Pretpostaviti cu da je inicijalna prica istinita i utemeljena, pa mogu onda reci da ne bi povjerila dijete (do dobi kada bi se ono samo snaslo u toj situaciji) teti koja moze svaki cas dozivjeti epilepticni napadaj.
Naravno da nikad ne mozemo biti sigurni, i teta cuvalica doma moze imati mozdani udar, infarkt ili bile koje stanje koje se ne moze predvidjeti...Ili bilo tko dok cuva dijete...Ali, to su onda stvari i situacije koje se nisu mogle predvidjeti. Osim toga, onaj koji radi, odgovoran je za druge. Dakle, ova teta ima društvenu odgovornost, brine za tudju djecu. Ne smatram da sam grozna osoba ako mislim da ne mogu sve osobe raditi svaki posao.
Lutonjica prvotno napisa
mišljenje da bi nekoj osobi zbog njezine bolesti, bilo koje, zakonom išta trebalo biti zabranjeno me užasava. i užasava me da postoje ljudi koji tako misle.
Lutonjice, ova tvoja formulacija tesko zvuci...ali cinjenica je da neke bolesti onemogucavaju bavljenje odredjenim poslom - npr. da li slijepa osoba moze biti kirurg? Ne treba za to zakonska zabrana, dovoljan je i zdrav razum.
Lutonjica prvotno napisa
da li bi težim kroničnim bolesnicima onda trebalo zabraniti i da imaju djecu?
Opet teška formulacija...to nitko nije rekao...ovdje se radi o preuzimanju odgovornosti za grupu tudje djece.
Odredjena pravila moraju postojati. Maloljetnici ne smiju ici gasiti pozar, koliko god to zeljeli...osobe cije zdravstveno stanje ne omogucava bavljenje odredjenim poslom ne bi ga trebale obavljati.
E sad, pocetna prica mi ne drzi vodu. Iz razloga sto mislim da je situacija sa tetom stvarno takva da i Uprava i roditelji misle da ona ne moze cuvati njihovu djecu, a lijecnica ocito misli da moze. Dakle, priklonila bi se procijeni lijecnika. Jer su za procjenu zdravstvenog stanja jedino oni mjerodavni.