Krstiti ili ne?

[majka]

Uh, ne znam odakle da počnem. Uglavnom...ja nisam vjernik. Imam sve sakramente, ali ne prakticiram vjeru. Barem ne u onom standardnom obliku.
MM dolazi iz obitelji gdje je vjera važna. On vjeruje u Boga, ali također više ne prakticira vjeru.
Problem je nastao oko krštenja našeg djeteta. Naime, mi ga nismo htjeli kristiti. Barem ne još. Odlučili smo da ćemo mu dati šansu, da kad dovoljno odraste, sam odabere što želi. Uostalom, tako je bilo i u mom slučaju. No tu smo naišli na veliki otpor MM roditelja. Sve je počelo učestalim ponavljanjem pitanja tipa kad ćete ga krstiti itd. Uslijedila su suptilna uvjeravanja kako je to jako važno, da bi na kraju sve završilo svađom MM i njih te potpunim prestankom komunikacije.
Ja ne dvojim oko toga da li je moja odluka ispravna ili ne. Moje je pravo da samostalno odlučujem o sudbini svoga djeteta. I znam da se nitko nema prava miješati u to. Ali vidim da ta cijela situacija teško pada MM. Bori se u sebi, iako to ne želi priznati i ja bih mu željela nekako pomoći. Ali ne znam kako... Počeo je preispitivati svoje mišljenje. Dva dana misli kako smo donijeli ispravnu odluku, onda krene sumnjati u nju.
On želi zadržati s roditeljima dobre odnose, ali isto tako želi da se pomire s našom odlukom da ne krstimo dijete. No bojim se da neće moći imati i jedno i drugo.
Bojim se i da će podleći njihovom utjecaju. Neće se dogoditi smak svijeta ako on na kraju ipak odluči sada krstiti dijete. I ja bi ga podržala u tome. Ali ne želim da ta odluka bude rezultat ucjene i pritiska već njegove iskrene želje da krsti dijete.
Stvarno više ne znam što da mislim i kako da postupim!
Ima li tko sličnih iskustava?

[Riana]

1. to je vaše dijete.
2. po svemu sudeći to krštenje bi ionako bilo samo zadovoljavanje forme i želje bake i djeda.
(čemu onda?)
3. odlučite zajedno (ti i TM). i u toj odluci budite ustrajni i dosljedni

[Trina]

Ja sam takva da bi njihovo inzistiranje i infantilno ponašanje u meni izazvalo još veći otpor i još jače bi utvrdila gradivo .Razgovaraj s mužem i objasni da se takve stvari ne rade zbog nečije ucjene ili uvrede nego iz nekakvih uvjerenja, iskrenih pobuda i želja.A njegovi roditelji,ako su imalo u redu,prestat će sa durenjem jer će shvatiti da to nije vrijedno svađe i neviđanja unuka.S druge strane ja ne razumijem zašto ti,kao kršćanka koja ima sve sakramente,nebi to omogućila svom djetetu.

[MGrubi]

bila sam u toj dilemi
nije bilo u pitanju upletanje sa strane, nego moralno pitanje: da li s krštenjem namećem maloj vjeru? ja sam imala izbor, krstila sam se kad sam prihvatila krščanstvo, bilo bi fer da ima i ona
odgovor sam dobila tu negdje: krštenjem se ne primorava dijetetu vjera, to je oblik davanja božje milosti (tako nekako)
ugl. odlučili smo krstiti, al nam je trenutno problem kumstvo: nitko nam ne odgovara , oni koji su nam dragi su ateisti

odluka je na vama dvoma, no kadkad u životu treba se ići putem kompromisa
ako je njegovima toliko važno krštenje, a TM-u komunikacija sa svojim ... pristanite na krštenje
možete samo dobiti

nije bitno da li svake nedjelje idete u crkvu, bitno je da li vjerujete ili ne
ako vjerujete, onda i znate važnost krštenja

[ms. ivy]

u dijelu koji se odnosi na utjecaj familije, razumljivo je da je to vaše dijete i da o njegovom odgoju odlučujete vi.

kao i kad baka prigovara što dojenom djetetu ne daješ čaj, druga se buni što da ne puštaš da plače a deda bi ga vozio bez sjedalice....

[zmaj]

zvati se kršćaninom jer imaš sakramente je totalna nebuloza... krštenje NIJE mala stvar i ne radi se pro forme. iza krštenja djeteta TREBA ČVRSTO stajati i odgajati to djete u vjeri po vl primjeru. sama si napisala da nise praktični vjernici. čemu onda krštenje? valjda da silna rodbina bude zadovoljna, janjci ispečeni, a unučić u bjelini pred oltarom ovjekovječen tam nekom fotografskom rukom...čiju će fotku bakica i did ponosno pokazivati svijetu "vidi, mali kršćanin, zlato naše...". strava. did i baba u ovom primeru ne razmišljaju racionalno, a ni roditelji ukoliko se na taj životni/svečani/vječni čin odluče pro forme. babi i didu za ljubav....

