Eto, dočekasmo i taj dan, Leona je sinoć spavala sama u svojoj sobi!

Ovako je to bilo...kad smo se preselili u veči stan, Leona je dobila svoju sobu ali u njoj je stajao samo kindić koji je služio za skupljanje neopeglanog veša i njene igračke razbacane bez ikakvog reda, uglavnom - soba smetlište.
Ona je nije fermala pol posto jer spava s nama, uvjerenim pobornicima co-sleepinga dokle god dijete ima potrebu za tim a igra se u cijelom stanu.

Na moja oprezna pitanja kad će razmislit o spavanju u svojoj sobi, odgovorila bi samouvjereno: NIKAD!

I tako je to išlo dok se nije prije par tjedana igrala kod najbolje frendice koja ju je počela podyebavat kako ona ima krevet za male bebe. Dođe Leonči k meni s tužnim okicama i odjednom okrene ploču: Mamice, ja sam velika cura, hoću imati sobu kakvu ima Ulla!
Aha, tu sam te čekala!

I mi s njom u Kiku i kupimo joj od Flexe poluvisoki krevet (ima ispod rupu za skrivanje, baš po guštu četverogodišnjaka) i ormarić za knjigice, uz ludu sreću da je svega bilo na skladištu i eto stiglo jučer, smontirano i čekalo je Leonči da dođe iz vrtića.

Malo sam strepila neće li se ipak predomisliti i nastavit ignorirati postojanje vlastite sobe, ali na moje veliko zadovoljstvo ona je cičala i vrištala od veselja, skakala ko mali kozlić po sobi i nije se dala van iz nje
Kad je došlo vrijeme za spavanje samouvjereno se popela gore, zamolila me par priča i kao, onda mogu ići. Pročitam ja i ispričam sve što smo se dogovorile, dam joj pusu, ona zagrli svoje plišance i zaklopi okice. Ja izađem iz sobe sve u nevjerici kako je to glatko prošlo, radim nešto po kuhinji i osluškujem, a ono tišina. Pa nije valjda stvarno zaspala :shock:

Kad ja u hodnik, a moje millo dijete sjedi ko siroče na krevetu i pretužnim okicama fiksira vrata od kuhinje. Valjda me tim tužnim pogledom telepatski prizvala jer nije pustila glasa od sebe kako si ne bi srušila sliku velike djevojčice koja ne plače za mamom

Uzela sam je u krilo i dogovoril smo se da ćemo zajedno zaspati, a da je onda mogu uspavanu odnijeti u njen krevet, a ako se po noći probudi da ima svjetlo u hodniku i da može, ako želi, doći k nama u krevet.

I zaspale smo zagrljene na kauču, ja sam je poslije oprezno spustila u krevetac i još duuuuuuugo u svom kreveti budna buljila u strop i susprežući disanje, očekivala plač.
Ali plača nije bilo! Spavala je ko top cijelu noć i ujutro kad se probudila, dotapkala u dnevnu sobu i vidno ponosna ustvrdila kako je ona velika curica, ima 4. godine i baš je lijepo spavala u svom krevetu :D

Ah, kaj da vam velim, ipak neće ona i njen dečko spavat zauvijek u našem bračnom krevetu kako mi je svojevremeno bila najavila