Citiraj Storma prvotno napisa
makita, i mi smo imali slicne situacije. sada je malo bolje - ne sizi, ali ja joj pruzam maksimalno prostora - sto nece, ne mora. jedino moram smislit nesto da ju ful iscrpi, jer ine zaspe prije 23h ( a isla je spavati u 21 kmeeeeeeeeeeeeeeeeeee)

mislim da to nema veze s tatom (nas je doma, pa ipak), ni sa bebom. meni sve to izgleda kao neki veliki skok u razvoju.

ovako se mucimo unazad mjesec dana, mozda malo vise. u tom razdoblju je izuzetno napredovala -(polu)skidanje pelene, motorika, verbalno izrazavanje...ne mogu se nacuditi.

MM i ja smo vec jadni jer nemam vremena za nas (on ode rano spavati jer se ujutro rano dize) a opet, vidim da se ona uistinu trudi...

znam da ti nije lako, al vjeruj nije ni njemu. nitko ne zeli biti u takvom stanju.
Ljeti je odlazak i kod nas na spavanje bio u 23 h. Sad je prebacio na 21-22.
Što se tiče dolaska bebe-ni u jednom trenu nisam primjetila da taj događaj doživljava kao prijetnju ili problematično u bilo kojem smislu. Ne znam šta bi bio uzrok svega ovog. Danas sam mu nekako brzo uspjela prići govoreći nešto baš u stilu tvoje zadnje rečenice:"Danas si nešto jako ljut i žalostan. Možda ti se ne da poć u krevet umirit se. Ali mama vi mogla bit kraj tebe stalno. I ako ti dođe neki ružan san, samo zovneš mamu, i tu sam..." Tako nekako, i pustio me odmah da ga grlim i odvedem na krevet i zaspao uskoro (za 10ak min).

Nekako se tješim da je skok u razvoju. Hvala ti na toj ideji