mene zanima))) ima tek sat o tom da razmišljam, čeka me dug put... al krecem malim koracima odmah
 |
|||
|
|
|||
mene zanima
čestitam meri
pa.. napiši priču :D
dakle, bila sam planirana za carski. u srijedu su me zaprimili u bolnicu i planirali za petak. tamo sam dva dana bila na patologiji trudnoce (4. kat), vadili mi krv, radili ctg, anesteziolog.. klasika. u petak sam bila prva na programu, digli me u 6 ujutro i odveli u radjaonu. brijanje, ciscenje, tusiranje i u krevet na ctg, infuzija... sve isto kao i pred 3 godine, samo mi je vrijeme nekako brze prolazilo, mozda jer sam vec znala proceduru pa nisam bila toliko u stresu, a mozda i zato jer ovaj put nisam imala trudove. kad je doslo vrijeme da me pripreme za u salu ide skidanje i onda jedno (neugodno) iznenadjenje.. kateter. toga zadnji put nije bilo. samo stavljanje katetera je bolilo ali nije strasno i kratko traje ali me nakon toga jako peklo, tako da bi radje bila izabrala trudove umjesto toga. ali ajde nije dugo potrajalo do anestezije. odveli me u salu koja je sad u sklopu radjaone i to mi je isto bila novost jer su me zadnji put vozili na prvi kat. ovo je puno bolje jer te nakon operacije ne drmuskaju u onom starom liftu. u sali su me docekala dva anesteziologa, stigla 3 dr (ustvari 2 dr i jedna specijalizantica), babica, pedijatrica, sestra koja asistira na operaciji uglavnom gomila ljudi. ide premjestanje na stol i posto sam isla na spinalnu ubod u kicmu, koji je malo duze trajao i malo vise bolio nego prvi put jer joj nije bas islo glatko. dok anesteziolog stavlja tlakomjer i onu stipaljku na prst, neko od njih postavlja paravan, a drugi vec pocinju sa mazanjem trbuha. noge pocnu trnuti i oni mazu i mazu, a ti sve osjetis i imas osjecaj da ti anestezija ne djeluje i da ce te sad zarezati na zivo, ali nije tako. bol ne osjetis, ali osjetis da cackaju po tebi. posto je ovo meni drugi carski ide malo veci rez jer oni moraju prvo izrezati oziljak inace to tkivo ne bi srastalo. anesteziologica koja mi je sjedila kraj glave, govorila mi je sta se desava i umirivala rjecima da je sve ok i da operacija tece po planu. posto mi je bio malo mucno stavila mi je masku sa kisikom i odmah mi je bilo bolje. onda je rekla: sad ide kupanje (plodna voda) i onda osjetis kako navlace i cupaju nesto iz tebe i odjedanput osjetis olaksanje, kao da netko skine sto kila sa tebe i onda: gromoglasan plac. suze nekontrolirano krenu same od sebe i ne mozes se prestati smijati dok slusas kako tvoja beba place. nakon nekoliko trenutaka (prvo ga uzima pedijatar u ruke) ti ga donesu onako malog zamotanog u zelenu krpu svog jos masnog i drecavog i drze ti ga kraj glave da ga mozes poljubiti par puta i onda se smiri kao da zna da je sad sve u redu. nazalost rukama ga ne mozes taknuti jer ti budu vezane zbog tlakomjera i infuzije. onda ga odnose i ide na 3. kat gdje ceka na tebe. slijedi sivanje koje traje i traje i imas osjecaj da nikad kraja. kad zavrse vracaju te u radjaonu gdje ostajes slijedecih otprilike 6 sati na promatranju. pocinje boliti rez i boli sve dok ne namolis da ti daju inekciju protiv bolova, onda se bol polako smiri i osjecas se puno bolje. izmjere ti par puta tlak i to je otprilike to, nitko te bas previse (ili uopce) ne gleda niti sta pita. kad dodje vrijeme da te presele na 3. kat obuku ti spavacicu i ide izvlacenje kateteta (traje 2 sekunde, hvala bogu) i dobijes ulozak i jednokratne gacice (toga zadnji put nije bilo nego su me vozili sa onom zelenom krpom medju nogama). dodjes na odjel, premjestanje na krevet, donesu ti bebu i dovidjenja. ako sta trebas moras se derati da dodju, znaci sto se toga tice nema nista novo. ja sam se sama digla na wc jer nitko nije dolazio. taj dan i slijedeci dan su mi davali samo caj i juhu (samo tekucinu, bez icega unutra). nakon toga su mi dali cistu pastu i onda sam slijedeci dan pocela jesti normalno. novo je to sto caj vise ne donose u bocama kao prije, nego ti 2 puta dnevno dodju natociti u casu. drugi dan na viziti skidaju onaj flaster sa rane. nakon toga su mi jos samo jedanput pogledali ranu, prije nego su mi 7. dan skinuli savove. dodje vizita: dobar dan, kako ste, dobro, dovidjenja. o sestrama ne znam ni sama sta bih napisala, rijetko koja ljubazna, ponoci se ljute ako beba place..... znaci nista novoga. presvlacenje bebe 3 put dnevno. navecer ako imaju donesu ti za ujutro cistu spavacicu i plahtu (aaako imaju) koju si moras sama namjestiti, presvuci. za bebu moras imati pelene, cak mi je jedna prigovorila sto nisam donijela kremicu, a prasak za pupak i gazice imaju oni. za sebe, vec klasicno moras imati sve, osim spavacice koju daju oni. i to je u principu to. 7. dan ne racunajuci dan poroda skidaju savove i ides doma ako je sve ok. a jesam se raspisala........
