još u trudnoći sam s mužem puno pričala o dojenju i objasnila mu što od njega očekujem - neupitnu podršku.još u trudnoći sam čvrsto odlučila da ću dojiti,druga opcija nije postojala.
kad sam rodila,MM je uzeo 2 tj godišnjeg,što mi je jako puno značilo.zbog šavova mi je bilo teško ležati i dojiti na lijevom boku,tako da mi je muž čak pomagao i namjestiti bebu na cici i slično.bio mi je velika potpora što se tiče dojenja,iako je bilo dana kad je bilo teško.
nisam se obazirala na komentare oko sebe.svekrva se topila od miline kad bi vidjela da dojimo(svoje četvero je vrlo kratko dojila),a mama me uporno nagovarala da mu dam barem malo čaja.jednom sam ju pitala - mama,da li ti on izgleda kao beba kojoj bilo što fali?odgovorila je - imaš ti pravo,vidi se koliko je zadovoljan.od tada je nagovaranje na čaj prestalo.