PER ASPERA AD ASTRA
Prije desetak dana MM i ja smo proslavili 10. godišnjicu braka, najljepšu do sada jer je uz nas sada i kruna naše ljubavi
Naša priča je duga i ima dosta tužnih elemenata ali kraj (?) je ipak sretan, onakav kakvog smo priželjkivali dugo godina.
Prije punih 8 godina otišli smo na prvi pregled kod jednog reproduktivnog ginekologa/androloga i saznali kako stoje stvari, kod mene sve ok, kod njega oligoasthenoteratozoospermija.
Jedina nada ICSI u koem su šanse 30%.
Iskreno bila sam razočarana, samo 30% :shock: , dok je MM bio sretan jer se bojao da će nalaz biti gori.
I krenuli smo na naš prvi IVF, sve je proteklo školski pa tako i beta, troznamenkasta. Našoj sreći nije bilo kraja, uopće se nismo nadali uspjehu iz prve.
Trudnoća teče uredno a mi već planiramo uskoro i sljedeću, i tako sve do 32. tjedna kada se preko noći sve promijenilo
Dobila sam dijagnozu EPH GESTOZA, sutradan se stanje iskompliciralo i preraslo u EKLAMPSIJU, napravlje je hitan carski rez.
Dobili smo djevojčicu koja je dva dana nakon toga uzela svoja krila i preselila se na nebo
Dali smo joj ime AnaMarija.
Šok, nevjerica, neizmerna tuga pojačana saznanjem o neadekvatno vođenoj trudnoći i spoznajom da bi uz boljeg doktora sve bilo ok.
Par godina nismo ni pomišljali na novu trudnoću. Tješili smo jedno drugo i liječili rane.
S vremenom smo skupili hrabrosti i krenuli opet na IVF u istu kliniku.
4 nova IVF-a i četiri negativne bete nakon kojih sam zahvaljivala Bogu na neuspjehu. Strah od nove trudnoće i dalje je bio jak.
Nakon toga mijenjamo kliniku jer su nas toliki postupci financijski iscrpili, neka malo i HZZO plaća
Još 4 nova IVF-a i još 4 negativne bete
Jednostavno nam fali sreće -kaže moj reproduktivni ginekolog, a protiv toga se na može.
Napokon nam se sreća nasmiješila, ali onako cinički. :/
Beta pozitivna ali niska, ja krvarim beta raste. Krvarenje prestaje a ubrzo nakon toga i beta prestaje rasti.
Pada mi na pamet jedna poslovica koju sam čula od jedne stare bake a koja savršeno opisuje naše stanje u tim trenutcima, ne da se usranom u potok. Opet tuga i jad te vječno pitanje Bože, zašto daješ pa uzimaš?
Nakon toga bila sam spremna odustati. Stalno sam se sjećala rečenice koju mi je rekao jedan ,,liječnik": Vama nije suđeno da budete mama. Rekao je to onako bez veze, bez ikakvog razloga, samo je bubnuo. Ne moram vam ni reći koliko me to pogodilo.
Ni vama, doktore, nije suđeno da budete doktor pa ipak sjedite tu u bijeloj kuti!!!
Sve više sam bila spremna odustati ali nešto u meni nije mi dalo da se predam tek tako. Trebao mi je razlog, trebalo mi je nešto da si mogu reći da nisam kukavica, da sam odustala s razlogom.
Krenula sam na pretrage nadajući se da ću pronaći razlog neuspjeha i izgovor za odustajanje. Umjesto toga naišla sam na doktora koji mi je vratio nadu i dao mi elana za nastavak borbe.
Na nagovor MM-a mijenjamo kliniku.
Krećem u novi 11. postupak bez ikakvih očekivanja, IVF mi je već nešto sasvim normalno, to je moj način života. Tek ponekad mi sine da bi uskoro mogla biti trudna. Kod MM-a potpuno druga priča, stalno ponavlja da je on sada spreman da postane tajo
Gledam ga sa sjetom u očima uvjerena da se trudnoće događaju nekom drugom. On uvjeren u uspjeh kupuje dva testa i nagovara me da ih napravim, rano je za test, kažem a srce mi steže jer osjećam da će se jako razočarati.
Ujutro ustajem rano i po prvi puta radim test sama, bez njega.
I vidim +, napokon. Nježno ga budim i samo mu kažem: Jesam.
Snažno me grli i vidim mu sreću u očima. Nakon dva dana beta potvrđuje našu sreću, visoka je četveroznamenkasta, postaje mi jasno da nosim blizance. MM ne skida osmijeh s lica. Bili mso presretni.
Odmah sam prestala raditi, nismo dozvolili da išta ugrozi naše zvjezdice.
Živjeli smo od pregleda do pregleda i uživali u tim danima sreće. Spol nam je bio apsolutno nebitan ali kada nam je dr. rekla da nosim curu i dečka sve je izgledalo prekrasno.
