Sva tri puta od MM, bezuvjetno, jednostavno nije bilo u pitanju išta drugo, a sa svakom sljedećom trudnoćom ja sam obratila u prodojeće ostatak obitelji, i moje i njegove, tako da sad s Andrijom je svima tako normalno da ćemo se dojiti barem do dvije godine, a do šest mjeseci nitko, ali baš nitko, nije pitao niti ponudio ništa mome djetetu poput vode, soka, čaja, kruha...
Ja sam na njih utjecala stavom da ja to mogu i hoću, a oni su na mene svojim ne mješanjem ali i vjerom da će stvarno biti tako!
A u mojoj glavi, oduvijek, osim dojenja nije bilo ništa drugo - rasla sam na selu u obitelji u kojoj se o tome otvoreno govorilo i moja baka i prabaka su pričale o svom uspješnom dojenju, to što moja mama nije dojila ni mene ni brata nije mi bila prepreka, jer sam to jednostavno pripisala tom vremenu i kratkom porodiljnom. Sve moje tete, strine i ine dojile su predamnom i to mi je tako normalno.
Ni mojoj djeci ne pada ništa drugo napamet, Ema već govori da će duže nego ja a Iva će kaže dojiti " do neba i natrag"!
Podržavali su me, a ja sam im pokazala da ja to mogu.