meni je sestra upravo rodila i zanima me, obzirom da se nakon carskog ne preporučuje naprezanje i sl., kako su to oni zamislili koncept rooming in-a bez pomoći sestara????
zvono je kod vrata, a vrata predaleko od kreveta
pomoći niotkuda ni nakon deranja i vrištanja
koja sramota!!!!
pljuc pljuc na odjel babinjača tj. na sestre i odgovorne koji tako postupaju sa ženama
sta ima koja soba u kojoj ta zvona uopce rade???
velika korist od njih i da rade i da ne rade kad do njih treba pola sata da se dogegaš*meri* prvotno napisa
ma užas
neka zamoli da joj suprug ili netko bude uz nju po danu, da joj je teško se dizati
svaki dan će se lakše dizati, samo prvih dan dva su baš loši za to, a vrlo je važno da bude sa bebom zbog povezivanje sa njom i zbog uspostavu dojenja.
to je baš nezgrapno, ostave te a ti baš ne možeš ništa sama, a doma te svi čekaju i teoretski bi ti bar netko uvijek mogao uskočiti.
ne pustaju nikoga nego samo muza za vrijeme posjeta od 16-16,30. meni je tek 5. dan bilo malo bolje, toliko da sam se mogla malo lakse dizati.
Evo ja sam rodila 16.4 i imam potpuno drugacije iskustvo nego nasa meri. S obzirom da je porod bio u 36-+1tt imala sam sestru koja me stalno pratila u predrađaoni. Donjela mi je i deku jer mi je bilo hladno. U rađaoni doktor i dvije sestre. Nakon poroda najgore mi je bilo ono sivanje koje je trajalo vise nego porod. Ma nikad kraja. Lezis tamo na promatranju 2 sata.Beba nije bila samnom jer su je odmah prebacili na pedijariju. Dobila sam ulozak i jednokratne gacice koje mi je sestra obukla,pomogli su mi preci na drugi krevet i odlazak na treci kat. Tu noc je stalno dolazila jedna sestra koja me vodila i na wc,donjela mi je i tabletu protiv bolova a dobila sam i jesti(mada je to bilo dvije fete kruha i med).
Tako je i bilo sva tri dana lezanja na trecem katu(izgleda da sam uletila u neku normalnu smijenu).Sestra nas je obilazila tri puta po noci da vidi kako je beba,kako smo mi.
Da sve to izgleda jadno,sobe,hrana to je istina. Ocaj zivi.
ajme, ja sam sa 36 tt imala trudove i cijeli dan (navecer su se smirili, nakraju rodila na 39+4 CR) sam bila tamo, pokrili su me sa mokrom plahtom jer nisu imali drugu, dali mi piti toplu vodu jer nisu imali hladnu.
ok, rodila sam na CR pa nije za usporedbu, ali nisam jela 2 dana, nitko nije dolazio po noci (jedino ako bi necija beba plakala, dosli bi se bunit sta place). prvu noc su mi uzeli bebu (uobicajena praksa), ali nitko nije dosao do ujutro pogledat da li sam ziva. na wc sam se nakon operacije digla sama jer nikog nije bilo.
nakon operacije sam umirala od bolova dok nisam namolila da mi daju inekciju protiv bolova. itd, itd..........
izgleda da si imala srece.
ista priča s mojom sestrom... stvarno jadno...
tražila je da ide ranije van.
dopustili
ne mogu te zaustaviti ako želiš prije van
a za usporedbu, u drugom bližnjem rodilištu ak je sve ok nakon CR se ostane (samo) 5 dana, i jede se isti dan (doduše samo bistre juhe, ali se jede).
I ja rodila carskim rezom u OB Pula i bilo mi je nešto između normalnog i katastrofe. Sve ovisi o sestrama. Nisu mi dali jesti na dan poroda i dan poslije, tek 2. dan nakon poroda "bijela dijeta" - grozno. U rađaoni bilo sve OK, ali na 3. katu, osim par izuzetaka, sestre su neljubazne, krute i hladne. Sestra Ester i sestra Lahorka su mi zakon, one su najbolje tamo...a ove ostale..mah...
