
nego, mene zabrinulo što nam je sa zoranom? :?
Koliko ljudi toliko ćudi... to bi otprilike izašlo kao zaključak... Ja bih zaista voljela da sve žene imaju mogućnost izbora.. pa ko šta voli nek izvoli... Nažalost to nije tako, u prvom redu zbog finansija. A onda, ima i toga kakav je ko tip... Moja mama citav zivot crkava dajuci se u kuci maksimalno, uz posao od 8 sati... praznici, odmor, porodiljski dopusti... (najstarija sam pa se ovih drugih sjecam) to je druga zena i druga porodica sva, u pozitivnom smislu... mi bismo kao porodica bili mnoogo sretniji da mama nije išla raditi, a i ona to stalno govori... S druge strane moja najbolja prijateljica se doslovno razbolila godinu dana koju je provela doma s djetetom, bila u depresiji, nezadovoljna svim i svacim dok joj se to nije odrazilo i na fizicko zdravlje, jer jednostavno nije kućni tip (a nije da ne voli dijete).. kad je pocela raditi preporodila se sva happy, ali JA ne mogu razumjet da ima dana kad dolazi u 23 30 i to je ok, eto mora se...
Alef, to je to. najidealnije je kad postoji mogućnost izbora. I kad se žena odluči na jednu od solucija i tako živi, onda je to to.
jedno dijete i posao je skroz ok, ali dvoje djece i posao je lagana koma. bez nekoga tko može uskočiti praktički je nemoguće.
Re: Kako vi s poslom i djecom?
morala sam.
Re: Kako vi s poslom i djecom?
ne znam samo je li joj to što je liječnica olakotna ili otežavajuća okolnost?!
jako, jako tužno...
jako tužno
Slažem se, ali ovo vrijedi za dvoje djece relativno male dobne razlike i u ranoj dobi. Situacija se mijenja... Dok su djeca mala, sve se vrti oko njih. Moji su sad 2. i 3. razred... I dalje se sve vrti oko njih, ali uhvatila sam sebe (i mm isto) da smo djeci previše "na usluzi" i da gušimo njihovu samostalnost. Pa smo ih preko ljetnih praznika uredno počeli ostavljati doma. Ne stalno, ne predugo, primjereno dobi. I već vidim da im to više odgovara. Daklem, sve s mjerom i prema situaciji. Niti je svaki posao isti, niti je svaki čovjek isti, niti je svaki trenutak isti. Ja bih bila jako nesretna da sam ostavila posao i posvetila se samo djeci kad su se rodili. I ovako me totalni prekid od 2 godine i promjena posla kasnije dosta "bacilo iz cipela" i posljedice osjećam i dan danas... Dugo mi je trebalo da "pohvatam konce". No, to je samo raskorak između mojih očekivanja i realne situacije. Bilo je za dobru svrhu, a sada idemo dalje... Moja djeca me i dalje trebaju, ali ne da sjedim doma i dočekujem ih s ručkom. To može i netko drugi. Naše dragocjeno slobodno vrijeme je ZAJEDNIČKO vrijeme, a uz to svatko ima svoje vrijeme, za sebe i svoje obveze i želje.
Re: Kako vi s poslom i djecom?
Nije ništ čudno, puno ljudi tak razmišlja, u stilu "preživjet će", ali to se uglavnom odnosi na starije ljude koji su djecu imali u puno gorim materijalnim uvjetima i kad je stvarno to bilo najbitnije, i nisu se zamarali s drugim stvarima. U današnje vrijeme je žalosno da neko tak razmišlja.
morala sam.
Re: Vrijeme koje provodimo s djecom
Buduci da zivim u Skandinaviji, ova predrasuda me malo dodirnula...
Skandinavske zemlje imaju jedan od najvecih nataliteta u Evropi...
Nije istina da se zene ne udaju, i da muskarci dovlace 'kineskinje'...
Postotak nevjencanih zajednica je visok, ali se tretiraju kao i vjencane.
i da, postoje i mijesani brakovi razlicitih naroda (slika na ulicama u svedskoj sto se tice raznolikosti ljudi je sasvim drugacija od hrvatske), i postoje turisticki brakovi,ali to nije nikakva norma...
Svedska svoj visoki natalitet moze prvenstveno zahvaliti tome sto postoji kvalitetna briga djece, koja omogucava zenama da ravnopravno sudjeluju na radnim mjestima, i kao rezultat, budu ekonomski nezavisne...
Ocevi takodjer skracuju radno vrijeme da bi imali vise vremen s djecom, ostavljaju i dizu djecu iz vrtica, uzimaju roditeljski dopust, ostaju kod kuce s djecom kad su djeca bolesna, spremaju vecere i ruckove i sve ostalo sto ulazi u svakodnevni zivot...
Takav nacin zivota je u puno aspekata dobar i za zene i za djecu, jer zivotu je potrebna raznovrsnost, a ne mogu naglasiti koliko je ekonomska nezavisnost pojedinca vazna, odnosno, ekonomska ovisnost o nekomen je opasna...
