Teta u vrticu sa epilepsijom?

[babaroga]

Pitala me kolegica na poslu sto mislim da li teta u vrticu koja boluje od epilepsije i ima ceste napade u grupi(i roditelji su je znali ujutro zateci bas kada ima napad)moze dobro i sigurno brinuti o cca tridesetak djece?


Ona ima takav slucaj u vrticu koji vec dosta dugo traje i teta ne zeli otici iako je uprava vrtica trazila da promjeni radno mjesto(nasli su joj adekvatno unutar vrtica)ali ona uporno odbija tj.njena dokica ju svaki put vrati sa bolovanja!

Ja konkretno nisam znala kaj da joj odgovorim,mislim da to bas nije bezazleno kod epi napada i da moze pasti na djete ili kaj vec a i djeca sigurno reagiraju na takvo ponasanje i sto se desava kada teta ima napad,tko brine za djecu??

Naravno ni djeca ni roditelji nisu bili obavjesteni dok ju jedan tata nije zatekao i zvao med. sestru!!

Dali bi se vi slozili da teta cuva vase djete? Ako ne,sto bi ste poduzeli?

[malena beba]

joj, grozno... pa jeli ona jedina s djecom u vrticu? ako je, moje je misljenje da je to neodgovorno od nje, ko onda brine za djecu? zar je ne brine kako ce djeca reagirati na to? nedaj Boze da padne na nesto pa da se nesto lose dogodi... premda, ne poznajem ni jednog epilepticara i neznan tocno kako napad izgleda... zar je to zakonom dopusteno da netko sa takvom bolescu radi na takvom odgovornom mjestu?

[mim]

Dali bi se vi slozili da teta cuva vase djete?

Kategorički ne.

Prijava ravnatelju, Ministarstvu, bilo kome.

Kod epilepsije su najčešći veliki napadaji (grand-mal) s potpunim gubitkom svijesti, grčevima mišića pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se i tzv. mali napadaji (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću.

Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji. Osnovna razlika između parcijalnih napadaja s jednostavnim (elementarnim) i parcijalnih napadaja sa složenim (kompleksnim) simptomima jest da kod ovih potonjih dolazi do poremećaja (suženja) svijesti.

Zbog svega ovog, ma kako ta teta bila stručna i možda draga i topla osoba ona definitivno nije podobna da brine o djeci. To što ona sama, znajući od čega boluje, kako izgledaju napadaji i koliko je opasno njeno stanje za vrijeme i nakon napadaja, ne želi otići s tog radnog mjesta meni govori dovoljno o njenom karakteru. Svjesno ugrožava djecu i definitivno na tom radnom mjestu više ne bi smjela raditi. A doktorica koja joj to dozvoljava vraćajući je s bolovanja.... nekad je uzalud Hipokratova zakletva jer time ona radi na štetu djece.

[ivana7997]

:shock: :shock:

stvarno ne vjerujem da sam to na ovom forumu procitala.

ili ja imam neke predrasude prema rodi.

[baarrbaarra]

Ne!

Imala sam iskustvo, prijateljica imala napad, pa mi nije bilo svejedno to vidjeti i proživiti. A da ne govorim o tome da takvim ljudima treba pomoć u tom trenutku...

A što je najvažnije, ona se tada ne može brinuti o djeci...

Ja bih odmah poduzela sve što mogu, kontakt njenom nadređenom, pa zatim ako ne pomaže onda bi išla dalje... Sve do vrha.

Ja ne razumijem tu ženu, pa gdje je njoj odgovornost da i dalje ostaje na poslu čuvajući djecu...

[ninochka]

ivana zašto :shock:

teško da teta u nesvijesti može brinuti o djeci

[aleksandra70vanja]

sve je to previše općenito da bi se donosili bilo kakvi zaključci
koju epilepsiju ima, koliko su česti napadi sve je to pitanje
da ona ima tako česte napade tipa grand mal ne vjerujem da bi radila
ipak treba malo više podataka da se tako osuđuje

[kasiopeja]

Bi. Ne bi mi bilo svejedno ali ne bi se bunila. Ispitala bi je malo o njenoj vrsti epilepsije. Da se razumijemo ja apsolutno znam o čemu pričam. I ne samo to, imam nekoliko kolegica koje imaju epi, rade na vrlo odgovornim mjestima i same su majke. I godinama se bore s bolesti , i život ide dalje.
Po meni je malo neodgovorno od osobe što se vratila na to mjesto iako joj je poslodavac našao drugo radn omjesto ( što nije čest slučaj sa takvim bolesnicima), i iako takvi ljudi ne bi trebali biti "označeni" zbog svoje bolesti i imaju pravo to čuvati za sebe, ipak je radno mjesto odgajatelja visoko rizično za to.

[daisy2005]

Kao prvo, žao mi je tete, posebno ako stvarno voli posao, a nije ga u mogućnosti raditi zbog bolesti

Ovo gore zaista mislim iskreno i zato mi je teško napisati ovo dalje, ali moram biti iskrena. Mislim da prije i ispred svega dolazi odgovornost prema djeci; njihova sigurnost (u svakom pogledu!) je najbitnija. Ivana, ne shvaćam što ti je tako čudno? Ne znam u kojem vrtiću teta radi, ali često se dogodi (i normalno je) da teta ostane sama s djecom- što da tada ima napad? (očito joj se napadi događaju kad ju je neki roditelj našao u takvoj situaciji)
Ja to ne smatram fer prema djeci iz dva razloga; prvo- kao što su neke cure već navele, tko brine za djecu u tom trenutku?, a drugo- to može biti vrlo traumatično iskustvo za djecu. Cura koja je išla sa mnom u srednju školu (btw, možda je i ona danas odgajateljica, jer je to namjeravala postati), imala je napad kad smo bili na izletu u prvom razredu srednje škole. Pošto nitko od nas do tada nije znao da ona boluje od epilepsije (roditelji su skrivali ), ne mogu vam opisati koji je to bio šok- pala je na pod u muzeju, mislim da je malo razbila glavu, pružili su joj prvu pomoć, ali mi smo bili u groznom šoku! To iskustvo- šok, nikako ne bih htjela da doživi trogodišnjak ili šestogodišnjak, ako ne mora.

Kao što sam rekla, stvarno mi je žao tete i želim joj uspješno liječenje i da nađe mogućnost da obavlja posao koji voli, ali mislim da prije svega djeca zaista moraju biti na prvom mjestu.