Ja sam rodila 26.3. u 13.05.Ujutro sam došla u rodilište oko 9 i pol s trudovima svakih 5 min,nakon pregleda uputili su me na kat.Tamo su me klistirali,obrijali,dali mi spavačicu i krenula u rađaonu.Suprug je bio samnom,ćesto je dolazio doktor i sestra koja mi je i vodu nudila da pijem.Sestra je pri kraju bila cjelo vrijeme u sobi.Pri porodu bio je i doktor prisutan kao i pri šivanju koje je trajalo malo kako sam imala 5 šavova.Sestra mi je donijela jednokratne gačice i uložak,prebacile cu me na drugi krevet,pokrile me i plahtom i dekom i zajedno s bebom stavile su me u predrađaonu gdje smo čekale da odemo u sobu.
U sobi sam bila oko 2 sata bez bebe.Na zov moje cimerice došla je sestra i odvela me na wc.Donijele su mi i ručak.Noći su često dolazile i provjeravale kako smo ja i beba.Jutarnja vizita bila je brza,kako ste,dobro i išla bi dalje bez da dolje pogleda stanje.
U pon sam rodila a u sri sam na viziti pitala mogu li kući?Nedostajala mi je starija kći,a ležat mogu i kući.Rekla mi je da mogu ali da prije potpišem da izlazim na vlastitu odgovornost da nebi bilo da su me potjerali te da prvo vidi ped.kako je beba.Beba je bila ok,potpisala sam,mm došao po nas i otišla sam doma.
Jedino mi je žao što nisam rodila na stolčiću i ako su mi napoćetku rekli da će mi ga dati nakraju nisu jer su rekli da nemam snage da pređem na stolčić.
izgleda da stvarno ovisi na koju smjenu potrefis. u radjaoni je jedna zena u susjednoj sobi zvala i molila sestru (babicu) da dodje jer da ona vise ne moze izdrzati bolove, samo joj je odbrusila da sta bi ona htjela da je sad brzo kraj i da mora trpit i otisla van na terasu. sa drugom zenom (u drugoj sobi) je bio muz i kad je zvao da dodju, ona se pocela smijati, sta do sad je puhala a sad je prestala puhati i sad zove. zena skoro rodila sama. ja sam ih molila da mi daju nesto jer me jako boli, samo me potapsala po ramenu i nasmijala mi se i otisla.
na 3. katu, hvala bogu nisam imala problema sa dojenjem kao moje cimerice (jedna otisla, druga dosla) koje su plakale od muke nakon sto su ih sestre izvikale, samo zato jer su imale problema ili nisu znale nahranit svoje dijete. uzas.
lijepo - imaš u mobitelu memoriran broj rodilišta, pa ih zoveš telefonom da dođu u sobu br. 3.
(kod mene palilo)
Posljednje uređivanje od lunas : 29.04.2012. at 17:18
koja dosjetka, svaka čast lunas
Pozdrav svima!
Kad sam prije godinu dana surfala u potrazi za iskustvima iz pulskog rodilišta, nisam ih našla mnogo pa sam odlučila da ću ja svoje iskustvo obavezno podijeliti ne bih li tako doprinijela širenju informacija. Međutim, prošlo je tako devet i pol mjeseci, a ja nikako stići... I danas sam rekla, sad ili nikad.
Post je glomazan, ja ne mogu šturo
Pula, dakle.
Iskreno, nisam se dvoumila između Rijeke i Pule iako su mi gotovo jednako udaljeni jer mi je nekoliko frendica nekoliko mjeseci ranije rodilo u Puli i nisu imale neka grozna iskustva.
I tako mi je jedne noći sa subote na nedjelju, oko 1:30, a nakon što su nam gosti otišli, tijekom pospremanja suđa u perilicu, puknuo vodenjak. Sjećam se pozitivnog uzbuđenja mene i dragoga. Lijepo smo si skuhali kavu, otuširali se, još malo gledali tv, ja sam jela (jer tko zna kad ću opet) i oko 3 krenuli za Pulu.
Bila je izrazito mirna noć, samo sam ja te noći zaprimljena pa je sve išlo relativno brzo i skulirano - od prvog pregleda (da, puknuo vam je vodenjak, nemate trudove, niste otvoreni, ali idete u predrađaonu), preko klistira (ništa strašno, opet bih išla; brijanje sam sama odradila dva dana prije), do predrađaone. Većinu vremena sa mnom je bio moj partner koji je imao potvrdu pohađanja tečaja iz našeg grada (džabe tečaj). Tada, oko 4-5 ujutro rekli su mu da ode kući jer da tko zna kad ću roditi i da ćemo ga zvati kad mi počnu trudovi. Tu noć u rađaoni nije bilo nikoga, a u predrađaoni samo jedna djevojka koja je došla dan ranije (i rodila dan kasnije). Fino sam zaspala i probudila se oko 9 kad sam osjetila prve lagane trudove.
