Evo u petak mi je učinjena kiretaža, nakon što su dijagnosticirali prestanak rasta bebe u 8 tj. Tuga neusporediva bilo s kojom do sada u životu. No, kad se te stvari dogode, ona jedino što mi je padalo na pamet u tom trenutku kako će proći kiretaža. Igrom slučaja bio je dr. kojeg smo poznavali. MM je razgovarao s njim kako će izgledati ta kiretaža, dr. je rekao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da ispadne ok. i da što manje bolno. I tako je i bilo, imala sam lokalnu anesteziju ali nešto jaču, tako sam dobro podnijela bol. Dr. se trudio, razgovaro, činio je sve da bi ublažio sami posutak. Nakon toga odlazim u sobu i to sama, na noge, ležim sat vremena i dr. me pušta doma, bez ikakvih bolova i dodatnih injekcija. Kad se dogodi takvo nekakvo zlo, onda bar gledate ovaj drugi dio da vam ispadne ok. Ovo je moja mala životna priča, nakon ovog dogadjaja trudim se razmišljati kako ništa više nije važno niti može biti tako grozno, zato što sam ja sklona živciranju oko nikakvih proplema, pokušavam izvući bar nešto pozitivno ukoliko je moguće.
Kako želim unositi što manje osjećaja u ovo sve, inače me baci u bed, pokušat ću se pripremati za sljedeću trudnoću. Zanima me nakon koliko se može u sljedeću trudnoću, i što bi bilo dobro od vitamina uzimati, kako bi organizam malo bolje pripremila...