Nekak ispada da smo sve prošle kalvariju s prvorođenima (ne ponovilo se nikome).
Meni je žao dojenja prvog djeteta samo 4 mj., a kriva je definitivno i jedino moja mama i moje neznanje. Sa 2 mj. mu je počela davati 1x dnevno juhicu (sa hrpom povrća unutra), pa sokiće preko dana, pa čajeke, pa jogurtiće voćne, pa kašice i tsl., da bi sa 3.5 mj. jeo špek sa svježim kravljim sirom. Dijete se ostavilo dojke... Stvarno neznam kud joj se žurilo, zbog čega mi je takvo zlo napravila (kao da je djetetu nešto pobjeći trebalo, pa neću ga sad sa 14 g. staviti na sisu!), odgovor je najtuplji mogući - to se tak mora i tak su svi radili! Ma koji svi: 1933. u doba gladi, kad!? Evo i sad se razljutim ko vrag kad se sjetim tih situacija...

Sa malom curkom je sve drukčije, u svojoj smo kući, baki nedam ni da prismrdi sa savjetima (neki dan ona nju nosa i veli bebi: da si ti kod mene dala bi ja tebi već juhice fine i meseka... ali mama neda... ). Curka mi je isključivo na prsima i nedam se!