Krenuo pregled, a doktorima sam rekla da ne želim epiduralnu ni drip i stariji doktor (možda prezime na A.? hm, ne sjećam se) me odmah pitao jesam li završila medicinu pa, nakon što sam skontala kamo bi nas razgovor mogao odvesti, rekoh - nisam doktor i poštovat ću vaše mišljenje pa ću tako, ako bude nužno, uzeti oboje, ali dozvolite da vam sad na početku odmah kažem da želim, ako je moguće, roditi bez toga. Tu se doktor smirio, a mlađi doktor me u još nekoliko navrata bio pitao želim li epiduralnu (a nakon poroda me pitao da li bih opet rodila bez?! imala sam osjećaj da bi je baš bili rado dali).
Dakle, ujutro sam bila otvorena tek 1 cm i jako sporo sam se otvarala pa sam lagano meditirala kako sam cvijet koji se otvara
Iskreno, mislila sam da rađanje više boli. Čim sam rodila, pomislila sam - u, ****te, mogla bih opet. Možda je stvar u mentalnoj pripremi, opuštenom stavu i ispravnom disanju. Uz malu napomenu: tako je sve bilo do zadnjeg trenutka, dok mi - odjednom - nisu rekli da počnem tiskati. Odjednom zato jer sam štreberski mislila da će prije tiskanja doći faza gdje će se meni htjeti tiskati, a oni će reći da to prodišem ("otpuhujem leptiriće") jer još nije vrijeme. Dakle, tu sam - u maniri prave štreberice - zatiltala i nisam znala šta dalje, tj. kako tiskati, a u sekundi kad sam skontala da ne znam tiskati, obuzeo me stravičan strah da ću naštetiti svom djetetu. Uh, kad se sjetim. Pokušala sam tiskati dva puta, sjećam se da je doktor rekao "srećom da beba zna što joj je raditi, kad mama već ne zna", a treći put su mi sjeli na trbuh i ja rodila. To je sve trajalo par sekundi, ali dovoljno da se zbog tih nekoliko sekundi danima osjećam loše jer sam se osjećala kao da sam na kraju samog poroda iznevjerila svoju bebicu.
Inače, malo su me recnuli i dobro sašili, u zadnjoj minuti trudova prije izgona mi ipak dali malo dripa. Čim je bebica izašla, odmah su je stavili na moj trbuh, a dok su me šivali, okupali je i dali mom dragom, a kad je sve završilo provele smo zajedno dva sata u rađaoni, ona je spokojno spavala na cici, a ja sam je zaljubljeno gledala.
Ima i jedna smiješna strana mog poroda - pristala sam donirati pupkovinu, ali kako je bila nedjelja, nisu znali kad ću roditi i da li da je uopće uzmu jer je transfer za Zg išao tek u ponedjeljak. Međutim, kad su skontali da rađam u vrijeme koje im dogovara vezano za vrijeme do transfera, odlučili su je uzeti. I tako su mom partneru u rađaoni uvalili formular s pitanjima koja on nije smio ispuniti, nego je meni čitao pitanja i ja sam morala odgovarati na njih. Problem je bio što je to bilo pod mojim najvećim trudovima pred sam kraj poroda. A nikad kraja tim pitanjima! I nisu baš jednostavna, moraš razmišljati koje bolesti imaš u familiji, kad si putovao kamo, a meni šibaju trudovi i govorim im da nisu normalni, da zašto to ne mogu kasnije ispuniti, a oni - ne, ne morate prije poroda.... On mi, jadan, čita obrazac, a ja rađam....
Uglavnom, nismo stigli završiti obrazac, rodila ja, pa završili odmah nakon poroda. Sjećam se ako sam razmišljala kako me stigla sudbina da me birokracija proganja i na porodu i kakav mi se to Monty Python događa, ali sad bar imam što pričati.
Da rezimiram - sve u svemu, porod lijep i za prvi put, relativno brz, fantastično iskustvo.
I, da ponovim za one koje se boje - mislila sam da više boli. Kad me mjesec -dva prije poroda počeo hvatati strah od poroda, skontala sam da lako mogu završiti u panici pa sam si rekla sljedeće - ideš prema nečemu što će se neumitno dogoditi, bojala se ti ili ne. Koliko će strašno ili lijepo biti, ovisi o tebi i tvom stavu. Hajde da prema tom iskustvu kreneš otvoreno, opušteno i radoznalo, dozvoli si da u tom iskustvu uživaš jer je to možda jedino takvo tvoje iskustvo u životu i doživi ga najbolje što možeš. Nakon tog dana, nikad me nije uhvatio strah...(do onih par sekundi zbog bebe dok sam tiskala).
Naravno, svjesna sam da mom lijepom iskustvu kumuje i to što sam tog dana bila jedina rodilja pa su se mogli posvetiti samo meni, i sestra i doktori. Da je bila gužva, pitanje je kako bi sve to izgledalo.
I sad dolazimo do famoznog odjela babinjača. Uh.
