u djetinjstvu sam znala reći da mi je najbolja prijateljica jedna osoba, zato što mogu sa njom sat vremena hodati i šutjeti, i osjećati se sasvim ugodno. I da su najbolji prijatelji oni s kojima možeš provoditi vrijeme šuteći.
Djeca su mi sušta suprotnost, isto kao i suprug.
Ne pada mi to teško, naprotiv, sasvim mi je ugodno kada oni preuzimaju teret komunikacije sa okolinom, a ja se uključim samo kada mi je interesantno.
Danas je curica okupirala nekog čovjeka u parku po sistemu: ja sam F., kako se ti zoveš. Ovo je moj braco, on ti piša u pelene. Beba, dođi meni, tamo se popni, ovamo se spusti, nemoj to, dođi tu ... na kraju je šlag bio kad je taj tata otišao iz parka i ostavio bebu, koja je počela strašno plakati, a naša F. je počela vikati iz sveg glasa - stričeeeeeeekkkkkkk, beeeeeebaaaaa plačeeeeee, a ostali ljudi iz parka se okreću prema meni i nije im jasno tko je tu čije dijete, zašto jedno plače, drugo se dere, a treće se spušta niz tobogan, dok ja sjedim na klupi.
baš sam htjela napisati kad sam vidjela tekst, joj opet neka interesantna kobasica na engleskom za koju bi mi trebala vječnost da pročitam ( i ovako mi je trebala)
a sad ću reći - wow Vedrana, to se zove dati si truda za ostale
Mogla bi poslati i urednici portala, da se iskoristi i ostane.
 |
|||
Odgovori s citatom
tatek prvotno napisa
baš naprotiv.
). A naravno da mi je i lakše razumjeti introvertirano dijete, iako, ne bih se bunila da je otvoreniji i komunikativniji.
:
