Podižem malo.

Moj trogodišnjak je trenutno u "smrtnoj" fazi, zanima ga sve-kako se umre, zašto se umre, gdje si onda, zašto je maca ostala na cesti, zašto se glista više ne miče...

Trudim se što racionalnije objasniti kako stoje stvari, balansiram između činjenica i osobnog uvjerenja, ali imam osjećaj da mi baš i ne ide.
On kao da još ne kuži smrt=kraj ovozemaljskog života. Pa često imam prilike čuti "ja bi da ja umreeem" kad situacija nije njemu po volji (brrrrr, što je to gadno čuti!).
I zaludu objašnjavanje kako ja to ne bih željela jer ga puno, puno volim, jer onda ne bi bili skupa, ne bi se mogli grliti i maziti, gledati zajedno bagere itd.

Shvaćam da mu treba vremena da to posloži u glavi, ali me zanima ima li ikakve potencijalne opasnosti u tome što on smrt shvaća skoro u pozitivnom kontekstu?