Prvo, sobe i wc-i su čisti. Ne izgleda to ni dobro ni loše, ne znam što tko očekuje, ali rekla bih - normalna Hr bolnica. Ja sam fizički bila relativno ok, digla se, istuširala se, večerala i to sve što ide, a najviše su me boljeli ogromni hemeroidi. Rez i šavovi ništa ne bole spram hemića (mada, nakon što su hemići prestali boljeti, osjetila sam šavove i to dobro). Klasika, ne možeš sjediti i to, stalno na wc, mijenjaj uloške, peri hemiće, ima se posla.... Bebicu su mi, nakon dolaska u sobu, uzeli na par sati (sad mi je žao, sad je ne bih puštala), ali su je oko 1 u noći donijeli na podoj i sljedeća 2-3 dana dosta smo vremena provodile zajedno, uključujući i spavanje.
Međutim, nosim jednu veliku traumu, a to su sestre. Npr, drugi dan od poroda, sjedim na krevetu, beba glasno plače (inače je glasna, jako) i sestra ulijeće u sobu i dere se - dobro, mama, zašto vam beba plače, želite li da dobije temperaturu od plakanja? Ja zbunjena, grlim bebu, ona kaže, pa šećite malo (ne znam da joj moja sika treba stalno, ali tad sam naučila).... Nakon nekog vremena prolazi druga sestra i ugleda me kroz vrata kako šetam po sobi i ljuljuškam bebu koja sad ne plače. Ulijeće u sobu i dere, mama, pa što to vi radite? Ja, pa, umirujem i uspavljujem bebu. Ona meni posprdno, vidi se da vam je prvo, samo je vi ljuljajte pa ćete je morati stalno ljuljati. Dakle!!!! A to je tek mala crtica i još nisam došla do glavne priče. Dakle, treći dan od poroda, ujutro su bebici dvaput dali adaptirano, a da me nisu pitali, kao, trebali su je pregledati, a ona je stalno plakala... I tako ona nije cicala jedno par sati, a meni to jutro navrlo mlijeko. Nisam ni skontala, samo su cice postale jako tvrde, kao kamen, i tople. I tu počinje moja kalvarija. Popodne cice pokazujem dvjema starijim sestrama, a one se deru na mene kako sam dobila zastojne dojke i da to treba pod hitno izdojiti. I uzme jedna od njih moju cicu i počne je pritiskati, mlijeko šprica na sve strane, a meni se vrti od bolova. Vjerujte, to me je bolilo više od poroda. I urlam. A druga se dere, joj, kakve ste vi mame kad ne možete podnijeti malo boli. Optužila me da sam pila previše vode, kažem ja, pa svi nam stalno govorite da pijemo vodu, kaže ona, da, litru, dvije, ali ne 5. Pa nisam popila 5 litara vode, što je vama!
Naredi mi da se imam nastaviti izdajati ručno (jer izdajalica nije mogla više biti od pomoći, previše su bile tvrde, bebica isto nije mogla sisati) i ostavi me, a ja plačem kao kišna godina. Osjećala sam se silovano i jadno. Podnijela sam i porod i šavove i hemeroide velike kao manji grozd, ali nisam bila spremna za tu bol, ni takav pristup. Pokušala sam se izdajati, nije baš išlo, ali ja sam peštala te svoje sise i plakala satima. Dok me predvečer nije vidjela jedna mlada sestra i rekla - pa zašto ne dođete na električnu izdajalicu? Ja, vi imate električnu izdajalicu? Zašto mi to nitko nije rekao? Dođem tamo i izdajam se satima. Plačem, ide krv, mlijeko jedva, sise bole... Treća sestra se dere na mene. I tako dočekala ja 11 sati na električnoj izdajalici, sise toliko bole da ih ne mogu dirnuti i dolazi četvrta sestra. Gleda mene, gleda sise i kaže, pa zašto vam nitko nije dao oksitocin? To će vam otpustiti mlijeko. Uglavnom, ušmrkala ja to i nakon pola noći počela se ručno izdajati - a mlijeko bez problema izlaziti! Dakle, nisam mogla vjerovati da sam prošla kalvariju od 8 sati, a da je problem zapravo bilo lako rješiv. Izdajala se ja ponovo satima, bebica je počela sikiti bez problema, odlučila sam da neću spavati tu noć i da ću hraniti bebu koliko bude trebalo, izdajati se sve samo da mi se cice ne upale i sve samo da odem sutra doma jer mi je odjel postao neizdrživ. I tako je i bilo.
