nisam znala dal da otvorim topic ovdje ili na izazovima roditeljstva, pa ga slobodno prebacite ako mislite da bi se bolje uklopio tamo.

Cini mi se strasan pristup u jaslicama iako sam svjesna da u ovim uvjetima nije drugacije moguce (pustit dijete da place dok ne zaspi, ne utjesit ga kad ga nesto rastuzi, pustit ga da pojede kolko samo moze itd. itd.) i razmisljam koja mi korist od AP-a, ne pustanja djeteta da place, od sveg silnog truda da dijete u meni stekne sigurnost...ako cu ga jednog dana ostavit u jaslicama, skupiti uplakanog i ako ce se ono osjecati ko da sam ga izdala.

Sto uopce osjecaju djeca u vrijeme tog razdvajanja i kako se to odrazava na njihov emotivni zivot? Dal su oni sa godinu dana dovoljno veliki da shvate sto se zapravo dogodilo?

Briga me za kroki, pastetu i gledanje TVa, samo ne zelim da moje dijete dobije emotivne oziljke.

Mozda pretjerujem jer sam trenutno sva u strahu od odvajanja (iako Val nece zasad u jaslice), ali zanima me vase misljenje...