[bubička]

u potpunosti te potpisujem... osim samog ugrožavanja fizičke sigurnosti djece, takav jedan napad za njihov emocionalni razvoj znači veliku traumu...
a netko tko radi s djecom to mora znati i odbijanje drugog radnog mjesta pokazuje krajnju neodgovornost te odgajateljice....

i iskreno...ne bih dopustila da mi ta osoba radi s djetetom

ja sam imala 17 kad mi je profesor na satu doživio napad... toliko su se svi preplašili da su se ukočili...ja sam jedina bila dovoljno prisebna da sam otrčala po pomoć, ali i dan danas se sjećam te grozne scene
a šta će djeca predškolske dobi napraviti? :shock:

i još jedna stvar...znam odgajateljicu, koja je odjednom počela padati u nesvijest (ne često...ali nikad nije znala kad će joj se to dogoditi)... dok je obilazila razne doktore da sazna što joj je, jednog dana je kod kuće tijekom bolovanja pala u nesvijest... što je najgore, pala je na ogromnu staklenu vazu i rasjekla cijelu nogu, tetive itd....završila na teškoj operaciji...i dan danas se muči s tom nogom)...pitanje je što se sve moglo dogoditi da je pala u sobi punoj djece i namještaja...
no, ona je dovoljno voljela djecu da je sama otišla u prijevremenu mirovinu...

[Lutonjica]

:shock: :shock:

stvarno ne vjerujem da sam to na ovom forumu procitala.

ni ja.

ovo me pogotovo užasava i strašno me uvrijedilo:

zar je to zakonom dopusteno da netko sa takvom bolescu radi na takvom odgovornom mjestu?

pa gdje mi živimo

mišljenja sam tu negdje kao kasiopeja

[bubička]

a zbog čega te to uvrijedilo?

doduše, ni ja nisam za to da to bude zakonom zabranjeno, jer nije svaka epilepsija ista, ali ovdje se govori o odgajateljici koja ima česte napade u grupi sa 30-ero djece.... što bi po tebi bilo najbolje rješenje? po meni, ona bi trebala prihvatiti to zamjensko radno mjesto

[Lutonjica]

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.
da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?

da ne kažem kako mi se cijela priča čini užasno prenapuhana

[bubička]

kao što sam već rekla, ni ja se ne slažem da se to uređuje zakonom, no nije ista stvar miješati ovdje roditeljstvo i profesiju...
ne možeš izjednačavati ta dva područja niti odgovornost roditelja za svoje dijete i odgajatelja za njih 30

ako je priča prenapuhana, to nek ide na savjest autorici topica, a iskreno se nadam da ljudi imaju pametnijeg posla od preuveličavanja događaja iz svog života ili života bližnjih ovdje na forumu

[mim]

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.
da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?

Pa nitko nije govorio o zakonskoj zabrani. Bilo je riječ o neodgovornom ponašanju tete koja svojim napadima dovodi djecu u opasnost i sigurno nije dovoljno sposobna brinuti o njima. Da si ikada vidjela epileptični napad i stanje u kojem se bolesnik nalazi nakon njega isto bi mislila. Šok djece koja vide eventualno tetu u nesvijesti kako joj pjena izbija na usta, mokri po sebi, od napada joj se trese cijelo tijelo, znoji se tako da joj je sva odjeća natopljena znojem.... Mora li to vidjeti šestogodišnjak??? Tako naime izgleda grand mal.

Usput, bi li ti npr. izabrala za svoje dijete tetu čuvalicu s hepatitisom, šizofrenijom....? Ja ne bih. A i to su kronične bolesti. Nemam ništa protiv tete s reumatoidnim artritisom jer ona nije opasna za djecu, može o njima brinuti i djeca se neće šokirati činjenicom da je teti nateklo koljeno i da je boli ruka.

[malena beba]

slazem se sa mim.
lutonjice bi li ti svoju djecu prepustila osobi koja nije u stanju cijelo vrijeme se brinuti o njima? ovdje je rijec o 30-oro djece...
ne mislim da se ikome zabrani zakonom bavljenje nekim poslom ali je zaista neodgovorno od nje da nije prihvatila drugo radno mjesto koje joj se nudilo. na to sam i mislila kad sam to napisala.
nitko od nas i ne zna kako se ta odgajateljica nosi sa svojom bolescu i kako ta djeca na to reagiraju zato mislim da je svaka rasprava o tome na ovom forumu suvisna. svatko ima pravo na svoje misljenje a najvaznije je misljenje roditelja te djece.

[Ancica]

Koje predrasude a sve na bazi rekla-kazala

[kasiopeja]

Koje predrasude a sve na bazi rekla-kazala

baš...

[LeaB]

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.

Slažem se.

Pogotovo kad pročitam ovo:

Primjerice, epileptičari ne mogu raditi kao:

policajci
vatrogasci
vojne osobe
zaštitari
brodsko osoblje
zrakoplovno osoblje
vozači vozila javnog prijevoza i hitne pomoći

ili ovo:
Nekoliko čimbenika svakako treba uzeti u obzir prije odluke, a najvažniji su: skupina napadaja koja karakterizira oblik epilepsije koju osoba ima te priroda posla i stupanj kontrole bolesti.

Tako primjerice, lakši oblici napadaja, u određenoj radnoj okolini, mogu proći bez da ih itko iz okoline primijeti.

ili:
Osobe koje se pak odluče ne priznati, najčešće su osobe koje su sigurne u sebe i koje su u većoj mjeri sposobne kontrolirati svoje napade. Njihovo je mišljenje da ukoliko je vrlo mala vjerojatnost da će se napadaj dogoditi na poslu, bolje je da se za epilepsiju i ne zna.

[babaroga]

da ne kažem kako mi se cijela priča čini užasno prenapuhana

a po cemu se to tebi cini???

I ovo rekla kazala,ne kuzim???

Zena mi je ti ispricala i ne vidim razlog zasto bi lagala i prenapuhavala pricu!!
ona osobno je zabrinuta jer se brine kako ce to utjecati na njeno djete a i na sigurnost istog tog djeteta a ako su to predrasude super!!!!

Mislim da je drugacije kada cujes da se to desava nekom drugome a drugacije kad se radi o teti koja cuva bas tvoje djete![/quote]

[Loryblue]

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.

Slažem se.