[MGrubi]

iza krštenja djeteta TREBA ČVRSTO stajati i odgajati to djete u vjeri po vl primjeru. ....

dakle samo je pitanje: vjerujete li ili ne ?

ako vjerujete ne-krstiti bi bilo malo licemjerno zar ne?

[Trina]

zvati se kršćaninom jer imaš sakramente je totalna nebuloza... krštenje NIJE mala stvar i ne radi se pro forme. iza krštenja djeteta TREBA ČVRSTO stajati i odgajati to djete u vjeri po vl primjeru. sama si napisala da nise praktični vjernici. čemu onda krštenje? valjda da silna rodbina bude zadovoljna, janjci ispečeni, a unučić u bjelini pred oltarom ovjekovječen tam nekom fotografskom rukom...čiju će fotku bakica i did ponosno pokazivati svijetu "vidi, mali kršćanin, zlato naše...". strava. did i baba u ovom primeru ne razmišljaju racionalno, a ni roditelji ukoliko se na taj životni/svečani/vječni čin odluče pro forme. babi i didu za ljubav....

Ne slažem se s tobom.Biti kršćanin ne mora značiti svaku nedjelju ići na misu,vući dijete sa sobom,moliti se prije jela i tome slično.Biti vjernik može značiti nešto sasvim drugo a dijete se može odgajati kao vjernika i bez onog gore nabrojenog.Slažem se sa MGrubi i smatram da je važno vjeruješ li ili ne

[Juroslav]

Potpisujem zmaj.

Biti vjernik katolik (slično je u svim kršćanskim denominacijama) znači ŽIVJETI svoju vjeru, a ne 'imati sakramente'. A živjeti svoju vjeru znači i ići nedjeljom i blagdanom na misu, među ostalim.

majka, ja jesam praktični vjernik, ali to je vaše dijete i vi bi trebali na krštenju preuzeti OBAVEZU da to dijete odgajate u vjeri, i lijepo recite MM-ovim starcima da vi to u skladu sa svojim životom ne možete (ne želite) a niste od onih koji će nešto napraviti 'da selo ne priča'. Ako to njima ne odgovara, njihov gubitak.

[zmaj]

čovječe žene?? o čem vi?? malo smo površni, ha??!
drage moje, imaš zapovijedi, imaš Bibliju, ... kršćanstvo istinsko pravo ZNAČI promjenu života... vjera bez djela MRTVA je u sebi!!
inače, vam je ta vjera tek puki osjećaj!!! prazna emocija...

[ljiljan@]

Slažem se sa Juroslavom i Zmajicom. Na vlastitom primjeru potvrđeno - dok nisam svaku nedjelju čim ujutro otvorim oči žeđala za Svetom pričesti u presvetoj Euharistiji, Krista nisam doživljavala kao prijatelja, niti sam brala plodove iz obilja Božanske ljubavi. Smatrala sam se vjernikom, a sada vidim da sam bila upravo ono što Isus kaže da kršćanin ne smije biti - mlak. Vjera je goruće srce i kao što kaže sv. Pavao - ne spašava vas tradicija nego živa vjera. Isus kaže da je donio mač, a ne mir - to znači da se čovjek itekako treba obračunati sa svakim zlom u sebi i postati novi čovjek ako želi slijediti Njega. Samo dug je to i težak put.
A draga Majko, potpuno razumijem tvog muža- sve njegovo trpljenje proizlazi iz toga što je odrastao u poluvjerničkoj, a ne vjerničkoj obitelji. Jer da se u njegovoj obitelji vjera uistinu živjela, ne bi se on tog obilja samo tako odrekao.
Negdje sam već napisala da je najgora moguća varijanta po pitanju vjere neopredijeljenost roditelja i da se time djeci šalju nejasni signali.
Evo kako to može završiti.

[gita75]

Imam sličnu dilemu. Ja nisam vjernik, MM je. Njegovi jašu po nama da krstimo Mašu. Ja sam rekla MM da ćemo ju krstiti ako je to njemu jako važno, ali da se oko krštenja on angažira i da ne računa na moj angažman po tom pitanju, jer da se mene pita mala se ni ne bi krstila.
Za sada se ništa ne događa, još ju nismo krstili, a MM-ovi jaše po nama.
Imam osjećaj da se njemu ne da bavit s time i iz toga zaključujem da mu to krštenje i nije prevažno.
Zaključak: krstila bi djete zbog njegove želje, ali ne bi krstila djete jer njegovi starci to žele.

