Gledajući dvorac pod borom, sav uznevjeren od sreće: Cijeli život sam htio taj dvorac! Raspuknut ću se kako mi je lijep
Mazimo se i kažem mu: Ne mogu vjerovati kako si mi već veliki. Pa kako to brzo rasteš? Ja bih da mi još dugo budeš ovako slatki, mali.
Sven: Ne brini mama. Biti ću ti mali još petnaest godina.
 |
|||