Pogotovo kad pročitam ovo:

Primjerice, epileptičari ne mogu raditi kao:

policajci
vatrogasci
vojne osobe
zaštitari
brodsko osoblje
zrakoplovno osoblje
vozači vozila javnog prijevoza i hitne pomoći

ko zna kakav oblik epilepsije ima teta i ko zna šta je taj tata vidio kad je došao u vrtić. mene ovo podsjeća na priču kad je baba "prosula" po selu priču (da vidi kako selo diše) da joj zet svako jutro snese jedno zlatno jaje. do kraja dana je selo pričalo kako zet svako jutro snese 1000 zlatnih jaja.

a ko kaže da i taj roditelj nije od muhe vidio slona?

LeaB zašto tebe užasava da se epileptičari ipak ne mogu bavit pojedinim zanimanjima. malo proanaliziraj ova zanimanja pa vidi kako bi bilo da se osoba sa dijagnosticiranom epilepsijom bavi njima i za vrijeme službe doživi napad. npr. vozač gradskog autobusa ili međugradskog, sa punim autobusom putnika doživi napad i sleti u provaliju. i pogine pun autobus ljudi. bi li se i dalje zgražala da je ljudima s epilepsijom zabranjeno vozit autobus. ja bome ne bi.

moj poznanik nije znao da ima epilepsiju. prvi napad je doživio sa 19 godina i to vozeći auto. i tragičnom igrom sudbine u tom svom epi napadu vozilom usmrti djevojčicu od 10-ak godina, a brat koji je bio s njom teško nastrada.

prvo bi tribalo vidit o kakvoj vrsti i podvrsti epilepsije se kod tete radi, pa tek onda sudit. jer ja nekako ne virujem da teta ima najteži oblik, a da u isto vrime ne želi napustit svoje radno misto.
uostalom, njene kolegice znaju za njenu bolest pa ako i doživi napad druge tete su uvik tu za pričuvat dicu. pa neće dica ostat nezbrinuta 10 dana, možda par minuta dok prvo dite ne reagira i dozove druge tete. znači, ja bi u ovom slučaju dala dite u vrtić u kojem bi mi je čuvala teta sa blagim oblikom epilepsije.

o emocionalnom utjecaju takvih napadaja na dicu neću govorit, jer zasigurno ostaju. ali ovo bi mi bio razlog za eventualno ne dat dite u takav vrtić.

ali ljudi žive i rade i sa drugim i gorim dijagnozama za koje ostali dio radnog kolektiva ni ne zna i sve štima i funkcionira.

što se tiče hepatitisa, promislite koliko osoba oko vas ga ima a da nema pojma ili vi nemate pojma a vaše dite dolazi u kontakt s takvom osobom.

[Veki]

Svakako treba provjeriti priču. Za početak, mislim da niti jedan ravnatelj ne bi dopustio da se takve stvari dešavaju, tj. da osoba koja ima česte epileptične napadaje radi sama. Iz jednostavnog razloga što ugrožava sigurnost djece koja je ipak najvažnija. Dalje , mislim da si niti jedna odgovorna osoba ( šta bi mi odgajatelji trebali biti ) ne bi dopustila da radi sama sa djecom. Prevelika je to odgovornost. Vjerojatno je žena pod terapijom i taj napad je bio izolirana stvar. Ako je pod terapijom i ne ugrožava djecu,, naravno da joj je mjesto u njenoj skupini. Ako se radi o nečem drugom takva osoba može dobiti novo radno mjesto u vrtiću kao adekvatnu zamjenu. Svi vrtići imaju zaposlene invalide rada koji zbog nekih okolnosti više ne mogu raditi sa djecom. Nije to sramota, već odgovorno ponašanje.

[Lutonjica]

Da si ikada vidjela epileptični napad i stanje u kojem se bolesnik nalazi nakon njega isto bi mislila

mim, jako dobro znam što je grand mal. i profesionalno, a i privatno. i vidjela sam ga nekoliko puta.
i bez problema bih osobi s epilepsijom, koju inače poznajem i u koju imam povjerenja, ostavila svoje dijete na čuvanje.
također, većina epileptičara ima one poznate "predosjećaje", ili im je bar malo zlo/ loše, pa mogu u skladu s tim i reagirati.

a komentari o traumama djece koja vide epileptični napad - da li želite reći da ne biste dopustili da vaše dijete ide u istu grupu/ razred s malenim epileptičarem, kako slučajno ne bi vidjelo grand mal? :shock:

[Loryblue]

o emocionalnom utjecaju takvih napadaja na dicu neću govorit, jer zasigurno ostaju. ali ovo bi mi bio razlog za eventualno ne dat dite u takav vrtić.

fali mi jedna negacija

trebalo je pisat:
ali ovo mi ne bi bio razlog za eventualno ne dat dite u takav vrtić.

[Lutonjica]

da ne kažem kako mi se cijela priča čini užasno prenapuhana

a po cemu se to tebi cini???

I ovo rekla kazala,ne kuzim???

pa recimo, zanima me što znači da često ima napade?
također, kakve napade ima?
koliko točno roditelja je prisustvovalo tim napadima?
što se točno dešavalo?
je li sebe ili nekoga drugoga ozlijedila?
itd
itd

mislim, ne tražim ja da mi se tu napišu odgovori na moja pitanja, nego želim reći da bih prije sveopćeg zgražanja nad odgajateljicom i njenim postupcima željela znati sve te informacije

[daisy2005]

Ja se nisam htjela previše pozivati na konkretan slučaj, jer nisam dovoljno upoznata s njim, nego sam htjela reći svoje mišljenje o nečemu o čemu do sad, iskreno, nisam razmišljala, ali me je ovaj topic potaknuo da razmislim.

Lutonjice, moram priznati da me vrijeđaju komentari ovog tipa

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.
da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?

a komentari o traumama djece koja vide epileptični napad - da li želite reći da ne biste dopustili da vaše dijete ide u istu grupu/ razred s malenim epileptičarem, kako slučajno ne bi vidjelo grand mal?

:shock:
To nema veze jedno s drugim Ja sam svoje traumatično iskustvo navela, jer sam htjela reći da je nama u srednjoj školi taj prizor bio izuzetno težak, a ne mogu zamisliti kako bi dijete to shvatilo. Naravno, da to nema veze s "malenim epileptičarima" , ali mi smo ovdje (barem sam ja tako shvatila) raspravljali o potencijalnoj situaciji u kojoj odrasla osoba koja boluje od epilepsije i ima povremene napadaje brine za djecu.