[tenshi]

ja mislim da bi mozda trebale razdvojiti dva pojma - vjeru i religiju.
netko moze vjerovati i bez da pripada nekoj odredenoj crkvi.
mene su isto nagovarali roditelji (koji u crkvu odu samo kad se netko zeni ili turisticki je razgledati) da krstim svoje dijete. nisam to ucinila jer smatram da krstenje nije neki dogadaj'tek tako, da ima za svaki slucaju ak se bude htio zeniti u crkvi', vec cin kojim se dijete pristaje odgajati na jedan odreden nacin, uz odredena krscanska uvjerenja i pravila, koja ja vise ne slijedim. ne smatram da je moje dijete zakinuto jer ako osjeti istinsku potrebu za pripadanjem crkvi, nikad nije prekasno.
isto tako mi je bezveze kad netko ide pred vjencanje obaviti sve sakramente.. jest da je puno romanticnije obaviti to u crkvi, ali ono.. kako netko moze tako olako shvacati sakramente? :?

[jadranka605]

čujte, ako vi niste sigurni, najbolje bi bilo pustit dijete da samo odluči. Kad bude dovoljno odrastao da zna i razumije vjeru, znat će i vjeruje li ili ne...ako su baka i djed vjernici, možda mu oni usade taj duh, pa svi budu sretni i zadovoljni...Slobodna volja...

[ms. ivy]

oprostite što sam OT - tenshi, ovo u potpisu su izjave tvojeg djeteta?

"jer se sve u meni spoji" me dirnulo do suza

[zmaj]

oprostite što sam OT - tenshi, ovo u potpisu su izjave tvojeg djeteta?

"jer se sve u meni spoji" me dirnulo do suza

i meni je upalo u oči

[tenshi]

oprostite što sam OT - tenshi, ovo u potpisu su izjave tvojeg djeteta?

"jer se sve u meni spoji" me dirnulo do suza

i meni je upalo u oči

jesu.

[TATA MATA]

majka ako je tako kako si napisala onda definitivno NE...nemojte krstit dijete !

[lucky day]

moja mama se pomirila s mojom i odlukom m(b)m-a da ne krstimo dok/ako luka to sam ne zatrazi... pritisaka sire okoline ovdje u svici nemamo...

no, kad su zajedno prenosi mu svoje dubinske vjerske osjecaje u vrlo pozitivnoj i njeznoj atmosferi, vodila ga sa sobom na misu, u razgledavanje crkve itditd.
mudra zena, nema sto...

a ja sam dovoljno mudra da to toleriram i cak se radujem njihovoj interakciji tog tipa jer je percipiram kao izuzetno pozitivnu i poticajnu...
u mamu imam povjerenja da nece luki nauditi, dapace, iz nje izlazi najbolje kad je u 'vjerskom elementu'...
u luku imam povjerenja da ima svoju glavu, srce i volju...
u svijet - da je sarolik i da se iz svega moze izvuci najbolje...

a u sebe da ostanem pri svojoj odluci i da znam/osjecam zasto iza nje stojim... i sretna sam sto te razloge nisam trebala previse opravdavati... te sto ne zivim u doba inkvizicije jer mi ne bi ginula lomaca ako ne bi znala/htjela dobrano i licemjerno muljati...

[majka]

Da razjasnimo neke stvari. Možda nisam bila dovoljno jasna u prvom postu.
Kao prvo...ja vjerujem Boga, višu energiju, silu ili kako god kome paše, ali ne vjerujem u Crkvu i ono što ona propagira. Niti jednom u svom postu nisam napisala da sam kršćanka. Imam sakramente. Prihvatila sam ih i izabrala sama, ali ne po rođenju već nešto kasnije kada sam barem donekle mogla razumijeti što vjera jest. Mnogo godina kasnije...shvatila sam kako to više nije put za mene. Nisam prestala vjerovati, već sam prestala prakticirati vjeru u obliku kakav se najčešće podrazumijeva (odlazak u crkvu...).
Kao drugo...ja ne želim krstiti dijete i da se mene pita ono u ovom trenutku ne bi trebalo biti kršteno jer ako mu ne mogu omogućiti život u vjeri ne vidim onda opravdanja ni logike u takvom činu. Stvarno nisam tip koji pati od formalnosti. Dapače, cijeli se život borim protiv toga!!!
No brak je zajednica dvoje ljudi pa sam shodno tome ja bila spremna na kompromis. Rekla sam MM da ako zaista i iskreno želi krstiti dijete neka to i učini i da ću ga podržati u toj odluci.
Treće...mrzim kad me na nešto sile, onda se u meni javlja inat. Ali meni se lako inatiti i stajati iza odluke da ne krstim dijete jer to nisu moji roditelji. Ja sam zbog svojih uvjerenja spremna otići na kraj svijeta i braniti ih svim sredstvima i posvađati se sa svima ako treba. Ali MM nije takav i ja želim uvažiti tu činjenicu. A činjenica glasi da se on u ovom trenutku ne može pomiriti s time da će nekrštenje djeteta utjecati na totalni prekid odnosa između njega i njegovih roditelja. Zadnje što nam u ovom trenutku treba je da mu i ja sad sjednem na glavu sa svojim inaćenjem i još više mu otežam cijelu situaciju. Željela bih mu pomoći da donese ispravnu odluku, ali ne znam kako da to učinim, a da ne budem ista kao i njegovi roditelji. Ono...nećemo krstiti dijete i gotova priča, pa tko može živjeti s tim - ok, a tko ne -baš me briga.

