imala sam apsolutnu podrsku, dojenje se podrazumijevalo, bilo je par upita na temu "da mu/joj das malo vode?" ili "pa sto ces bas 6 mjeseci cekati da pocne jesti konkretno?", ali nisam u tome vidjela napade, vise znatizelju.

podrska se ocitovala u tome da me ne tlace i preispituju moje stavove. s prvim djetetom, puno puno mi je pomogla mama koja je dosla k nama neposredno nakon poroda, preuzela sve oko prehrane i kucanstva i pustila meni da se iskljucivo bakcam s njim i beskrajnim dojenjima. da je nije bilo, ne znam bi li uspjela - on je dojio STALNO, ja sam i na taj nacin bila umorna, ali mirna i skocentrirana na dojenje.

to mi je ujedno jedna od prvih i najbitnih podrski. s drugim djetetom, ulogu moje mame iz tog prvog iskustva je preuzo mm. drzao se super, osim u jednom trenutku kad me je doslovno molio da ode kupit bocicu i adaptirano jer ce me "to dijete ubit!" ona je imala poseban nered u hranjenju, ali je istodobno bila izuzetno vezana cicu i bas je jasno izrazavala potrebu da bude blizu mene - do dana danasnjeg (navrsila je 2 godine) joj je cici najbolja utjeha - nema problema kojeg ona nije rijesila

u odnosu na produzeno dojenje, najvise podrske imam od sebe same i male sefice, a zanimljivo i od mojih svekija. njima je to jednsotavno fenomenalno i svima s ponosom pricaju o tome. najmanje podrske trenutno imam od moje mame koja kaze da to jednostavno ne razumije i da mu ne vidi svrhu. ne njurga, ne prica previse, ali baci tu i tamo takve komentare, uz "pa dosta joj je, skini je, bit ces mirnija". nacelno, ne zamjeram joj to, ne obazirem se previse - mi smo sad u fazi u kojoj nam podrska sa strane i nije nesto potrebna.