Uh, ne znam odakle da počnem. Uglavnom...ja nisam vjernik. Imam sve sakramente, ali ne prakticiram vjeru. Barem ne u onom standardnom obliku.
MM dolazi iz obitelji gdje je vjera važna. On vjeruje u Boga, ali također više ne prakticira vjeru.
Problem je nastao oko krštenja našeg djeteta. Naime, mi ga nismo htjeli kristiti. Barem ne još. Odlučili smo da ćemo mu dati šansu, da kad dovoljno odraste, sam odabere što želi. Uostalom, tako je bilo i u mom slučaju. No tu smo naišli na veliki otpor MM roditelja. Sve je počelo učestalim ponavljanjem pitanja tipa kad ćete ga krstiti itd. Uslijedila su suptilna uvjeravanja kako je to jako važno, da bi na kraju sve završilo svađom MM i njih te potpunim prestankom komunikacije.
Ja ne dvojim oko toga da li je moja odluka ispravna ili ne. Moje je pravo da samostalno odlučujem o sudbini svoga djeteta. I znam da se nitko nema prava miješati u to. Ali vidim da ta cijela situacija teško pada MM. Bori se u sebi, iako to ne želi priznati i ja bih mu željela nekako pomoći. Ali ne znam kako... Počeo je preispitivati svoje mišljenje. Dva dana misli kako smo donijeli ispravnu odluku, onda krene sumnjati u nju.
On želi zadržati s roditeljima dobre odnose, ali isto tako želi da se pomire s našom odlukom da ne krstimo dijete. No bojim se da neće moći imati i jedno i drugo.
Bojim se i da će podleći njihovom utjecaju. Neće se dogoditi smak svijeta ako on na kraju ipak odluči sada krstiti dijete. I ja bi ga podržala u tome. Ali ne želim da ta odluka bude rezultat ucjene i pritiska već njegove iskrene želje da krsti dijete.
Stvarno više ne znam što da mislim i kako da postupim!
Ima li tko sličnih iskustava?