[Juroslav]

lijepo ti njemu reci: krštenje djeteta podrazumijeva preuzimanje obveze odgoja djeteta u vjeri, a to znači i davanje vlastitog primjera. ako si spreman svojem djetetu vlastitim primjerom pokazati kakav vjernik treba biti (uključujući svakonedjeljnu i blagdansku misu), ja ću pristati na krštenje. ako dijete želiš krstiti samo zato da udovoljiš starcima - no way.

[tenshi]

a reci, majka, koliko dugo traje ta situacija i jeste li nakon te velike svade pokusali obnoviti odnose s njima nakon toga ili je to tako naprasno zavrsilo s "prihvatite ili se necemo vise vidati sa strane TM, tj. "krstite ga ili vise necemo komunicirati" sa strane njegovih roditelja, pa sad nitko nakon toga doista vise ni na koji nacin nije pokusao komunicirati?

[ljiljan@]

Ti si Majka jako dobro postavila stvari. I nisi problem ni ti a niti tvoj muž. Problem su njegovi roditelji. Jer da su ga uistinu odgojili u pravoj, živoj vjeri, on nikakvih dilema ne bi imao. A ti bi vjerojatno iz ljubavi prema njemu prihvatila i taj dio njegove osobe i zajedno biste odlučili krstiti dijete. Mislim da se ne varam.
Problem su njegovi roditelji koji to krštenje žele zato da izvana izgledate kao uzorna katolička obitelj. E pa, nemoj ponoviti njihovu grešku u odgoju svoga djeteta. A ako Gospodin u bilo kojem trenutku tvoje dijete pozove obraćenje, po tvojim riječima sudim, da ćeš imati mudrosti da se ne suprotstavljaš tome.
A kako pomoći mužu? Sve ovo što si rekla na forumu - reci njemu i potakni ga da se u dubini duše zapita - što za njega znači krštenje djeteta? I to mu je odgovor.
Ako ne krstite dijete, on se još uvijek može svojim roditeljima ispričati ako su u njihovj svađi pale teže riječi i na miran i staložen način im razložiti svoj stav.
Inače, u bilo kojoj situaciji, bolje je rješavati sporove mirnim putem, na srdžbu odgovarati razumijevanjem i staloženošću, izbjegavati svađe.

[zmaj]

"...nekrštenje djeteta utjecati na totalni prekid odnosa između njega i njegovih roditelja..."

ovo ni po razno NIJE razlog za krštenje djeteta...
krštenje nosi stanovite obveze (i prava)...
osim toga, na obredu se pita što želite za svoje dijete (krštenje) i potvrđujete/obezujete se da će te svoje dijete odgajati u krćanskoj vjeri, po kršćanskim načelima.......itd...
krstite dijete ukoliko TM želi dijete krstiti u ime Isusovo i to dijete odgajati u Isusovo ime...a koliko sam ja razumjela, TM tome nije sklon il ne želi...
a baka i djed NISU roditelji vašeg djeteta i kao takvi oni ne mogu nositi obveze koje proizlaze iz krštenja...

[lucky day]

Rekla sam MM da ako zaista i iskreno želi krstiti dijete neka to i učini i da ću ga podržati u toj odluci.
.

i sto je rekao?

jer, ti si onda vec odlucila, ne? podrzat ces ga u njegovoj ISKRENOJ odluci...
no, ti (po meni, s pravom, sumnjas u njegovu iskrenost, tocnije integritet njegove odluke...

nek se on odluci... sam sa sobom...
mislim da je tebi sve jasno... al njemu nije...
daj mu prostora i vremena - tako ces mu najbolje pomoci...
a olaksala si mu odluku time sto si mu rekla da ces ga podrzati stavljanjem svojih uvjerenja ispred njegove odluke - pod uvjetom da je iskrena...
mislim da si ti i vise nego fer...

[lucky day]

ispravak : ..."a ti si mu olaksala stavljanjem njegove odluke ispred svojih uvjerenja"...

