Pozdrav svima!
Kad sam prije godinu dana surfala u potrazi za iskustvima iz pulskog rodilišta, nisam ih našla mnogo pa sam odlučila da ću ja svoje iskustvo obavezno podijeliti ne bih li tako doprinijela širenju informacija. Međutim, prošlo je tako devet i pol mjeseci, a ja nikako stići... I danas sam rekla, sad ili nikad.
Post je glomazan, ja ne mogu šturo

Pula, dakle.
Iskreno, nisam se dvoumila između Rijeke i Pule iako su mi gotovo jednako udaljeni jer mi je nekoliko frendica nekoliko mjeseci ranije rodilo u Puli i nisu imale neka grozna iskustva.
I tako mi je jedne noći sa subote na nedjelju, oko 1:30, a nakon što su nam gosti otišli, tijekom pospremanja suđa u perilicu, puknuo vodenjak. Sjećam se pozitivnog uzbuđenja mene i dragoga. Lijepo smo si skuhali kavu, otuširali se, još malo gledali tv, ja sam jela (jer tko zna kad ću opet) i oko 3 krenuli za Pulu.
Bila je izrazito mirna noć, samo sam ja te noći zaprimljena pa je sve išlo relativno brzo i skulirano - od prvog pregleda (da, puknuo vam je vodenjak, nemate trudove, niste otvoreni, ali idete u predrađaonu), preko klistira (ništa strašno, opet bih išla; brijanje sam sama odradila dva dana prije), do predrađaone. Većinu vremena sa mnom je bio moj partner koji je imao potvrdu pohađanja tečaja iz našeg grada (džabe tečaj). Tada, oko 4-5 ujutro rekli su mu da ode kući jer da tko zna kad ću roditi i da ćemo ga zvati kad mi počnu trudovi. Tu noć u rađaoni nije bilo nikoga, a u predrađaoni samo jedna djevojka koja je došla dan ranije (i rodila dan kasnije). Fino sam zaspala i probudila se oko 9 kad sam osjetila prve lagane trudove.
Krenuo pregled, a doktorima sam rekla da ne želim epiduralnu ni drip i stariji doktor (možda prezime na A.? hm, ne sjećam se) me odmah pitao jesam li završila medicinu pa, nakon što sam skontala kamo bi nas razgovor mogao odvesti, rekoh - nisam doktor i poštovat ću vaše mišljenje pa ću tako, ako bude nužno, uzeti oboje, ali dozvolite da vam sad na početku odmah kažem da želim, ako je moguće, roditi bez toga. Tu se doktor smirio, a mlađi doktor me u još nekoliko navrata bio pitao želim li epiduralnu (a nakon poroda me pitao da li bih opet rodila bez?! imala sam osjećaj da bi je baš bili rado dali).
Dakle, ujutro sam bila otvorena tek 1 cm i jako sporo sam se otvarala pa sam lagano meditirala kako sam cvijet koji se otvara i tako sam sljedeća 3 sata imala lagane trudove koje sam prohodala, sjedila na lopti, družila se s partnerom koji je u međuvremenu došao...Trudovi su bivali sve jači (povremeno me prikopčali na CTG) pa sam ih lijepo prodisavala s dragim i sa predivnom sestrom Ester koja je bila samnom od početka do kraja i vodila me u disanju, slušala sam je i mislim da mi je zbog toga porod bio 30% lakši. U nekom trenutku cvijet se otvorio (u vrlo kratko vremenu i poslali me u rađaonu u kojoj sam provela između 30 i 60 minuta - rodila sam u 15:30.
Iskreno, mislila sam da rađanje više boli. Čim sam rodila, pomislila sam - u, ****te, mogla bih opet. Možda je stvar u mentalnoj pripremi, opuštenom stavu i ispravnom disanju. Uz malu napomenu: tako je sve bilo do zadnjeg trenutka, dok mi - odjednom - nisu rekli da počnem tiskati. Odjednom zato jer sam štreberski mislila da će prije tiskanja doći faza gdje će se meni htjeti tiskati, a oni će reći da to prodišem ("otpuhujem leptiriće") jer još nije vrijeme. Dakle, tu sam - u maniri prave štreberice - zatiltala i nisam znala šta dalje, tj. kako tiskati, a u sekundi kad sam skontala da ne znam tiskati, obuzeo me stravičan strah da ću naštetiti svom djetetu. Uh, kad se sjetim. Pokušala sam tiskati dva puta, sjećam se da je doktor rekao "srećom da beba zna što joj je raditi, kad mama već ne zna", a treći put su mi sjeli na trbuh i ja rodila. To je sve trajalo par sekundi, ali dovoljno da se zbog tih nekoliko sekundi danima osjećam loše jer sam se osjećala kao da sam na kraju samog poroda iznevjerila svoju bebicu.
Inače, malo su me recnuli i dobro sašili, u zadnjoj minuti trudova prije izgona mi ipak dali malo dripa. Čim je bebica izašla, odmah su je stavili na moj trbuh, a dok su me šivali, okupali je i dali mom dragom, a kad je sve završilo provele smo zajedno dva sata u rađaoni, ona je spokojno spavala na cici, a ja sam je zaljubljeno gledala.
Ima i jedna smiješna strana mog poroda - pristala sam donirati pupkovinu, ali kako je bila nedjelja, nisu znali kad ću roditi i da li da je uopće uzmu jer je transfer za Zg išao tek u ponedjeljak. Međutim, kad su skontali da rađam u vrijeme koje im dogovara vezano za vrijeme do transfera, odlučili su je uzeti. I tako su mom partneru u rađaoni uvalili formular s pitanjima koja on nije smio ispuniti, nego je meni čitao pitanja i ja sam morala odgovarati na njih. Problem je bio što je to bilo pod mojim najvećim trudovima pred sam kraj poroda. A nikad kraja tim pitanjima! I nisu baš jednostavna, moraš razmišljati koje bolesti imaš u familiji, kad si putovao kamo, a meni šibaju trudovi i govorim im da nisu normalni, da zašto to ne mogu kasnije ispuniti, a oni - ne, ne morate prije poroda.... On mi, jadan, čita obrazac, a ja rađam....
Uglavnom, nismo stigli završiti obrazac, rodila ja, pa završili odmah nakon poroda. Sjećam se ako sam razmišljala kako me stigla sudbina da me birokracija proganja i na porodu i kakav mi se to Monty Python događa, ali sad bar imam što pričati.