Kažem o potencijalnoj situaciji, jer ni mi, ni Babaroga ne znamo cijelu priču i ja se ne mogu uživiti u ovu konkretnu situaciju s ovom konkretnom tetom, samo mogu razmišljati "što bi bilo kad bi bilo". I ja nisam predlagala "lov na bolesne ljude" i zakonske zabrane.

Mene zanima, nevezano za konkretan slučaj, ako osoba boluje od epilepsije i ima povremene napade, biste li joj povjerili dijete na čuvanje? Odnosno, ono što sam napisala u svom prvom postu; ne brine li vas sigurnost djece u tom trenutku, odnosno posljedice koje takav "prizor" (zvuči mi ružno, ali trenutno ne mogu smisliti bolju riječ ) mogao imati na vaše ili neko drugo dijete? Ne mislite li da bi se u tom slučaju trebali odrediti neki "posebni uvjeti" i sl.?

I opet ću ponoviti, stvarno mi je žao tete i želim joj uspješno liječenje i da nađe mogućnost da obavlja posao koji voli I stvarno mi je žao kad se ovakva, meni teška, tema i dvojba pretvori u raspravu o tome kakvih to sve ljudi ima među nama. :shock: Možda se neki od nas izraze nespretno, a možda se stvarno ne bi mogli opustiti u takvoj situaciji. Zar nemaju pravo na drugačije mišljenje, dok ono ne ugrožava nikoga? Zašto odmah prozivanja i zgražavanja, a ne konstruktivna rasprava? Mene su često neke teme na ovom forumu znale potaknuti na razmišljanje o nekoj "potencijalnoj" situaciji. Nekad sam i promijenila mišljenje o nečemu. Zašto ne bi zajedno analizirali potencijalnu situaciju (ne ovu "konkretnu"!) i skupa razmislili?

[VedranaV]

Mene zanima, nevezano za konkretan slučaj, ako osoba boluje od epilepsije i ima povremene napade, biste li joj povjerili dijete na čuvanje? Odnosno, ono što sam napisala u svom prvom postu; ne brine li vas sigurnost djece u tom trenutku, odnosno posljedice koje takav "prizor" (zvuči mi ružno, ali trenutno ne mogu smisliti bolju riječ ) mogao imati na vaše ili neko drugo dijete? Ne mislite li da bi se u tom slučaju trebali odrediti neki "posebni uvjeti" i sl.?

Da.
Ne. To je život. Ima puno bolesnih ljudi. Nisu svi plavokosi, plavooki i svijetle puti.
Da - objasniti djeci o čemu se radi, imati predviđenu proceduru kada osoba predosjeća napad ili kada se napad dogodi.

[LeaB]

LeaB zašto tebe užasava da se epileptičari ipak ne mogu bavit pojedinim zanimanjima. malo proanaliziraj ova zanimanja pa vidi kako bi bilo da se osoba sa dijagnosticiranom epilepsijom bavi njima i za vrijeme službe doživi napad.

Pročitaj ponovo moj post. Rekoh kako se slažem s Lutonjicom jer me užasava pomisao da netko tako jasno diskriminira ljude. Pogotovo kad se o epilepsiji zna sllijedeće što sam navela. Zanimanja koja ne mogu raditi a ni jedno nije teta u vrtiću.
Pa sam citirala i ovo:

Osobe koje se pak odluče ne priznati, najčešće su osobe koje su sigurne u sebe i koje su u većoj mjeri sposobne kontrolirati svoje napade. Njihovo je mišljenje da ukoliko je vrlo mala vjerojatnost da će se napadaj dogoditi na poslu, bolje je da se za epilepsiju i ne zna.


Što znači da mislim da je teta svjesna svog problema i dobro se nosi s njim.

[daisy2005]

Osobe koje se pak odluče ne priznati, najčešće su osobe koje su sigurne u sebe i koje su u većoj mjeri sposobne kontrolirati svoje napade. Njihovo je mišljenje da ukoliko je vrlo mala vjerojatnost da će se napadaj dogoditi na poslu, bolje je da se za epilepsiju i ne zna.

OK, vjerujem da ima ljudi koji imaju predrasuda (iako se nekima može činiti tako, ja nisam jedna od njih, ni u kom slučaju), ali nisam sigurna koliko je ovo dobro :/ Moja kolegica ima epilepsiju, prije nekoliko mjeseci imala je napad na sred ceste, u Zagrebu. Sve je, srećom završilo "samo" izgrebanim licem i koljenom, ali moglo je završiti i puno gore . Dr. joj je promijenio terapiju i sad je OK (kuc-kuc), ali mene osobno brine to što se previše iscrpljuje na poslu, uprava može biti naporna sa zahtjevima i to može biti opasno za nju. Zato mislim da je bolje da znamo za to, da joj možemo "pomoći da bolje pazi na sebe". Znam ljude koji ne žele da se zna za njihovu alergiju/astmu i sl., što mi se ne sviđa upravo zato što su to danas bolesti s kojima se normalno funkcionira i nema razloga da su ljudi "obilježeni" i da im je neugodno "priznati" da su bolesni. Zato, ne znam zašto bi se tajila bolest. Naravno, ne mislim da ljudi trebaju hodati uokolo i govoriti svima da su bolesni, ali mislim da nema niti potrebe previše tajiti neku bolest, upravo i zato da se razbiju predrasude.


Vedrana, OK, realno, ja svom dvogodišnjaku ne mogu objasniti situaciju zorno prije nego što se dogodi, barem ne da mogu biti sigurna da će on dobro reagirati u određenoj situaciji i da neće biti u šoku. Mislim da je razlika ako se to dogodi djetetu, a drugačije djeca percipiraju kad se dogodi teti. OK, možda je s većom djecom lakše, ali ako se "uvjetuje" da osoba koja boluje od epilepsije radi samo sa starijom djecom, ne s npr. jasličarima, onda se ipak vraćamo na to da je potrebno postaviti neka "posebna pravila", jer to onda jesu posebna pravila.

Inače, stvarno nema potrebe meni pisati

Nisu svi plavokosi, plavooki i svijetle puti.

Ne znam zašto si mislila da bi mi to trebala napisati? Ja sam radila s djecom nekoliko godina i, nećeš vjerovati, nisu svi odgovarali opisu iz citata i uopće ne spadam u kategoriju ljudi koji tako razmišljaju, ali nemam potrebu niti vrijeđati druge koji ne misle kao ja. Ja sam samo mama koja puno analizira razno razne situacije i važe, jer sam ziheraš i volim djecu, posebno svoje dijete. Možda sam i prezaštitnički nastrojena, priznajem. Pokušavam samo razmišljati o svim aspektima ove situacije, a ne samo reći da je to diskriminacija i točka. I svoje dijete ću, uostalom, učiti da analizira svoje stavove i razgovara argumentirano pa onda pokušavam i ja to činiti.