[mama courage]

lijepo ti njemu reci: krštenje djeteta podrazumijeva preuzimanje obveze odgoja djeteta u vjeri, a to znači i davanje vlastitog primjera. ako si spreman svojem djetetu vlastitim primjerom pokazati kakav vjernik treba biti (uključujući svakonedjeljnu i blagdansku misu), ja ću pristati na krštenje. ako dijete želiš krstiti samo zato da udovoljiš starcima - no way.

u ovom topiku potpisujem juroslava, mada uopce nisam vjernica, dapace, sto sam starija sve sam veci ateista-fundamentalista i bas iz tog razloga (vise) ne nastojim nesto ciniti "pro forme" radi.

dijete sam krstila. donekle najvise zbog mm-a tj. njegovih staraca (da sad ne objasnjavam sve razloge, mada oni uopce nisu nijednom spomenuli da to zele). meni to krstenje ni iz dzepa ni u dzep.

ova gorespomenuta situacija je teska - jer su se fronte vec stvorile. nije trebalo uopce doci do toga, sada naravno je bitniji inat, nego prava bit problema. ja potpuno razumijem tvog mm, jer ipak su to njegovi roditelji i sigurno mu nije lako. opet ponavljam, nije uopce trebalo doci do ovoga, sad svatko tko popusti, ispast ce luzer.

meni se lako inatiti i stajati iza odluke da ne krstim dijete jer to nisu moji roditelji

tocno.

svi znaju da ja nisam vjernica, pa naravno da znaju, kad me nisu nikad odgajali u vjeri (to sam i rekla svojima) i ipak imam problem da moja strana obitelji stalno potencira (ponekad suptilno, ponekad bezobrazno) da bih trebala dijete odgajati u vjeri. (rijeci moje bake: nek zxuja bude "bogobojazljiva" - ne mogu vjerovati da je ovako sto izvalila :? ). u toj cijeloj konstrukciji mene vise vrijedja cinjenica da su svi oni svjesni da ja nisam vjernica, i da mm iako neki k'o vjernik nije zeljan "prenositi vjeru" na svoje dijete, pa ipak pokusavaju ili preko njega /znajuci da sam ja tvrdoglavija/ ili direktno mene staviti pod pritisak raznoraznim nebulozama gdje od mene, kao osobe zahtjevaju da budem konformist (jer svi krste svoje dijete, pa zasto ne bi i ti, zivis u "katolickoj drzavi", uvijek udaras neku kontru). to mi je uzasan osjecaj, jer znam da kad su oni bili mladi nisu bili konformisti, dapace. donekle ih pokusavam shvatiti, drzim se i dalje svoga, al me cijela situacija razocarava, jer imam osjecaj da me gledaju k'o malo dijete koje eto iz nekog blesavog inata ne zeli biti vjernica, a ne iz uvjerenja.

kad si vjernik, onda ti se uopce ne postavlja pitanje hoces li ili neces odgajati dijete u vjeri. odgajas ga kako su tebe odgajali il kako ti osjecas. pricas o bogu, njegovoj ljubavi i sl, vodis dijete na mise i sl. kao "nevjernik" uvijek moras ostati "politicki korektan". cemu to? zasto moram djetetu reci nesto tipa:"ima ljudi koji vjeruju, a mi ne vjerujemo". zasto ne mogu reci iskreno ono sto mislim o tome, ne spominjujuci uopce "one koji vjeruju".

[majka]

a reci, majka, koliko dugo traje ta situacija i jeste li nakon te velike svade pokusali obnoviti odnose s njima nakon toga ili je to tako naprasno zavrsilo s "prihvatite ili se necemo vise vidati sa strane TM, tj. "krstite ga ili vise necemo komunicirati" sa strane njegovih roditelja, pa sad nitko nakon toga doista vise ni na koji nacin nije pokusao komunicirati?

To već traje izvjesno vrijeme. Nakon te velike svađe MM je komunicirao s njima, ali to uvijek završi na isti način-nova svađa i prekid komunikacije s njihove strane. Za njih je to ili-ili situacija. Nema tu manevarskog prostora.

Ti si Majka jako dobro postavila stvari. I nisi problem ni ti a niti tvoj muž. Problem su njegovi roditelji. Jer da su ga uistinu odgojili u pravoj, živoj vjeri, on nikakvih dilema ne bi imao. A ti bi vjerojatno iz ljubavi prema njemu prihvatila i taj dio njegove osobe i zajedno biste odlučili krstiti dijete. Mislim da se ne varam.
Problem su njegovi roditelji koji to krštenje žele zato da izvana izgledate kao uzorna katolička obitelj. E pa, nemoj ponoviti njihovu grešku u odgoju svoga djeteta. A ako Gospodin u bilo kojem trenutku tvoje dijete pozove obraćenje, po tvojim riječima sudim, da ćeš imati mudrosti da se ne suprotstavljaš tome.
A kako pomoći mužu? Sve ovo što si rekla na forumu - reci njemu i potakni ga da se u dubini duše zapita - što za njega znači krštenje djeteta? I to mu je odgovor.
Ako ne krstite dijete, on se još uvijek može svojim roditeljima ispričati ako su u njihovj svađi pale teže riječi i na miran i staložen način im razložiti svoj stav.
Inače, u bilo kojoj situaciji, bolje je rješavati sporove mirnim putem, na srdžbu odgovarati razumijevanjem i staloženošću, izbjegavati svađe.

