Prije dvije godine iznenada je umro naš jako dobar prijatelj.Bio je pun života,mlad i pošto nije bio oženjen jako često je dolazio.Moju djecu je obožavao,a i oni njega.Kad smo im rekli da je umro očekivali smo veliki šok za njih.A oni su naravno pogođeni rekli"Ajme!Baš nam je ža!Ali on je bar sretno živio i mi smo ga svi voljeli!" Mislim da je to bilo nešto najzrelije što sam ikad čula od nekoga u vezi smrti drage osobe.Inače mene moja djeca nikad nisu puno ispitivala o smrti.Ako bi pitali objasnila sam im ono što i sama vjerujem da ovaj život nije konačni kraj i da ima nade da se poslije svi nađemo na jednom prekrasnom mjestu u vječnosti.