Ja se nadam da nikog nisam uvrijedila svojim postovima, jer mi to nije bila namjera, ali ako jesam, stvarno mi je žao i ispričavam se.

[Danka_]

OK, vjerujem da ima ljudi koji imaju predrasuda (iako se nekima može činiti tako, ja nisam jedna od njih, ni u kom slučaju), ali nisam sigurna koliko je ovo dobro :/ Moja kolegica ima epilepsiju, prije nekoliko mjeseci imala je napad na sred ceste, u Zagrebu. Sve je, srećom završilo "samo" izgrebanim licem i koljenom, ali moglo je završiti i puno gore . Dr. joj je promijenio terapiju i sad je OK (kuc-kuc), ali mene osobno brine to što se previše iscrpljuje na poslu, uprava može biti naporna sa zahtjevima i to može biti opasno za nju. Zato mislim da je bolje da znamo za to, da joj možemo "pomoći da bolje pazi na sebe". Znam ljude koji ne žele da se zna za njihovu alergiju/astmu i sl., što mi se ne sviđa upravo zato što su to danas bolesti s kojima se normalno funkcionira i nema razloga da su ljudi "obilježeni" i da im je neugodno "priznati" da su bolesni. Zato, ne znam zašto bi se tajila bolest. Naravno, ne mislim da ljudi trebaju hodati uokolo i govoriti svima da su bolesni, ali mislim da nema niti potrebe previše tajiti neku bolest, upravo i zato da se razbiju predrasude.

mislim da svatko ima pravo na izbor reci ili ne drugima da boluje od kronicne bolesti. osim ako se ne radi o zanimanju u kojem zbilja dolazi do ugrozavanja bilo cije sigurnosti - takve stvari su vec definirane, kao sto je gore receno.

meni se ne svidja ideja da se od mene ocekuje da svakome kazem da bolujem od dijabetesa, jer mi se dogodilo da mi ljudi dobronamjerno, ali nicim izazvani, pocnu dijeliti savjete sto bih trebala ciniti i kako zivjeti "pa da mi bude dobro". ljudi koji ne znaju skoro nista o bolesti samoj. nemas pojma koliko to iritantno moze biti. ako ja sama nisam u stanju voditi brigu o sebi i svojoj bolesti, postoje ljudi koji su se skolovali desetljecima koji mi mogu u tome pomoci (i koji za to dobivaju placu). postoje i klubovi/udruge kronicnih bolesnika, gdje se mogu razmjenjivati iskustva s onima koji su u slicnoj situaciji.

nikada nisam zeljela niti ocekivala od ostatka svijeta da mi na bilo koji nacin "pomazu da pazim na sebe". dapace, unatoc dobroj namjeri, takve su mi situacije beskrajno nepodnosljive i prekidam ih vrlo grubo. jer su potpuno beskorisne, a mogu biti i stetne.

ovo je moje vidjenje stvari (bazirano na dugogodisnjem iskustvu) vezano za opcenito pitanje presutjeti ili ne kronicnu bolest. neki kronicni bolesnici vjerojatno imaju drugacije misljenje i ponasanje, i to je takodjer u redu, SVE DOK se radi o njihovom slobodnom izboru.

vezano za konkretnu tetu u vrticu, mislim da imamo premalo cinjenica. ali tesko da ta zena svako malo pred djecom dozivljava grand mal

[šefika]

znate li slučaj prije desetak godina kad je baka doživjela napad i beba joj ispala na pod i završila sa teškim ozljedama??
Bez obzira sad na primjer koji je navela Babaroga...ja se ne bih ugodno osječala da mi netko s epilepsijom čuva dijete...
ne gledam to ko diskrininaciju već zabrinutost za dijete...
ne vidim čak ni razlog da Babarogina priča nije utemeljena ili što već...
Prije nekoliko mjeseci je jedna forumašica pisala kako u njenom kraju tete u vrtiću smiju tući djecu...tj tukle su ih...možda je i ta priča neutemeljena...nije bitno..
i u jednoj i drugoj situaciji bih reagirala bez srama

[Veki]

Takvoj osobi ne bi dala da bude odgajateljica mom djetetu iz jednostavnog razloga. Ne zato što je bolesna ( sačuvaj Bože, to je diskriminacija) nego zato što mislim daje JAKO neodgovorna i takvoj osobi ne bi povjerila dijete.
Dugo godina sam odgajatelj i ne usuđujem se izaći iz sobe na WC ( što u pravilu niti ne smijemo) da se ne bi nešto dogodilo. Meni su povjerena djeca i ja sam odgovorna za sve što se desi. Ne mogu niti zamisliti da djecu svjesno ugrožavam na taj način. Jer ona sigurno djecu ugrožava. Druge kolegice imaju svoju djecu i tko zna kada i da li netko uvijek može doći upomoć i uskočiti. Ja se na to ne bi oslonila. Uvijek i za sve je odgovornost na odgajatelju, jer roditelji ostavljaju dijete tebi, a ne kolegici. Tko ne radi u vrtiću ne može niti zamisliti šta se sve u minuti može dogoditi u skupini od tridesetoro djece.
MIslim da je ili vrlo hrabra i (pre)sigurna u sebe ili krajnje neodgovorna.
Ako Upravno vijeće vrtića smatra da takvoj osobi nije mjesto u skupini, oni moraju imati ( i sigurno imaju) konkretne i valjane razloge za to.
To je samo preraspodjela poslova, ne dobiva otkaz. To nije niti diskriminacija, niti poniženje.
U prvom postu Babaroge me to i najviše zaprepastilo ( ...dosta dugo traje i teta NE ŽELI otići iako je uprava tražila...)
Sigurna sam da Uprava to nije tražila iz hira i bez osnove jer na to nemaju zakonsko pravo.
Kao roditelj bi sigurno tražila objašnjenje.