Hvala ti na ovim riječima. U njima nalazim mudrost i odgovore koje sam tražila. Potrebno mi je bilo da netko taj cijeli problem sagleda iz drugog kuta. Niti mog, niti onog MM roditelja. Jer više uopće nisam bila sigurna postupam li ispravno.

Lucky Day je rekla, a ja ću ponoviti. Možda bi bilo najbolje da mu dam vremena i prostora da on samostalno i iskreno donese tu odluku. Onu odluku s kojom će moći živjeti bez obzira na njenu cijenu.

[lucky day]

zasto moram djetetu reci nesto tipa:"ima ljudi koji vjeruju, a mi ne vjerujemo".

1.ne moras.

zasto ne mogu reci iskreno ono sto mislim o tome, ne spominjujuci uopce "one koji vjeruju".

2.mozes.

pitanje je: sto zelis?

[Pina]

Da razjasnimo neke stvari. Možda nisam bila dovoljno jasna u prvom postu.
Kao prvo...ja vjerujem Boga, višu energiju, silu ili kako god kome paše, ali ne vjerujem u Crkvu i ono što ona propagira.

Ovo vrijedi i za mene.
MM je vjernik. . . mi smo krstili Emu jer je njemu to vazno, kao i vjencanje u crkvi. . . meni je totalno svejedno krstili-ne krstili.
Njegovi su nas pilili po tom pitanju jer se mi nismo zurili, krstili smo ju sa 18mj, kad smo mi htjeli, a oni su mogli piliti jos toliko da mi nismo htjeli, ne bi krstili.

[Luna Rocco]

lijepo ti njemu reci: krštenje djeteta podrazumijeva preuzimanje obveze odgoja djeteta u vjeri, a to znači i davanje vlastitog primjera. ako si spreman svojem djetetu vlastitim primjerom pokazati kakav vjernik treba biti (uključujući svakonedjeljnu i blagdansku misu), ja ću pristati na krštenje. ako dijete želiš krstiti samo zato da udovoljiš starcima - no way.

u ovom topiku potpisujem juroslava, mada uopce nisam vjernica, dapace, sto sam starija sve sam veci ateista-fundamentalista i bas iz tog razloga (vise) ne nastojim nesto ciniti "pro forme" radi.

X

Imali smo gotovo identičnu dilemu, s tim da su i moji i njegovi dovoljno kulturni da nisu baš vršili toliki pritisak, ali da su gnjavili, gnjavili su. On je htio krstiti radi tradicije, ja sam bila izuzetno protiv krštenja. Maleni na kraju nije kršten.

[filipova mama]

Ja sam sve sakramente obavljala izvan uobičajenih rokova. Čekala sam neku vrstu poziva, odnosno nisam htjela ništa forsirati zbog očekivanja okoline, a i neprihvatljivo mi je bilo obaviti tako nešto samo formalno.

Vjenčanje u crkvi desilo se par godina nakon sklapanja braka u općini, zajedno s Filipovim krštenjem (imao je 3,5 godine). Slučajno smo upoznali jednog svećenika, koji nas je oduševio i naveo da stvarno poželimo biti crkveno vjenčani. MM je godinu dana išao na vjeronauk. Ja sam također išla s njim (iako sam imala sve potrebne sakramente) i bilo je to za nas lijepo i smireno vrijeme. Išli smo s voljom, a ne zato što smo morali.
Tako je bilo i s Filipovom pričesti. Nije išao sa svojom generacijom u 3. razredu, nego u 4. jer je sam to poželio.

Neznam jesmo li mi u očima drugih pravi ili nepravi vjernici, ali svaki put smo obavljanje sakramenata doživjeli potpuno i duboko i nakon toga obuzeo bi nas prekrasan osjećaj sreće i smirenosti. Sigurna sam da bi i sa sljedećim djetetom postupila isto. Čekala bih pravi trenutak.

[anima]

Ja sam se udala u crkvi i krstila svoje dijete samo zbog svojih roditelja.
To mi ništa ne znači. Ali teško bih podnijela njihovo razočaranje, bol, sramotu Oni mene ne mogu razumijeti - kažu, kao da me nisu oni odgojili, ali ja njih mogu. Netko je rekao, meni ni iz đepa ni u đep. Doduše, kapnulo je ipak u đep Vjerujem u Boga, višu silu, karmu, ali u neke okvire ne. Imam sve sakramente, majka mi je prava vjernica. A naša curka će sama odlučiti što će biti i u što će vjerovati kad postane zrela osoba, nas neće niti pitati, ma što mi učinili. Kao i ja.

