Prošla je tako dugo najavljivana bolnica,pa da,eto,sumiram..
Primljene smo u četvrtak. Administracija im nije baš najjača strana,od upisa do kreveta trebalo nam je 4 sata i posjet trima zgradama. Ali,zaista,svi ljubazni do daske....Odjelna glavna sestra nešto je indosponiranija osoba koja se baš u životu previše ne nervira sa sudbinama drugih ljudi,ali opet,ljubazna..U sobi smo najprije bile same,kao i svaka druga imala je mali tv i klimu. Dvije tinejdžerke (bože,jel se to piše sa đ ili dž??) stigle su nam u petak kad se Eni već donekle razbistrila od anestezije. Bile su ugodno društvo,da ne pričam koliko korisno kad sam otišla do kupaonice ili telefonirati. Sama operacija počela je u 08.30 i završila točno tri sata kasnije kad je Enči izašla sva jadna i zbunjena, sa gipsićima do polovice bedara. Op je prošla uredno,jedino sam ostala paf kada je dr rekao da se gips nosi 6 tjedana (a ne tri kako sam čula..). Noć nam nije bila baš najmirnija,Eni je povratila,što sam mogla i očekivati jer je stalno plakala za sokom,a baš ga i nije smjela piti. Drugi i treći dan oko tri popodne malo je zakurila uz bolove što smo riješili sa Voltaren čepićima, i to je bilo sve od medicine koju je primila. Ponedjeljak je bio miran a u utorak smo već bile spakirane. Opet administracija,od 9 do 14 smo čekali otpusno pismo. Eh,da znate,nisam istanjila nijedan živac radi toga,bilo mi je važnije da je malička dobro i da će joj doma biti još bolje. Boravak za tih 5 dana koštao me 1350 kn. Koliko god NIJE u redu da se isti plaća,mogu vam reći da je mir koji sam tim novcem dobila neprocijenjiv. Od mjerenja temp,odlučivanja kad će se krenuti sa čepićem,hranjenja, buđenja, kupanja, nitko mi nije solio pamet kako i kada to raditi. Kao što uostalom nitko nije to isto osporavao nijednoj drugoj majci na odjelu i onima koje su cijeli dan bile uz djecu. Sestre su stvarno najbolje koje sam dosad srela, a znate dobro koliko smo ih viđale na svakom odjelu Klaićeve. Ne mislim samo na ljubaznost,nego su bile baš dobre,ljudski dobre. Doktori...svaki je spreman sa tobom pričati,od pripravnika do šefa odjela i bogami šefa poliklinike na glavnoj viziti. Na viziti se informiraš a ne sjediš u hodniku kod dizala! Koja suprotnost onoj strahovaldi Profesora i Ostarjele štikle u Klaićevoj! Eto,sve u svemu, bilo je teško opet stajati pred vratima gdje ružnom zelenom bojom piše Operacijska sala - ne ulazi i strepiti za mog malog anđela,ali hvala svima koji su meni i Eni najbolje moguće olakšali svu tu agoniju. Pogotovo tebi IVANA što si nas došla posjetiti čak dva puta, što sam upoznala tvog divnog zvrkića Petra i što si razveselila Eni lijepim igračkama (još nije skužila kako se puše u one rođendanske frulice, ali je jako smiješna u pokušaju...) Ipak,najviše cijenim kofeinske napitke koje si mi donijela ! Jele, Manuela,hvala što ste mislile na nas!