[Loryblue]

U prvom postu Babaroge me to i najviše zaprepastilo ( ...dosta dugo traje i teta NE ŽELI otići iako je uprava tražila...)
Sigurna sam da Uprava to nije tražila iz hira i bez osnove jer na to nemaju zakonsko pravo.

ovo je meni škakljivo i diskutabilno:
1. ako uprava zna za njenu epilepsiju i smatra da nije u mogućnosti dobro obavljati svoj posao zašto nešto konkretno ne poduzmu, osim što su joj našli adekvatno zamjensko radno mjesto. koje je btw sigurno neće degradirat? čemu se onda zove uprava ako ne može uporavit određenom situacijom.
2. kad upravno vijeće nešto odluči nema tu želim-ne želim, odluka je takva kakva je i ti se možeš žalit ali nikako želit ili ne želit i gurat po svome.
3. koliko je to dosta dugo vrimena? i kakvi su napadaji koje teta ima?

[Veki]

tj.njena dokica ju svaki put vrati sa bolovanja!

Mislim da je ovo presudno jer bez lječničke dokumentacije , tj. preporuke, komisije, ne znam ni ja točno čega vjerojatno ne mogu ništa poduzeti. Liječnik je taj koji mora odlučiti da li je sposobna za rad koji obavlja.
Toliko i o odgovornosti liječnika.
Tek dok se nešto desi će se svi lupati po glavi i razvlačiti po novinama.

[danielica]

citam ovo i nemogu doc sebi :? . ovo je stvarno koma, zao mi je roditelja te djece koji su sigurno ludi od brige sto se sve njihovoj djeci u takvom trenutku moze dogoditi. i ja osobno mislim da je ta teta neodgovorna i nesposobna da joj se povjere djeca na cuvanje, ne toliko zbog bolesti(nije ona kriva sto je bolesna), vec zbog toga sto NE ZELI otici, mislim, halooooo ! ! ! puno ljudi nemogu zbog zdravstvenih razloga obavljati poslove koje vole, ali kad to postane ugrozavanje okoline, onda nema ona sto NE ZELJETI.
navest cu jedan primjer kad je prije nekoliko godina, teta na spavanju morala otici na wc. dok je ona tih par minuta bila na wc-u, jedan je decko uspio drugog koji je spavao, ugristi cak 9 puta! naravno, decko je vristao ali ga ona u wc-u nije odmah cula. zamislite samo sto sve djeci u sekundi padne napamet. to su traume za cijeli zivot. hvala bogu, nisam nikad vidjela kako izgleda epileptican napad, ali mislim da mi nebi bilo svejedno i ostao bi mi u ruznom sjecanju. sto tek ta djecica prozivljavaju kad im teta padne na pod i pocne se tresti, ili sto vec?

[Drimm]

tj.njena dokica ju svaki put vrati sa bolovanja!

Mislim da je ovo presudno jer bez lječničke dokumentacije , tj. preporuke, komisije, ne znam ni ja točno čega vjerojatno ne mogu ništa poduzeti. Liječnik je taj koji mora odlučiti da li je sposobna za rad koji obavlja.
Toliko i o odgovornosti liječnika.
Tek dok se nešto desi će se svi lupati po glavi i razvlačiti po novinama.

Ja mislim da se tu mlati prazna slama jer mi zapravo ne znamo što piše u liječničkoj dokumentaciji te žene, a najveća većina nas ne bi to znala protumačiti ni da znamo.
Ja ne vjerujem da je doktorica te žene neodgovorna, kao što ne mislim ni da je ta žena neodgovorna. Mislim da premalo znamo o cijeloj situaciji da bi je osuđivali.
Krojiti nekom sudbnu na osnovu par rečenica.
Pa i djeca moraju donijeti potvrdu da su spremna vratiti se u kolektiv, ako je teta dobila potvrdu, dakle sposobna je. Ako se uopće radi o epi i ako je točno ovo oko čega razglabamo.
Sigurna sam da i taj vrtić može prijaviti doktoricu ako misle da laže i dijeli lažna prizdravljenja. No nisu to učinili. Očito ni babarogina kolegica nije nešto prestrašena kad lamentira što bi napravila u toj i toj situaciji. Roditelji tuže odgajatelje ravnatelju i zbog smokija i zbog mrkih pogleda (sve sam to na Rodi pročitala), a kamo li ne bi pohitali za ovako nešto. Vjerojatno nemaju osnove.
Ja ne bi imala ništa protiv tete, ako netko do sada nije shvatio.[/b]

[daisy2005]

Više neću o ovoj temi, jer o konkretnom slučaju mislim da nema smisla raspravljati kad ne znamo sve detalje, nego samo ono što je Babarogi njena prijateljica rekla. Žao mi je kad se riječi izvlače iz konteksta pa se pridodaju neke stvari, ali ja očito nisam tako vješta i iskusna u forumskim raspravama pa ću se preseliti na lakše teme, one mi više leže Ova tema me potaknula na razmišljanje i o takvoj, mogućoj situaciji i što se mene tiče, poslužila je svrsi, jer do sad nisam o tome razmišljala.

Danka, samo bih htjela tebi malo pojasniti svoje riječi jer si me potpuno krivo shvatila. Ja uopće nisam rekla da bi ti, ili bilo tko trebao imati obavezu i svima govoriti da boluju od te i te bolesti, dapače rekla sam:

Naravno, ne mislim da ljudi trebaju hodati uokolo i govoriti svima da su bolesni, ali mislim da nema niti potrebe previše tajiti neku bolest, upravo i zato da se razbiju predrasude.

Mene je samo rečenica s ovog topica podsjetila na nešto na što sam ja nažalost često "naletila" do sad, a to je da je ljudima neugodno priznati da su bolesni, a to mi se ne sviđa, jer mislim da nije sramota biti bolestan. Naravno da pojedine bolesti ograničavaju, na žalost, u smislu odgovornosti prema sebi i drugima. Npr. moje dijete je alergično na mandarine i mlijeko. Ja često ispadnem čudna i da glumatamo jer se inače "drukčije hranimo" od većine ljudi, ali mi ne pada na pamet tajiti njegovu alergiju i pustiti ga da jede nešto od čega se osipa da ne bi morali reći da je alergičan. S druge strane neki meni bliski i dragi ljudi su s nelagodom pričali o alergiji svoje djece, doma su imali isto takav stav i djeca imaju isto čudan stav prema toj svojoj "bolesti", kao da se radi o nedostatku. Takvih primjera, bliskih meni, imam stvarno dosta i samo u tom smislu sam mislila da nema potrebe za pretjeranom tajnovitošću, jer se ne radi o nedostatcima, nego o bolestima, koje su sastavni dio života.