[Matanica]

Meni se prema tvojoj priči čini da TM zapravo potajno želi krstiti dijete, bilo radi sebe ili svojih roditelja, ali pritom ne želi tebe povrijediti ili obezvrijediti tvoj stav. Ja bih na tvom mjestu najprije pokušala doprijeti do njega i kad zbilja bude na čistu sa svojom odlukom porazgovarati o svemu. Osobno nisam vjernik iako sam primila sve sakramente. I nije mi žao što sam ih primila jer mi ne smetaju niti štete u bilo kojem pogledu. Uostalom, mislim da je u našoj primitivnoj okolini djetetu jednostavnije ako primjerice ide na vjeronauk kao i ostala djeca nego da mu moram objašnjavati zašto samo on i možda još pokoje dijete neidu, zašto njegovi roditelji nisu vjernici isl. A iz ljubavi prema voljenoj osobi mogla bih uvijek stati pred oltar, ako je to njemu važno a meni nije.

[camel]

filipova mama
ovo me se baš dojmilo.

[Loryblue]

nemoj krstit dite iz krivih razloga jer je to ruganje Bogu.
ponajmanje iz razloga da selo ne priča.

mi smo malu krstili kad je imala 2,5 miseca i ako mi netko može virovat ja sam jedva dočekala dan krštenja. iz objektivnih je razloga nismo mogli prije krstit, a ja sam se svako jutro budila s mišlju kako je to još jedan dan a ona nije krštena. i mene je to progonilo. i ne sićam se da sam ikada bila tako smirena i nekako duhovno ispunjena ko za vrime mise pred njeno krštenje. čak ni kad smo se mm i ja crkveno vjenčavali.
i moram spomenit da je mala nakon krštenja prvi put po danu odspavala 2,5 sata u komadu. nikad prije i nikad kasnije se to nije ponovilo.
ja duboko vjerujem u Boga, ali ne idem svaku nedilju u crkvu.
idem onda kad osjetim potrebu ući u zidine crkve iako se tamo ne osjećam ništa bliže Bogu nego kad upalim radio Mir međugorje pa slušam misu priko radija.

[TeinaMama]

nemoj krstit dite iz krivih razloga jer je to ruganje Bogu.
ponajmanje iz razloga da selo ne priča.
.

Eto ja se s ovim moram složit 100%.
MM i ja imamo sakramente ali nismo vjernici i neidemo u crkvu godinama, od škole. Iako nisam vjernik ja poštujem svaku vjeru i mislim da kad bih ja krstila svoje dijete, a onda ga odgajala ovako kako ga odgajam (dijete još nije crkvu vidjelo iznutra), to bi bilo čisto izrugivanje ljudima koji vjeruju. Jer ako krstiš dijete to po meni podrazumijeva da ga vodiš nedjeljom na misu, da dijete ide na vjeronauk kad za to dođe vrijeme, da je upoznato s vjerom i da živi u skladu s pravilima koja mu ta vjera onda i nameće.

[cekana]

Meni je tužno kada čitam kako se nazivaju kršćanima koji su spremni zavaditi se s mužem i snahom i prekinuti komunikaciju. TO nema veze s kršćanstvom !

MAJKA -nije ti lako, vjerujem, ne daj samo da to poremeti odnose tebe i TM

[Drimm]

Majko, koliko vidim ti odgovore već znaš. Čeka se TM-a, dok ne istjera sebe na čistac.
Apsolutno se slažem s Juroslavom:

lijepo ti njemu reci: krštenje djeteta podrazumijeva preuzimanje obveze odgoja djeteta u vjeri, a to znači i davanje vlastitog primjera. ako si spreman svojem djetetu vlastitim primjerom pokazati kakav vjernik treba biti (uključujući svakonedjeljnu i blagdansku misu), ja ću pristati na krštenje. ako dijete želiš krstiti samo zato da udovoljiš starcima - no way.

I sa zmajem:

što želite za svoje dijete (krštenje) i potvrđujete/obezujete se da će te svoje dijete odgajati u krćanskoj vjeri, po kršćanskim načelima.......itd...

Naime, ovo potonje će vas pitati svećenik u crkvi i vas - roditelje i kumove kao podršku odgoju vašeg djeteta. Ne želite mu valjda lagati?


S druge strane, neće djetetu biti ništa ako vaše moralne dileme završe tako da odlučite krstiti dijete. Ja bi si dala malo vremena da izvažem što mi je važno.
Možeš/te probati otići na misu ili bolje razgovor kod Franjevaca, možda te/vas privuče k crkvi ono što te odbilo ranije. Oni su red koji se zavjetovao na siromaštvo i okrenuo duhovnom. Možda tamo nađeš/te odgovor.

[ljiljan@]

i moram spomenit da je mala nakon krštenja prvi put po danu odspavala 2,5 sata u komadu. nikad prije i nikad kasnije se to nije ponovilo

Ovako je bilo i kod nas. Zaspao na početku mise, prije 11 sati i spavao do 3 poslijepodne. U međuvremenu je dojio u snu.
Nema veze s temom, ali...

[kate]

Meni je samo žao kad čujem da netko ne želi krstiti djete.
Moj najemotivniji trenutak u životu je trenutak kad mi je djete kršteno.

