Najteže mi je kad par dana pred betu duboko u sebi osjetim da nisam uspjela niti ovaj put. I počnem već tugovati. Stavljam Utrogestan i dalje, kako je red, ali plačem u sebi. Onda mi se sruši cijeli svijet. Onda me pritisne neizvjesnost, nesigurnost i nemoć.
Emotivni pad koji se javlja pred sam kraj postupka, nešto je za što još uvijek nemam odgovor niti rješenje. Zašto ne mogu zadržati optimizam do samog kraja? Jeli to nekakav unutarnji sustav "obrane" i pripreme na još jedno razočaranje?
Najteže mi je danas.