Kod donošenja odluke o bivanju s djecom / punom radnom vremenu osnovni čimbenik je uvijek (ili bi trebao biti) financijski.
Znači, tek ako si to možete priuštiti, možete biti u situaciji da birate hoćete li raditi ili ne. A kad si to možete priuštiti, onda birate po sebi - znači nema univerzalno dobrog rješenja za baš sve žene.
Neku će usrećiti biti doma s djecom. Druga će (kao ja) nakon par mjeseci porodijskog misliti da će dobiti slom živaca ako još jedan jedini dan provede doma razglabajući o kakici i cici.
Bila je jednom rasprava na filozofskom o ženama koje se brzo vraćaju na posao pa smo se fino zgražavale :/
No, to samo govori u prilogu teoriji da je žena ženi vuk i da će skoro svaka od nas uvijek smatrati da zna bolje od susjede što je bolje za susjedinu djecu.
A možda u odluci o tome kakve ćemo biti mi mame donosimo po primjerima žena ( mame, bake, tete ) iz svoje bliže obitelji. Ja imam tako za primjer jednu jako uspješnu gospođu koja je što se tiče posla uspjela nevjerojatno. Nešto slično njezinom životopis je ono što pokušava ostvariti većina današnjih žena. Visoka primanja, jaka pozicija, putovanja, udana za jednako uspješnog muškarca koji se uz posao trudi biti ravnopravan i ' po kući '. Vratila se na posao debelo prije godinu dana, sina je čuvalo nekoliko teta dok nije krenuo u vrtić i mora se priznati da su mu pružili dobar ' start ' što se tiče veza i financija. A sve ostalo je nula. I to se danas, kada je to dijete postalo čovjek, vidi. U poslu i kao kolega super. A u svemu ostalom nezreo, neodgovoran, nesiguran, razmažen. I nesretan.
Sa druge strane imam jednu domaćicu koja se stvarno posvetila svojoj djeci. Nisu ostvarili nikakvu pretjeranu poslovnu karijeru ali su financijski stabilni ( više od prosjeka ) i postali su stvarno dobri, zdravi i sretni ljudi.
Ja mislim da se moja sreća skriva negdje između.
Djeca će jednoga dana postati ljudi. O tome kakvi će ljudi postati ovisi o nama i koliko im mi pružimo. Ja svojim roditeljima zamjeram dosta toga a ništa nije financijske prirode. A nisam imala zlatnu žlicu u ustima. A mislim da je tako sa većinom ljudi. Ili se varam?
ali (ne)uspjesnost u poslu i (ne)novac i ostajanje kod kuce s djecom nema puno veze s time u kakvu ce osobu dijete odrasti, vec kako se prema njima odnosimo tokom odrastanja, cime ih ucimo, i naravno kakve unutarnje predispozicije djeca imaju.
moze provesti cijelo odrastanje s djecom, i svejedno stvoriti od njih razmazene neosgovorne nezrele ljude, i obratno...
djeci je potrebna struktura, da se osjecaju sigurno tokom odrastanja, i to se moze jednako postici bez obzira kakva se forma brige za djecu odabere....
X
Ako netko ostane doma s djecom zbog osjećaja dužnosti i na neki način "žrtvuje" karijeru, to može biti jako loše... Zadovoljnu i odgovornu djecu/kasnije ljude odgajaju zadovoljni i odgovorni roditelji. Nema tu jedinstvenog kriterija za svakoga... Pravo je umijeće naći SVOJU mjeru i svoj recept, ne mamin, ne susjedin, ne neki s foruma nego svoj, primjeren sebi, svojoj djeci i obitelji.
Ja se necu zgrazavati, ali mogu valjda reci da ne razumijem one zene koje ostanu doma (dakle ne rade, svojim izborom), ali dijete im ide u vrtic i ostaje tamo 8h ili pak posalju dijete u skolski boravak. Iskreno me zanima sta rade doma cijeli dan?
To mi je recimo enigma.
Ja baš ne bih rekla "bez obzira". Mislim da je širok raspon onoga što je u redu, ali da nije baš sve što nam padne na pamet u redu, strukturi i sigurnosti usprkos. Mislim da ipak postoji nekakav donji limit vremena i neposredne pažnje i interasa koju dijete mora dobiti od roditelja (odnosno, od onih s kojima živi i koji brinu o njegovom odrastanju) pa da stvari štimaju. Naravno, izrastu divni ljudi i iz katastrofalnih uvjeta, ali onda to više i nije priča o roditeljstvu i odgoju.
Što se moje obitelji tiče, ne vidim problem u tome što oboje radimo, mislim da nam je svima jako dobro. Međutim, problem jest što mi suprug previše radi (rekla bih u nekim periodima, ali zadnjih nekoliko godina je to skoro stalno), a i ja bih trebala na mahove previše raditi. Kad odem na put, to zna biti i na dva tjedna. Išla bih potpuno mirna kad bih znala da će on raditi do 4 i da će djeca onda biti s njim. Ali kad se ta popodneva svedu na šaltanja do bake (gdje u pravilu provode vrijeme dosađujući se uz upaljenu televiziju, jer se kod bake tako živi) i viđenje s njim pola sata prije spavanja, onda je meni stvarno grč u želucu.