U svakom slučaju želim ti da rješiš svoju dilemu po svojoj savjesti i da živite u miru sa svojom odlukom

[filipova mama]

Možeš/te probati otići na misu ili bolje razgovor kod Franjevaca, možda te/vas privuče k crkvi ono što te odbilo ranije. Oni su red koji se zavjetovao na siromaštvo i okrenuo duhovnom. Možda tamo nađeš/te odgovor.

A i vrlo su pristupačni.

[a zakaj]

nemoj krstit dite iz krivih razloga jer je to ruganje Bogu.
ponajmanje iz razloga da selo ne priča.

stoji li ovo? (Juroslave, ljiljan@?)
ja bih rekla da je svako krstenje bogu (ako postoji) drago.
pri krstenju je bitno dijete, a ne roditelji.

mi smo krstili djecu. muz je zelio, ja nisam imala nista protiv, iako sama ne bih.
vjerujem da ce dijete imati jednaku slobodu izbora u buducnosti, krsteno ili ne. kao sto sam i ja imala (imam sve sakramente, vise nisam vjernik).
nemam nikakvih problema s tim sto su mi djeca krstena.
bilo mi je malo neugodno dok sam u crkvi izgovarala sva ona obecanja, ali i to je samo forma.

[Juroslav]

Ma nije to nikakvo ruganje Bogu, ali zbilja nema smisla.

Jer lijepo su neki gore napisali: svećenik te lijepo na krštenju pita jesi li spreman to dijete koje želiš krstiti odgajati onako kako to traži Crkva. Ako nisi, lažeš tom svećeniku (i ostalima koji se tamo nalaze) u facu sred crkve, pred oltarom. A to je već stvar općeg odgoja i kulture.

[Arwen]

Ma nije to nikakvo ruganje Bogu, ali zbilja nema smisla.

Jer lijepo su neki gore napisali: svećenik te lijepo na krštenju pita jesi li spreman to dijete koje želiš krstiti odgajati onako kako to traži Crkva. Ako nisi, lažeš tom svećeniku (i ostalima koji se tamo nalaze) u facu sred crkve, pred oltarom. A to je već stvar općeg odgoja i kulture.

ja isto kao i a zakaj
i imam pitanje šta uopće znači odgajati onako kako traži crkva
mislim znam šta znači ali iskreno neznam nikoga tko tako odgaja djecu
(dobro možda 2-3 od 200-300)
svi idu nedjeljom u crkvu djeca recitiraju molitve i onda umlate mačku
čini mi se da je moj odgoj "krščanskiji" iako ne idemo baš u crkvu od
njihovog koji idu
i ne mislim da smo lagali svećeniku jer odgajam ga u duhu krščanstva
naravno ne savršeno ali trudim se

[a zakaj]

ne znam, juroslave.
kad sam isla na vjeronauk, drukcije sam razumjela stvari.
krstenje je uvjet za spasenje.
naravno da krstenje bez zivota u vjeri koji slijedi nema puno smisla.
ali isto tako nema ni zivot u vjeri bez krstenja.
a roditeljski odgoj nije jedini nacin da od djeteta nastane vjernik. pa mi se zato cini, da iz perspektive boga ili vjernika, i krstenje djeteta kojeg roditelji nece odgajati u vjeri moze imati smisla.

a sto se tice laganja pred oltarom...
kad bi postojao obred a(gdje roditelji obecaju) i obred b (gdje ne moraju obecati), ja bih odabrala b. ali to se ne nudi.
a mislim da je u duhu katolicanstva vazno da se dijete krsti, i da bar netko od prisutnih ima zelju da ga krsti.
same recenice koje se izgovaraju su ipak samo forma.
koja bi mogla biti i drukcija, a da smisao ostane isti.
koliko znam, u nekim je situacijama moguce krstiti i bez te forme, s nekliko rijeci i pokreta rukom

[Ivana2]

Ja osobno ne kužim ljude koji kažu da im krštenje ništa ne znači, a onda se raspravljaju kako ne žele dati dijete krstiti. Pa ako ti niš ne znači, onda ti ne bi trebalo biti bitno ni da se krsti ni da se ne krsti. I onda vade mast nekom bliskom ili svojti, kojima je to obično izuzetno važno. Pa nije to neki invazivni kirurški zahvat da se raspravlja o opravdanosti i šta ti ja znam.
Majka, ako je tvoj muž i pasivni katolik, a njegovim roditeljima je važno krštenje, ja u tvom razmišljanju ne vidim drugo no prazan inat. Ko da će ga polit solnom kiselinom a ne vodom, a kao ništa ti ne znači.
Tužno je da se svađate oko krštenja. Razmisli tko što dobiva djetetovim krštenjem, a tko što gubi. To ti je mislim dovoljno za odluku i bez puno mozganja.

[Ivana2]

Potpisujem a zakaj.

[a zakaj]

slazem se s Ivanom2.

[a zakaj]

Ivana2 me je prestigla