Da rezimiram - sve u svemu, porod lijep i za prvi put, relativno brz, fantastično iskustvo.
I, da ponovim za one koje se boje - mislila sam da više boli. Kad me mjesec -dva prije poroda počeo hvatati strah od poroda, skontala sam da lako mogu završiti u panici pa sam si rekla sljedeće - ideš prema nečemu što će se neumitno dogoditi, bojala se ti ili ne. Koliko će strašno ili lijepo biti, ovisi o tebi i tvom stavu. Hajde da prema tom iskustvu kreneš otvoreno, opušteno i radoznalo, dozvoli si da u tom iskustvu uživaš jer je to možda jedino takvo tvoje iskustvo u životu i doživi ga najbolje što možeš. Nakon tog dana, nikad me nije uhvatio strah...(do onih par sekundi zbog bebe dok sam tiskala).
Naravno, svjesna sam da mom lijepom iskustvu kumuje i to što sam tog dana bila jedina rodilja pa su se mogli posvetiti samo meni, i sestra i doktori. Da je bila gužva, pitanje je kako bi sve to izgledalo.

I sad dolazimo do famoznog odjela babinjača. Uh.

Prvo, sobe i wc-i su čisti. Ne izgleda to ni dobro ni loše, ne znam što tko očekuje, ali rekla bih - normalna Hr bolnica. Ja sam fizički bila relativno ok, digla se, istuširala se, večerala i to sve što ide, a najviše su me boljeli ogromni hemeroidi. Rez i šavovi ništa ne bole spram hemića (mada, nakon što su hemići prestali boljeti, osjetila sam šavove i to dobro). Klasika, ne možeš sjediti i to, stalno na wc, mijenjaj uloške, peri hemiće, ima se posla.... Bebicu su mi, nakon dolaska u sobu, uzeli na par sati (sad mi je žao, sad je ne bih puštala), ali su je oko 1 u noći donijeli na podoj i sljedeća 2-3 dana dosta smo vremena provodile zajedno, uključujući i spavanje.
Međutim, nosim jednu veliku traumu, a to su sestre. Npr, drugi dan od poroda, sjedim na krevetu, beba glasno plače (inače je glasna, jako) i sestra ulijeće u sobu i dere se - dobro, mama, zašto vam beba plače, želite li da dobije temperaturu od plakanja? Ja zbunjena, grlim bebu, ona kaže, pa šećite malo (ne znam da joj moja sika treba stalno, ali tad sam naučila).... Nakon nekog vremena prolazi druga sestra i ugleda me kroz vrata kako šetam po sobi i ljuljuškam bebu koja sad ne plače. Ulijeće u sobu i dere, mama, pa što to vi radite? Ja, pa, umirujem i uspavljujem bebu. Ona meni posprdno, vidi se da vam je prvo, samo je vi ljuljajte pa ćete je morati stalno ljuljati. Dakle!!!! A to je tek mala crtica i još nisam došla do glavne priče. Dakle, treći dan od poroda, ujutro su bebici dvaput dali adaptirano, a da me nisu pitali, kao, trebali su je pregledati, a ona je stalno plakala... I tako ona nije cicala jedno par sati, a meni to jutro navrlo mlijeko. Nisam ni skontala, samo su cice postale jako tvrde, kao kamen, i tople. I tu počinje moja kalvarija. Popodne cice pokazujem dvjema starijim sestrama, a one se deru na mene kako sam dobila zastojne dojke i da to treba pod hitno izdojiti. I uzme jedna od njih moju cicu i počne je pritiskati, mlijeko šprica na sve strane, a meni se vrti od bolova. Vjerujte, to me je bolilo više od poroda. I urlam. A druga se dere, joj, kakve ste vi mame kad ne možete podnijeti malo boli. Optužila me da sam pila previše vode, kažem ja, pa svi nam stalno govorite da pijemo vodu, kaže ona, da, litru, dvije, ali ne 5. Pa nisam popila 5 litara vode, što je vama!
