O, i kod mene ima urlajućih trenutaka iako najčešće zbog nekih mojih frustracija, jer dječica su stvarno jako dobra i poslušna (kuc, kuc).... kako sam samo navečer tužna zbog toga zato te i razumijem. Možda bi ti pomoglo da ga staviš u krilo i da mu kažeš kako ti je žao što si vikala onaj dan, da ne želiš vikati na njega, da ga voliš i blabla... možda taj tren neće slušati, ali mislim da će tebi puno pomoći