Zbog lošeg iskustva u prvoj trudnoći u 32. tjednu sam bila hospitalizirana do kraja trudnoće. Sve je izgledalo savršeno, ja sam se odlično osjećala bebice su dobro napredovale. Tek povremene oscilacije na CTG-u unosile su nemir u moje srce ali doktori su tvrdili da je to ok.
Na dan kada sam napunila 34 tjedna išla sam uzw i saznala da je jedna beba prestala rasti, dr.je rekla da je sada najbolje vrijeme da napravimo porod, dogovoren je carski rez za naredni dan.
MM je sa mnom od ranog jutra, zajedno idemo do operacijske dvorane gdje me predaje anesteziologu. Jako sam nemirna, osjećam da nešto nije dobro. Anesteziolog, dobra duša, me tješi. Bože, kako mi prijaju njegove riječi. Ubrzo zaspim.
Budim se, netko me doziva. Pored mene MM lica ozarena od sreće: ljubavi dobro su, počeli su disati,vidio sam ih. Curica i dečko-dodaje anesteziolog. Hvala Ti Bože, pomislila sam i opet zaspala.
Opet se budim, na intenzivnoj sam, vidim MM-a kako mi prilazi. Na njegovom licu nema osmijeha, sigurno se brine zbog mene jer bebe su dobro, pa rekli su mi da su dobro.
Smiješim mu se i očekujem osmijeh natrag, nema ga. Smiješim se još jače a lice MM-a je sve tužnije.
O ne Bože opet, nemoj molim Te
Ljubavi, razgovarao sam sa pedijatricom. Curica, naša Dora, je dobro, teška je 2180 i samostalno diše. U inkubatoru je jer je mala ali sa njom je sve u redu.
Dečko, naš Tin, je težak 1460gr i ima tešku srčanu manu koju je nemoguće operirati...
Ne postoje riječi kojima bi opisala stanje u kojem sam se nalazila pa ću taj dio jednostavno preskočiti, a i previše boli.
Tražila sam da ga vidim, molila sam sestru da me odveze do njega dok još nije kasno. Taj dan sam ustala iz kreveta i jedva se održala na nogama od bolova, išla sam prvi i posljednji puta vidjeti svoga sina...
Njegov lik sam smjestila duboko u svoje srce, izvadim ga samo ponekad jer tada suze izmiču kontroli i moja Dora je jedina koja ih može zaustaviti.
Od sada gledamo samo naprijed, rekla sam MM-u, imamo Doru i sve tužne stvari ostavljamo iza sebe. Dori su potrebni zdravi i normalni roditelji. I zaista kad god bi bila tužna Dorina slika se pojavljivala odnekud i odnosila tugu, ona je lijek za naše ranjeno srce
Ja sam, valjda neki fenomen, pa sam mlijeko dobila isti dan kada sam imala carski. Prvo jutro pedijatrica me nije shvatila ozbiljno, ali već sljedeće je dozvolila da se počnem izdajati za Doru.
Peti dan Dora je izašla iz inkubatora a ja sam tek tada povjerovala da je ona dobro, od sreće sam skoro pedijatricu zagrlila i izljubila.
Peti dan sam je prvi puta dobila na ruke, prije toga sam je samo jednom smjela dotaknuti
Živjela sam za dan kada ćemo otići kući i moći maksimalno uživati jedna u drugoj. Dora je boravila na postintenzivnoj a ja sam sve teže podnosila razdvojenost od nje. Trebala sam je svake sekunde, neopisivo mi je falila.
Traume su se redale jedna po jedna, uz loš odnos med.osoblja totalno me slomila jedna pedijatrica koja je nije poznavala ni Doru ni mene a uzela si je za pravo odlučivati o našem životu.
Ni dan danas se ne volim sjećati tih dana
Lijepa sjećanja počinju onog dana kada smo otišli kući.
Sada, nakon svega, pitam se kako mi je samo padalo na pamet da bi mogla odustati. Samo jedan pogled na moju Doru dovoljan mi je da znam da se sve, baš sve isplatilo. 11 stimulacija, 11 punkcija-ma sve je to mačju kašalj, ni ne sjećam ih se više kako treba. U njoj sam dobila toliko toga, neopisiv je osjećaj kada je pomirišem, dodirnem, ma i sam pogled na nju je dovoljan da poletim od sreće.
Ponekad budem toliko sretna da osjetim grižnju savjesti zbog toga...ponekad se pitam koliko bi tek bila sretna da ih je ostalo dvoje...
Uglavnom nakon svega, mogu reći da sam sretna što nisam odustala i do kraja života ću biti zahvala dr.L i dr.D koji su mi pomogli na mom putu do bebe.
Per aspera ad astra.
Fakat je bio trnovit taj moj put, i neki ubodi još uvijek bole, ali zvijezda je toliko sjajna da vam mogu reći samo jedno
Nemojte odustati, koliko god vam se činilo teško izdržite, jer nagrada je toga vrijedna.
Voli vas vaša veteranka Snjeska
 |
|||
Odgovori s citatom
Snjeska prvotno napisa