Zahvaljujem svima na iskustvima/informacijama/savjetima.
Drago mi je da sam osvježila ovu temu, jer vidim da je za mnoge aktualna i važna. Osim toga, 'Izazovi roditeljstva' se odnose većim dijelom na ovu temu.
Među vašim postovima pronašla sam puno korisnih informacija.
Vidim da svi pokušavamo balansirati na sve moguće načine privatni i poslovni život i organizirati vrijeme kako bismo ga što više proveli s djecom (dajući otkaz, radeći doma, radeći skraćeno ...).
Netko je napisao da to što je i kako je danas ne znači da će biti sutra (ali naravno svakako trebamo i misliti na sutra); npr. već za par mjeseci možemo biti na rodiljnom, pa ćemo biti doma s prvim djetetom ili si možda možemo dopustiti 1 godinu pauziranja, a već sljedeće godine će nam 'upasti' posao koji će značiti veliki pomak u karijeri - da bar!. Hoću reći, ako danas procijenimo da ćemo se za 1 ili više godina moći 'vratiti' karijeri (ako to naravno želimo), možda si možemo 'dopustiti' da smo prvih godina života djeteta više s njim; na žalost, u trenutnim Cro uvjetima sve je manje sigurnosti za bilo čije radno mjesto. Ovo navodim jer možda ne trebamo (bez razloga) očajavati nad trenutnom situacijom - naravno, ništa se neće dogoditi 'samo od sebe', ali ponekad se otvore mogućnosti/situacije koje nismo planirali (ali moramo na njih biti spremni, da ih što brže/lakše možemo iskoristiti).
Nadalje, definitivno nije u redu da imamo osjećaj da se žrtvujemo. Važno je da smo OK sa svime što radimo. Poslije bi mogle žaliti za propuštenim prilikama i za to kriviti ne samo sebe nego i druge.
Svakako treba imati cilj - za 10, 20 godina, ali treba biti i spreman da se u tome razdoblju i mi (i okolnosti) oko nas mijenjaju, pa možda se promijeni i taj cilj. Nakon povratka s rodiljnoga na posao, karijeru i radnu sredinu općenito gledam drugim očima. Da mi je netko rekao da će doći do takve promjene - ne bih mu vjerovala. Bila sam i ostala ambiciozna osoba, ali su se moje 'ambicije' dijelom preusmjerile i na drugo područje. Štoviše, uopće više ne nalazim smisao u poslu kojega obavljam (dijelom valjda zato što ga već duže vremena obavljam, bez pomaka, a dijelom zato što sam 1 godinu bila posvećena samo djetetu, pa su mi se promijenili prioriteti), pa ću vjerojatno trebati pronaći nešto drugo što bi me motiviralo. Lijepo je netko napisao - da čak i ako je posao dosadan, ne inspirira nas i sl. - treba misliti da zarađujemo (i za dijete) i bit će nam lakše, barem dok ne nađemo nešto drugo.
Mogućnosti i primjeri skraćenog/nepunog radnog vremena
Da ne bih otvarala novu temu - osvježavam postojeću s pitanjem o mogućnostima i primjerima skraćenoga/nepunoga radnoga vremena.
Ovo pitanje sam između ostalih postavila i u jednome od svojih prethodnih postova, međutim diskusija se isključivo povela oko organizacije/balansiranja privatnoga i poslovnoga života, a što je i naslov teme.
Sada bih se isključivo usmjerila na informacije i iskustva vas koji radite ili ste radili skraćeno, uz iznimku roditelja s djecom s posebnim potrebama, majki koje su počele raditi nakon 6. mjeseci starosti djece, roditelja s većim brojem djece, koji po zakonu imaju posebna prava.
Naime, htjela bih što više vremena provesti sa svojim sinom, pa se raspitujem o mogućim rješenjima - slobodno mi možete poslati pp, ako niste u mogućnosti otvoreno pisati o poslu koji obavljate i organizaciji u kojoj radite.
Hvala.
Meni je onaj Ifigenijin post predivan.
(dobro s iznimkom tih kineskinja u skandinaviji
i ne mislim da je ikoga htjela osuditi...
samo primijetiti stanje u društvu..i u našim vlastitim glavama. moram priznati - prije djeteta bila sam jaaako posvecena poslu, pomalo karijeristica, i nisam ni ja baš cijenila žene koje ostaju kući s djecom. sad....očajnički tražim neke kompromisne varijante...
šogorica koja živi u njemačkoj ima dvoje male djece i radi - 3 dana tjedno. kaže-tamo je to normalno. čudi se- pa kako bi majka male djece i mogla raditi 100% radnog vremena?
stvarno, kako bi?
bilo bi divno kad bi i naše društvo pružalo opcije mladim majkama da nastave raditi, da se ne moraju isključiti potpuno, ali da se od njih ne očekuje isti radni ritam, isti intezitet, kao da djece i nemaju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom