Imala sam ogromnu podršku MM, išao je na tečaj samnom, educirao se o dojenju. Njegova podrška i pomoć mi je bila najbitnija pogotovo prvih mjesec dana koji su mi bili najteži. Prvih mjesec dana je bio na godišnjem i sve što sam ja trebala raditi je dojiti i maziti se s bebom.
Nije ni on imao puno obaveza jer je moja mama donosila kuhani ručak svaki dan, tako da smo se nas dvoje potpuno posvetili djetetu.
Nakon početnih problema, puno mi je značila njegova podrška kod dojenja u javnosti. Nekako mi se čini to također važno jer mi dosta putujemo, šetamo, idemo na cjelodnevne izlete.

Svekrva je bila sretna što dojim jer ona 'nije imala mlijeka jer ima male sise', divila se što mi se da dojiti jer mali stalno visi na meni, jedino je bila uporna da bebi treba voda. Moja mama je bila uvjerena da je A. gladan i da mu treba dati adaptirano, nakon prvog vaganja je zagovarala dojenje. U užoj obitelji imamo slučaj rođakinje koja je poslušala savjet patronažne i isključivo dojila 6 mjeseci. Rodbina koja se čudila tim 'novim' metodama, nakon što su vidjeli da mala raste ko bumbar, sad dijele savjete tipa: nemoj davati čaj, ni vodu, samo doji dušo, kad god traži ti mu daj, to je najbolje za bebu.

Nakon prvog vaganja (nakon mjesec dana) gdje je mali dobio jako puno na kilaži :D , dobila sam ogromno samopouzdanje i nakon toga mi podrška više nije ni bila potrebna.

Nikako ne smijem zaboraviti i veliku podršku Roda. U trudnoći sam pročitala sve tekstove o dojenju s portala i bila u školi dojenja.
Čitala sam i ovaj forum gdje sam vidjela da nisam jedina koja ima problema s dojenjem. Na forumu su me ohrabrile priče žena koje su uporne i ne odustaju od dojenja.