Što se pak moje kolegice tiče, ja nisam tip koji voli kad mu netko dijeli savjete, a da ih nisam tražila, niti to volim raditi drugima i zato sam i stavila pod navodnike "pomoći da bolje pazi na sebe". Nisam htjela previše daviti s detaljima, ali sad ću pokušati opisati na što sam točno mislila. Mislim da je u njenom slučaju dobra stvar što svi oko nje znamo za bolest, jer ljudi često ne razmišljaju o posljedicama svojih riječi i djela i nadređeni znaju biti prilično zahtjevni, a ona je tip koji vrlo savjesno obavlja svoje obaveze i prije napada je pretjerivala s poslom, vrlo malo spavala i bila na neki način neodgovorna prema sebi. Vrlo je mlada cura, prilično napeta (Jednostavno takav tip). Sada ipak nadređeni razmišljaju više o načinu na koji joj se obraćaju, što mi se čini OK (OK, bilo bi normalno i ljepše kad način komunikacije ne bi ovisio samo o tome jel' netko bolestan ili nije, ali :/ )- nemoj sad ovo krivo protumačiti, oni se sad samo normalno ponašaju, ništa pretjerano ljubazno, bez brige . Mi se trudimo pomoći joj da se malo manje živcira i sl., nikakvi prepametni savjeti, jer ja ne znam dovoljno o epilepsiji, ali ne bih ih niti htjela dijeliti, jer me nitko nije tražio savjet.

nikada nisam zeljela niti ocekivala od ostatka svijeta da mi na bilo koji nacin "pomazu da pazim na sebe". dapace, unatoc dobroj namjeri, takve su mi situacije beskrajno nepodnosljive i prekidam ih vrlo grubo. jer su potpuno beskorisne, a mogu biti i stetne.

ovo je moje vidjenje stvari (bazirano na dugogodisnjem iskustvu) vezano za opcenito pitanje presutjeti ili ne kronicnu bolest. neki kronicni bolesnici vjerojatno imaju drugacije misljenje i ponasanje, i to je takodjer u redu, SVE DOK se radi o njihovom slobodnom izboru.

Kao što sam rekla, potpuno te shvaćam i vjerujem da je iritantno kad ti ljudi nepozvano dijele savjete, a ovo drugo u potpunosti potpisujem; svatko ima pravo pričati ili šutjeti o svojoj bolesti (dok ona ne ugrožava druge!); svatko sam procjenjuje što mu je logičnije i draže.

I opet ću ponoviti da se nadam da nikog nisam uvrijedila svojim postovima, jer mi to nije bila namjera, ali ako jesam, stvarno mi je žao i ispričavam se.

[Deaedi]

Pretpostaviti cu da je inicijalna prica istinita i utemeljena, pa mogu onda reci da ne bi povjerila dijete (do dobi kada bi se ono samo snaslo u toj situaciji) teti koja moze svaki cas dozivjeti epilepticni napadaj.

Naravno da nikad ne mozemo biti sigurni, i teta cuvalica doma moze imati mozdani udar, infarkt ili bile koje stanje koje se ne moze predvidjeti...Ili bilo tko dok cuva dijete...Ali, to su onda stvari i situacije koje se nisu mogle predvidjeti. Osim toga, onaj koji radi, odgovoran je za druge. Dakle, ova teta ima društvenu odgovornost, brine za tudju djecu. Ne smatram da sam grozna osoba ako mislim da ne mogu sve osobe raditi svaki posao.

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.

Lutonjice, ova tvoja formulacija tesko zvuci...ali cinjenica je da neke bolesti onemogucavaju bavljenje odredjenim poslom - npr. da li slijepa osoba moze biti kirurg? Ne treba za to zakonska zabrana, dovoljan je i zdrav razum.

da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?

Opet teška formulacija...to nitko nije rekao...ovdje se radi o preuzimanju odgovornosti za grupu tudje djece.

Odredjena pravila moraju postojati. Maloljetnici ne smiju ici gasiti pozar, koliko god to zeljeli...osobe cije zdravstveno stanje ne omogucava bavljenje odredjenim poslom ne bi ga trebale obavljati.

E sad, pocetna prica mi ne drzi vodu. Iz razloga sto mislim da je situacija sa tetom stvarno takva da i Uprava i roditelji misle da ona ne moze cuvati njihovu djecu, a lijecnica ocito misli da moze. Dakle, priklonila bi se procijeni lijecnika. Jer su za procjenu zdravstvenog stanja jedino oni mjerodavni.

[Veki]

tj.njena dokica ju svaki put vrati sa bolovanja!

Mislim da je ovo presudno jer bez lječničke dokumentacije , tj. preporuke, komisije, ne znam ni ja točno čega vjerojatno ne mogu ništa poduzeti. Liječnik je taj koji mora odlučiti da li je sposobna za rad koji obavlja.
Toliko i o odgovornosti liječnika.
Tek dok se nešto desi će se svi lupati po glavi i razvlačiti po novinama.

Ja mislim da se tu mlati prazna slama Mislim da premalo znamo o cijeloj situaciji da bi je osuđivali.
Krojiti nekom sudbnu na osnovu par rečenica.
.[/b]

Oprosti, ali tu se niti ne kroji sudbina nekome niti osuđujemo. Hipotetski raspravljamo o XY i iznosimo svoja mišljenja, što je i svrha foruma.

[bubička]

Takvoj osobi ne bi dala da bude odgajateljica mom djetetu iz jednostavnog razloga. Ne zato što je bolesna ( sačuvaj Bože, to je diskriminacija) nego zato što mislim daje JAKO neodgovorna i takvoj osobi ne bi povjerila dijete.
Dugo godina sam odgajatelj i ne usuđujem se izaći iz sobe na WC ( što u pravilu niti ne smijemo) da se ne bi nešto dogodilo. Meni su povjerena djeca i ja sam odgovorna za sve što se desi. Ne mogu niti zamisliti da djecu svjesno ugrožavam na taj način. Jer ona sigurno djecu ugrožava. Druge kolegice imaju svoju djecu i tko zna kada i da li netko uvijek može doći upomoć i uskočiti. Ja se na to ne bi oslonila. Uvijek i za sve je odgovornost na odgajatelju, jer roditelji ostavljaju dijete tebi, a ne kolegici. Tko ne radi u vrtiću ne može niti zamisliti šta se sve u minuti može dogoditi u skupini od tridesetoro djece.
MIslim da je ili vrlo hrabra i (pre)sigurna u sebe ili krajnje neodgovorna.
Ako Upravno vijeće vrtića smatra da takvoj osobi nije mjesto u skupini, oni moraju imati ( i sigurno imaju) konkretne i valjane razloge za to.
To je samo preraspodjela poslova, ne dobiva otkaz. To nije niti diskriminacija, niti poniženje.
U prvom postu Babaroge me to i najviše zaprepastilo ( ...dosta dugo traje i teta NE ŽELI otići iako je uprava tražila...)
Sigurna sam da Uprava to nije tražila iz hira i bez osnove jer na to nemaju zakonsko pravo.
Kao roditelj bi sigurno tražila objašnjenje.

u potpunosti te potpisujem

[summer]

Pretpostaviti cu da je inicijalna prica istinita i utemeljena, pa mogu onda reci da ne bi povjerila dijete (do dobi kada bi se ono samo snaslo u toj situaciji) teti koja moze svaki cas dozivjeti epilepticni napadaj.

Naravno da nikad ne mozemo biti sigurni, i teta cuvalica doma moze imati mozdani udar, infarkt ili bile koje stanje koje se ne moze predvidjeti...Ili bilo tko dok cuva dijete...Ali, to su onda stvari i situacije koje se nisu mogle predvidjeti. Osim toga, onaj koji radi, odgovoran je za druge. Dakle, ova teta ima društvenu odgovornost, brine za tudju djecu. Ne smatram da sam grozna osoba ako mislim da ne mogu sve osobe raditi svaki posao.

mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.

Lutonjice, ova tvoja formulacija tesko zvuci...ali cinjenica je da neke bolesti onemogucavaju bavljenje odredjenim poslom - npr. da li slijepa osoba moze biti kirurg? Ne treba za to zakonska zabrana, dovoljan je i zdrav razum.

da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?

Opet teška formulacija...to nitko nije rekao...ovdje se radi o preuzimanju odgovornosti za grupu tudje djece.

Odredjena pravila moraju postojati. Maloljetnici ne smiju ici gasiti pozar, koliko god to zeljeli...osobe cije zdravstveno stanje ne omogucava bavljenje odredjenim poslom ne bi ga trebale obavljati.

E sad, pocetna prica mi ne drzi vodu. Iz razloga sto mislim da je situacija sa tetom stvarno takva da i Uprava i roditelji misle da ona ne moze cuvati njihovu djecu, a lijecnica ocito misli da moze. Dakle, priklonila bi se procijeni lijecnika. Jer su za procjenu zdravstvenog stanja jedino oni mjerodavni.

Potpisujem u potpunosti.

[mamamaja]

[code]Primjerice, epileptičari ne mogu raditi kao:

policajci
vatrogasci
vojne osobe
zaštitari
brodsko osoblje
zrakoplovno osoblje
vozači vozila javnog prijevoza i hitne pomoći [/code]

Epileptičari se trebaju kloniti takozvana "3 V" - vode, visine i vatre. Zbog toga su baš ova zanimanja nabrojana međuostalim. Naravno sve ovisi o kakvom obliku se radi.

[babyiris]

Mislim da se ovdje radi o još jednoj od diskriminacija i kršenja temenjnih prava čovjeka pa makar tek kroz razmišljanja i razgovor.

Nisam vidjela vrtić gdje je s djecom samo jedna teta na 30-ero djece. Uglavnom, bar dvije na toliko djece.

Čemu panika? Pa nema žena stalno napade, a ako i dođe do napada, u svakom vrtiću rade i drugi zaposlenici koji joj mogu priskočiti u pomoć,a i s djecom se ima prilike poraditi na senzibiliziranju za različite bolesti i toleranciju prema ljudima koji nemaju tu sreću da su potpuno zdravi.

[Veki]

Nisam vidjela vrtić gdje je s djecom samo jedna teta na 30-ero djece. Uglavnom, bar dvije na toliko djece.

U svakom vrtiću u gradu Zagrebu. Po jedna je u svojoj smjeni, a preklapanje je tek sat-dva oko ručka.

[miasa]

Nisam vidjela vrtić gdje je s djecom samo jedna teta na 30-ero djece. Uglavnom, bar dvije na toliko djece.

Ja sam svjedok.32 djece.Jedna ujuto, druga popodne, zajedno na ručku i spavanju.

Pa nema žena stalno napade, a ako i dođe do napada, u svakom vrtiću rade i drugi zaposlenici koji joj mogu priskočiti u pomoć,a i s djecom se ima prilike poraditi na senzibiliziranju za različite bolesti i toleranciju prema ljudima koji nemaju tu sreću da su potpuno zdravi.

A što ako se radi o vrtiću u kojem je jedna teta u jednoj smjeni, druga u drugoj, spremačica i to je to. Da me to zadesi spremačica bi trebla sama preuzet 32 djece dok zove hitnu i kolegicu iz druge smjene da dodje odmah na posao.Pokošava meni pomoći i ima 32 djece koja su u čudu, panici,...Užasna situacija. Mislim da nije odgovorno raditi taj posao ako su napadaji učestali i jaki te se ne mogu kontrolirati lijekovima.

[Loryblue]

Nisam vidjela vrtić gdje je s djecom samo jedna teta na 30-ero djece. Uglavnom, bar dvije na toliko djece.

Ja sam svjedok.32 djece.Jedna ujuto, druga popodne, zajedno na ručku i spavanju.

kod naše tete je 28 djece u grupi, jedna ujutro, jedna popodne, a preklapaju se samo za vrime ručka.

[anny42]

Poznata mi je ta priča, ako se radi o vrticu u zapadnom dijelu grada.
Roditelji su upoznati s bolescu i uprava je odlučila da doticna teta, kojoj je malo ostalo do mirovine, ima stalno pomoc, drugu tetu kako ne bi ostala sama s djecom. Prijateljičina kćer je u njenoj grupi pa sam pratila razvoj dogašaja.

[Lutonjica]

dakle eto, ipak malo drukčija priča nego ona s početka

[maria71]

dakle eto, ipak malo drukčija priča nego ona s početka

drago mi je...

neću pisati što mislim o raspravi, etiketiziranju, progonu, lovu na vještice, danas epilepsija sutra dioptrija, nacionalnost, vjeroispovijest....itd

neću, samo će mi biti drago da postoji i druga strana priče

[rokobj]

kad sam dolazila kao vježbenik na sud,a upravo sam prolazila kemoterapiju i bila bez jedne dlačice na glavi,šefica me tražila da kupim periku da drugima ne bude neugodno :shock:
tisuću puta sam doživjela micanje ljudi u dućanu
najlakše je etiketirat i sudit