Naredi mi da se imam nastaviti izdajati ručno (jer izdajalica nije mogla više biti od pomoći, previše su bile tvrde, bebica isto nije mogla sisati) i ostavi me, a ja plačem kao kišna godina. Osjećala sam se silovano i jadno. Podnijela sam i porod i šavove i hemeroide velike kao manji grozd, ali nisam bila spremna za tu bol, ni takav pristup. Pokušala sam se izdajati, nije baš išlo, ali ja sam peštala te svoje sise i plakala satima. Dok me predvečer nije vidjela jedna mlada sestra i rekla - pa zašto ne dođete na električnu izdajalicu? Ja, vi imate električnu izdajalicu? Zašto mi to nitko nije rekao? Dođem tamo i izdajam se satima. Plačem, ide krv, mlijeko jedva, sise bole... Treća sestra se dere na mene. I tako dočekala ja 11 sati na električnoj izdajalici, sise toliko bole da ih ne mogu dirnuti i dolazi četvrta sestra. Gleda mene, gleda sise i kaže, pa zašto vam nitko nije dao oksitocin? To će vam otpustiti mlijeko. Uglavnom, ušmrkala ja to i nakon pola noći počela se ručno izdajati - a mlijeko bez problema izlaziti! Dakle, nisam mogla vjerovati da sam prošla kalvariju od 8 sati, a da je problem zapravo bilo lako rješiv. Izdajala se ja ponovo satima, bebica je počela sikiti bez problema, odlučila sam da neću spavati tu noć i da ću hraniti bebu koliko bude trebalo, izdajati se sve samo da mi se cice ne upale i sve samo da odem sutra doma jer mi je odjel postao neizdrživ. I tako je i bilo.
Međutim, ujutro na viziti oni konstatiraju da to nisu izdojene dojke (!), da imam hrpu mlijeka i da ću morati ostati još jedan dan da ne dobijem mastitis i da će mi sestre pomoći. Poludila sam, rekla sam da ću ako ostanem još jedan dan prolupati i da ne želim da mi sestre pomažu kao što su mi pomagale dan ranije... Doktorica vidjela kamo to vodi, dala mi oksitocin za doma, dali mi pola tablete koja se inače koristi kad se želi zaustaviti proizvodnu mlijeka i otpustili. Prije toga me, naravno, sestre optužile da ne znamo dojiti pa kad sam im pokazala da znamo i da je bebica puno sisala (gledale nas + vagale), i one su konstatirale da ja jednostavno proizvodim puno mlijeka. Vjerujte, ta tableta je bila nužna - ja sam stvarno imala hrpu mlijeka (i još uvijek ga imam i pomogla mi je da mi se proizvodnja malo smanji, inače bih bila dobila mastitis, a zastojne dojke koje sam dobila u tih par sati necicanja bile su mi dovoljne.
Što bih napravila da se vrati unazad? Zabranila bih im nadohranu, beba bi bila stalno sa mnom, a ako bi zatrebalo, ja bih se na vrijeme počela ručno izdajati dok to nije toliko bolno. Ki bi da bi, sad je lako biti pametan, onda nisam znala da se to tako odjednom može dogoditi, a nitko me nije pregledavao.
Također, svaka je sestra imala svoje teorije o dojenju (20 minuta jedna sisa pa 20 minuta druga; počni sljedeći podoj sa sisom s kojom si prethodno završila, stalno mijenjaj sise, ma ono) i o tome što rodilja smije ili ne smije jesti (smiješ sve, smiješ samo dijetno itd.).
Uglavnom, dio sestara na odjelu - koma. Niti taktike, niti razumijevanja, niti milosti, niti živaca. A nas peru hormoni... Nekoliko puta sam bila prisiljena kucati na njihovu sobu, s kakvim su mi samo tonom znale reći - šta jeee? A kad mi zdravstveni radnik smrdi na cigarete, kao sto je dio tih sestara, onda mi je to stvarno koma.
Da ne budem tako negativna, ima u dobrih sestara, pogotovo mlađe cure, da nije bilo njih, bilo bi puno gore. I glavna sestra je super.

Sljedeći put ću opet u Pulu. Nadat ću se da u rađaoni ponovo neće biti gužve, a što se tiče odjela babinjača, bit ću pametnija i - znat ću se postaviti prema njima. Bebica će biti stalno sa mnom. A mast Hadenza protiv hemeroida svakako nosim sa sobom.

Pozdrav i sretno!