Mi smo kao vjernici iznijeli ono što mislimo o tome, dakle da je smrt prelazak iz jednog života, u onaj drugi.
Mom starijem djetetu je umrla prabaka koju je poznavao i volio.
Na prvi sljedeći Uskrs kad je svećenik govorio o Uskrsnuću veselo je rekao - i onda će i moja stara baka uskrsnuti! I jedva čeka da je vidi.
Raspitivao se o grobu i mrtvačkom lijesu i malčice preveselo pričao o tome kako ćemo svi imati svoj kovčeg, i ići ćemo u grob i tako. Čak je i molio da što prije napravimo svima kovčege, valjda da se u njima igramo.
Ja sam mu valjda prezorno dočarala to da se mrtvog čovjeka položi u lijes, koji je kao krevet, i ima posteljinu, i tako... malo smo ga korigirali i ipak rekli da je smrt malo tužna jer neko vrijeme nećemo vidjeti onoga kojega volimo, ali nismo inzistirali. On često priča o pokojnoj baki, moli se za nju, i tako.
Još uvijek to ne doživljava tragično, ali zapravo niti mi. Čvrsto vjerujemo u konačnost ovog, i vječnost onog života, i ako mi smrt nešto znači znači mi jedan limit koji me upozorava da je moje vrijeme za činjenje dobra i življenje punine radosti ograničeno, pa ne smijem gubiti vrijeme. Tako nekako... i tako i učim djecu.