Međutim, ujutro na viziti oni konstatiraju da to nisu izdojene dojke (!), da imam hrpu mlijeka i da ću morati ostati još jedan dan da ne dobijem mastitis i da će mi sestre pomoći. Poludila sam, rekla sam da ću ako ostanem još jedan dan prolupati i da ne želim da mi sestre pomažu kao što su mi pomagale dan ranije... Doktorica vidjela kamo to vodi, dala mi oksitocin za doma, dali mi pola tablete koja se inače koristi kad se želi zaustaviti proizvodnu mlijeka i otpustili. Prije toga me, naravno, sestre optužile da ne znamo dojiti pa kad sam im pokazala da znamo i da je bebica puno sisala (gledale nas + vagale), i one su konstatirale da ja jednostavno proizvodim puno mlijeka. Vjerujte, ta tableta je bila nužna - ja sam stvarno imala hrpu mlijeka (i još uvijek ga imam
Što bih napravila da se vrati unazad? Zabranila bih im nadohranu, beba bi bila stalno sa mnom, a ako bi zatrebalo, ja bih se na vrijeme počela ručno izdajati dok to nije toliko bolno. Ki bi da bi, sad je lako biti pametan, onda nisam znala da se to tako odjednom može dogoditi, a nitko me nije pregledavao.
Također, svaka je sestra imala svoje teorije o dojenju (20 minuta jedna sisa pa 20 minuta druga; počni sljedeći podoj sa sisom s kojom si prethodno završila, stalno mijenjaj sise, ma ono) i o tome što rodilja smije ili ne smije jesti (smiješ sve, smiješ samo dijetno itd.).
Uglavnom, dio sestara na odjelu - koma. Niti taktike, niti razumijevanja, niti milosti, niti živaca. A nas peru hormoni... Nekoliko puta sam bila prisiljena kucati na njihovu sobu, s kakvim su mi samo tonom znale reći - šta jeee? A kad mi zdravstveni radnik smrdi na cigarete, kao sto je dio tih sestara, onda mi je to stvarno koma.
Da ne budem tako negativna, ima u dobrih sestara, pogotovo mlađe cure, da nije bilo njih, bilo bi puno gore. I glavna sestra je super.
Sljedeći put ću opet u Pulu. Nadat ću se da u rađaoni ponovo neće biti gužve, a što se tiče odjela babinjača, bit ću pametnija i - znat ću se postaviti prema njima. Bebica će biti stalno sa mnom. A mast Hadenza protiv hemeroida svakako nosim sa sobom.
Pozdrav i sretno!
Zuska - kao da sam ja pisala svoja iskustva na odjelu babinjača. Baš isto isto. Pa ti ostani normalna.
Daj, napiši ti ti svoje! Ja sam lani toliko htjela pročitati iskustva iz pulskog, ali ih nema previše. Možda pomogne nekome!
Zuska, jesu ti dali tabletu Bromergona? Sjećaš li se možda?
Što je to Bromergon i kad se daje? I zašto ti je to palo na pamet?
A-ha, prosurfala, to je za zaustavljanje mlijeka. Joj, ne sjećam se naziva, ali nekako mi se čini da se nije tako zvalo. Dali mi pola tablete. I bilo mi ok.
Napisala si da su ti dali pola tablete koje se inače daje kad se želi zaustaviti laktacija, pitam ako se je zvalo Bromergon (ako se sjećaš)
OK
I ja sam dobila pola bromergona kad su grudi postale kocke
Kad?OK
A sada ja vidim zasto su mi svi bili ok;ja sa ni jednom sestrom nisam komunicirala
Svoje iskustvo sam bila pisala u mom čestitarskom topicu, pa sam pejstam tekst ovdje. Možda nekome pomogne. Pisano je šašavo, ali takva sam cijela :D
Još jednom hvala na čestitkama! Htjela sam napisati ponešto o porodu i iskustvu u bolnici, a tek sad našla malo vremena.
Priča je počela 27.12. kad su me primili u bolnicu sa 37+0, na promatranje. Sve je izgledalo OK, osim što sam bila jako malo pokretna, prepona me bolila za poluditi i sve mi se nekako mutilo, bojala sam se preeklampsije, pa sam pristala ostati u bolnici. Napravili su mi masu pretraga i rekli da su bebe visoko, ja zatvorena, da čekamo nalaze i šta će bebe radit u narednih par dana. S doktoricom sam se dogovorila da ćemo pokušat ić na prirodni porod, ali da neka ona odluči šta je najbolje za mene i za bebe. Dan kasnije doktorica je u smjeni popodne, navečer (oko 19 sati) dolazi sestra u moju sobu i šalje me na EKG, spominje neki carski. Meni nije ništa jasno, ali OK, idem na EKG i uzimaju mi još X doza krvi za X pretraga. Ja gledam i čudim se. Oko 21 sat dolazi drica na odjel i zove me na razgovor, kaže da se preeklampsija počela razbuktavati ( ostala sam ) i da sutradan ujutro rade najiskusniji liječnici i da je ona dogovorila sa šefom da on odradi moj carski. Ništa mi nije bilo jasno, dok mi nije pokazala nalaze, proteini skočili u nebo, tlak je dosta poraso u 24 sata, ja sam bila otečena do krajnjih granica. Rekla sam joj OK, vjerujem vam, ona me hrabri i kaže da ako se bojim da će ona doći ranije u smjenu da bude samnom u sali, kažem joj da ne treba, ako se budem ustrtarila zamolit ću sestre da ju nazovu sutra.
