yasmin
e tak je meni bilo i s Kiarom nisam stigla biti trudna, kad se sjetim kako sam uživala s Kalom i bila ponosna na svoj ooooooooooogromni trbuh (+19kg)
da to je istina sve oni ponavljaju za nama što im se govori o bebi, a kad se sjetim prvog bliskog susreta s bracom, oči pune suza i nije htjela k meni. drugi put kad ga je vidjela bilo je kad smo izlazili i bila je zbunjena i svi su takvu strku napravili oko nje i onda je nju mama primila i pitala sam ju dali ga želi primiti, dati mu pusu. svi su se zgrozili u čekaoni kako mogu bebu dati djetetu od 2 g, al sestra što je bila na hodniku rekla je svaka čast mama. tako sam bila ponosna ali samo sam sljedila svoje instinkte. sva sreća pa bebe ne kuže ( bar se tješim ), pa sam prvih tjedan dva stalno nju vukla sa sobom, pričala, ljubila... uh bila sam iscrpljena do posljednjeg atoma, al bojala sam se da mi se ne osjeti zapostavljeno, a pogotovo što svi gosti koji dođu kao da ona više ne postoji . ali valjda su je zato morali pitati da li smiju bracu primiti, pogledati, a ja ne.
zato mislim da će ti biti puno lakše što ti Ivan ide u vrtić, a kad se vrati onda samo oko njega i nek sudjeluje oko seke.
uh kak sam sad pametna , al to je zbilja meni bilo jako naporno razdoblje a shvatila i osjetila to tek kasnije ka sam pucala po šavovima.
nadam se da ti bar malo pomaže moja muka