Evo mene opet....

Matematika je teška. Je. I meni je bila u toj dobi. Nitko nije rekao da je lagana niti da treba biti takva. I danas pamtim scenu iz trećeg razreda osnovne škole, kad je moj tata otkrio da nemam pojma o dijeljenju (a imala sam petice) i na to upozorio moju učiteljicu.... I danas sam mu zahvalna na tome.

Zbrajanje i oduzimanje do 100 u drugom razredu je važno. U drugom polugodištu slijedi tablica množenja koju je NEMOGUĆE savladati bez automatizacije. Daklem, sve ono što se radi u prvom polugodištu (i u prvom razredu) predvježba je za kasnije. Te vještine (zbrajanje do 100, množenje i dijeljenje, kasnije razlomci) su doslovce jedine koje svi trebamo kroz cijeli život. Bila sam sasvim pristojan matematičar kroz cijelu školu i studij, ali da me netko sad pita diferencijalni i integralni račun, bez tablica osnovnih integrala bila bih potpuno bespomoćna... Ali ne može mi se dogoditi da u trgovini dođem na blagajnu, a da nemam pojma koliko će biti "ceh" barem okvirno. Rijetko griješim u tome. Ne radim to iz znatiželje, jednostavno cijeli život funkcioniram na taj način. Nema teorije da mi budžet bude prekratak zbog krivog zbrajanja...

Matematika koja se uči u prva četiri razreda je osnova za sve. Nakon trećeg razreda nema čovjek što MISLITI koliko je 17 + 19... Nisam ja nikakav lumen, i jako sam daleko od svoje svekrve (računovođa u mirovini) koja pogledom zbraja redove n-znamenkastih brojeva. To je trening kao i gimnastika!

Nažalost, naša su djeca, a često i mi-roditelji, naviknuta na instant uspjeh i skloni su odustajanju od bilo čega što zahtijeva strpljenje i ustrajnost.

Ako od njih (i sebe) očekujemo malo, dobit ćemo još manje. Ako očekujemo mrvicu više nego što mogu, to oni obično uspiju dohvatiti. Na pisaćim stolovima moje djece stoji timer već godinama... Nismo ga koristili za petminutne testove, koristili smo ga za ograničavanje vremena igranja na računalu. Posljedica? Nemaju moji sinovi već dugo problema s gledanjem na sat - oš digitalni ili analogni, sve isto!

Učitelj često nema vremena baviti se time da li je dijete vizualni ili auditivni ili neki drugi tip. To možemo raditi doma.... Ja sam svojima odavno pokazala "trikove" kako se pribraja broj 9 (dodaš deset, oduzmeš jedan), kako se grupiraju brojevi na ovaj i onaj način, kako da koriste LOGIKU u početku, a kasnije to ide "samo od sebe". Uz vježbu!

A kako se djeca osjećaju dok još nisu vješti osvjedočila sam se jučer: kupili smo im sintić i probala sam svirati nakon pauze od 25 godina. Ne ide! Ne ide od prve, ne ide nakon petnaest minuta, ali nakon 45 minuta bilo je bolje. Tako je i s matematikom. U STARTU jest deprimirajuće, ali ako ne vježbamo, bit će tako i dalje. Djeci treba dopustiti da osjete uspjeh nakon vježbanja, a nema bolje motivacije od toga. Naš je zadatak davati im potporu PRIJE nego su uspjeli i uvjeravati ih da to mogu. Jer mogu! Puno puta sam se osvjedočila u to, a moja djeca iznenadila su i nas i sebe i učitelje.

Digresija - negdje je bila tema "pametni pokreti" - za sve roditelje koji MISLE da im djeca imaju problema s matematikom, preporučujem da si malo to pogledaju. Morala bih potražiti link...