Tu noć sam se budila svakih sat vremena, sanjarila o prvom plaču moje djece, o porodu sam malo razmišljala, iskreno, klistir mi je bio najveća briga. Budna sam dočekala 5:30 kad je stigla sestra, pokupila mene i moje stvari i otišle smo u odjel rađaone. Brijanje i klistir su bili očekivano neugodni, ali ležanje gola na krevetu (ok, pokrivena plahtom i dekom) i čekanje dok infuzija kaplje bilo je još neugodnije. Sestra mi mjeri tlak svakih pol sata, ljudi prolaze pored mene, liječnici dolaze u smjenu, osjeti se miris kave, a ja ležim i čekam, tek sam se tada osvjestila da me čeka operacija. Izvrtio mi se film, hej, pa oni će mi porezati trbuh, napraviti rupu i kroz tu rupu izvadit mi dječicu. Blijedim, sestra me pita da li sam OK, mjeri mi tlak, odlazi, vraća se s dvije šprice i uštrcava mi nešto u infuziju. Nisam pitala šta je to, ali nakon toga sam se manje bojala, pa pretpostavljam da je bio neki apaurinček. Dolazi liječnik (šef), pa nakon 10 min odlazi uz isprike da imaju hitan slučaj i da se vraća za 20 min. Vraća se za sat i pol, a ja bih najradije da se nije još vratio. Krećemo u salu, kad tamo scena iz hitne službe - puna sala ljudi u zelenom, instrumenata sto vrsta, lampe vise sa stropa, ja umirem od straha, gledam u pod, pa u strop, svugdje samo da što manje vidim gdje sam i šta me čeka. Sjedam gola na operacijski stol i drhtim (/strah a ne hladnoća), daju mi spinalnu (jedna divna teta me pustila da ju zagrlim prije uboda, sve dok igla nije izašla i hvala joj na tome) i priključuju me na aparat koji mjeri rad srca (ona bip-bip iz filmova, svaki zvuk jedan otkucaj) i pitaju me kako sam (taj zvuk je odavao koliko sam umirala od straha) ja kažem dobro sam, sve je OK - svi su znalči da lažem ko pas
Zaista sam se trudila iskopčati, a bilo je teško znati šta se događa, samo sam na dječicu mislila. Nakon cca 10 minuta osjećam drmusanje, zaključujem da se bliži naš susret i onda začujem najljepši zvuk kojeg su moje uši ikada čule - moj sinek je zaplakao - a i ja s njime. Kroz suze sam rekla "Moja beba", sestra dolazi i pokazuje mi Damiana - "Kako si lijep sine" rekla sam mu kroz suze i odmah se zabrinula gdje je drugi malac. Nakon najduže minute mog života začujem i drugi plač, stigao je i Sven, sestra mi pokazuje i njega, i on je prekrasan. Govore da je gemini 1 težak 3300 grama, a gemini 2 2780 grama, da ih idu oprati i srediti, da su jako veliki i lijepi. Svi u sali gledaju moje sinove i dive se kako su veliki, čestitaju mi, hrabre me, ja im govorim da sada mogu i umrijeti, ono najvažnije je dobro prošlo. Smiju se, nastavljaju prtljati po meni, a ja lebdim. 6 sati sam ležala na odjelu, došla je i moja doktorica koja mi govori da su im dali APGAR 10/10, da su krasni i da mi nije htjela govoriti procjenjene težine i veličine beba sa UZV-a jer ni sama nije vjerovala da je to moguće, ali bilo je točno. Priča mi o ljubavi, o djeci, kori sestre zašto mi u tih 6 sati nisu donijeli djecu da ih opet vidim, a meni sve cool - kažem joj da ćemo cijeli život biti zajedno, da sestre imaju posla, neka se ne ljuti na njih.
Kasno popodne smještaju me na 3. kat na odjel babinjača, pored mog kreveta dvije kolijevke, donose moje sinove i stavljaju mi Svena u krevet. Damian je bio u kolijevci. Nagovorila sam tetu koja donosi večeru da mi i Damiana stavi pored mene, sretna grlim svoja dva sina, mirišem svoje smotuljke i sretna sam, izvan sebe od sreće. Tu noć nisam spavala, malo od bolova, malo od uzbuđenja.
