Prvo dijete (prije 11 godina):
rođena s 3200, iz rodilišta izašla s 2900, na pregledu s mjesec dana 3500.
Pedijatrica je rekla da je to malo i da počnem dohranjivati adaptiranim.
Ja sam smatrala da nije potrebno jer se beba ne buni.
Nakon 20 dana počinje neutješno plakati i ja nakon 3 dana posustajem i počinjem je dohranjivati adapiranim.
Dojila sam još 3 mjeseca, ali sve manje, a sve više davala adaptirano.
(tada se s dohranom, odnosno uvođenjem drugih namirnica počinjalo, bez obzira na dojenje, s djetetova navršena 3 mjeseca.)

Drugo dijete (prije 8 mjeseci):
težak porod (ruptura rektuma i analnog sfinktera), dijete 4100, stalno gladno, loše hvata sisu, ragade i krvarenje iz bradavica.
Na adaptiranom je od drugog dana rođenja i to svakim danom sve više.
Kupila sam i izdajalicu pa se pokušavala izdajati misleći si time poštediti bradavice, ali jedva da bih prekrila dno posudice.
Nakon 36 dana prestajem dojiti.

S prvim bih djetetom uspjela dojiti dulje i izbjeći adaptirano samo da sam bila educiranija i da sam znala da ću češćim dojenjem potaknuti laktaciju.
S drugim djetetom je problem bio u meni jer se nakon svih šavova, nemogućnosti mokrenja i bolova nisam uspjela nositi i s bolnim dojkama i mališom koji je uspjevao hvatati samo bradicu.
Uz to me ulovio i baby blues. Bila sam totalno demoralizirana i nesposobna za borbu.
Zapravo, ne krivim sebe već splet okolnosti koji mi je porod učinio hororom.