Slijedećih par dana u rodilištu bilo je teško, prvo je bolilo zbog carskog (carski nije piece of cake, tko god tako misli gadno se vara), bilo je teško brinuti se za dvije bebe, nisam mogla spavati jer su plakali ili moji dečki ili druga djeca u drugim sobama, 31.12. mi je naglo zaostalo mlijeko u grudima, doslovce u jedno popodne moje su grudi došle sa veličine 2 na bogatu četvorku i upalile se, pa sam NG dočekala u suzama i bolovima jer su mi sestre pomagale da se izdojim (ručno, pumpicom, dojenjem beba - sve smo pokušale) dobila sam i oksitocinon da mlijeko lakše poteče. Narednih par dana sam bila na rubu depresije, em su grudi bolile, em su hormoni divljali (plakala sam bez razloga, izluđivala MMa koji me samo hrabrio i bodrio preko telefona) em sam bila neispavana, a još sam umišljala da me i medicinske sestre ogovaraju, Damian je bio pod lampom zbog žutice, a mlijeka nije bilo dovoljno za oboje pa sam im davala nadohranu - ludilo. Otišla sam kući ranije na vlastitu odgovornost jer više nisam mogla podnijeti tu bolnicu. Kući je bilo bolje, obitelj na okupu, ljubav u zraku, pomoć i prihvaćanje - idealna dobrodošlica za nas 3. Sad smo super, naša 4-člana obitelj + djedovi, bake, tete i barba uživa u našim malcima sve u 16
javit ćemo
Ja i princ smo već dva dana doma, kad uhvatim vremena napisat cu detalje s poroda. Al ukratko iako mi porod nije bio lak, čak teži i bolniji od prvog apsolutno sve pohvale svom osoblju u Puli, i odjelu babinjača, svim sestrama u 3 dana koliko se smjena promjeni, toliko da pobijem informaciju koju sam smjenu potrefila.... svi su bili od pomoći, pristupačni, ljubazni....sve sam dočekala s osmjehom i dobila isti nazad i bila sam i zahtjevna i dosadana, ali sve što sam tražila sam dobila.
Sad netko to nek zove srećom ja mogu samo reći, u Pulu mogu roditi ponovo i ponovo, u Split nebi nikada.
žao mi je što ovakvo osoblje i tim ljudi koji radi nema materijalnu podršku koju su u Splitu imali prije 8 godina a kamoli sada a opet je sve urednije i čišće koliko može biti.
beba od 4150g uz sve bolove pri izgonu i trudovima da sam mislila da neću moći, da cu pasti u nesvjest, par površinskih šavova i sjedila odmah iza poroda. ni jedan zahvat nisu napravili bez mog pristanka i savjeta samnom, potpuno savjetovanje i forsiranje prirodnog poroda, dojenja i bliskosti s bebicom, bez mučenja, nalijeganja na trbuh, rezanja pupkovine prije vremena... ja sam osobno pristala na prokidanje vodenjaka, i u jednom trenutku na sredstvo protiv bolova (više narkoza nego protiv bolova
uglavnom ovo iskustvo s MM i ekipom u Puli mi je potpuno prominilo viđenje poroda, osjećaj vezanosti uz bebu, i dalo totalno jednu novu dimenziju roditeljstva
beba spava, trudimo se oko dojenja, treći dan iza poroda smo već bili kući... to bi bilo to
Nine, iskrene čestitke! Baš mi je drago da vam je sve prošlo kako treba i da se osjećaš drugačije nego nakon prvog poroda. Sretno cijeloj obitelji, uživajte što više.
cmoljim.... baš mi je drago zbog vas sve, ako ti treba pomoć oko dojenja imaš broj.uglavnom ovo iskustvo s MM i ekipom u Puli mi je potpuno prominilo viđenje poroda, osjećaj vezanosti uz bebu, i dalo totalno jednu novu dimenziju roditeljstva
baš sam mislila na tebe sinoć.... kako nisam stigla ni po dvd, ni na radionicu jer sam tad već rodila pa se sad borim s dojenjem...al ide nekako za sada... svakako te zovnem
javi se slobodno
... a DVD je vjerojatno još tamo, pošalji nekog da ode na kavu da ti donese
evo, počinju me lagani žmarci od iščekivanja poroda (za mjesec dana). torba napola spremna, za bebu također. imam jedno pitanje za one iskusne: da se brijem doma ili ne? mnoge cure mi govore nek se obavezno obrijem kući, a ja se jedva saginjem, a di još tražiti ispod trbuha dlake
ima li tko još novih iskustava s pulskim rodilištem? ne ide mi se u rijeku kad živim ovdje, iako većina plaši o komatoznim uvjetima u puli. a ja ipak želim biti blizu svog muža i vjerovati da će sve proteći dobro!
cula sam i ja te price o brijanju i uopce mi nije jasno u cemu je stvar. brijali su me za oba poroda u rodilistu i nemam nikakvo lose iskustvo vezano za to. stvarno se ne trebas maltretirati doma. prije klistira te u par poteza obriju.
Evanoi,
ja sam se sama obrijala doma par dana prije poroda, uz malu pomoć ogledalca. Ako ne možeš, neka te obrije muž, ili mama, ili sestra/frendica...
Ajde, nije Pula tako loša, ja bih opet išla tamo bez beda, samo sam malo pametnija pa me sestre ne bi izbacile iz takta.
Proteći će jednim dijelim i onako kako si u glavi posložiš, a za to je potebno biti informirana i opuštena. To je jedinstveno iskustvo i najbolje mu je prići otvorena uma i srca.
poanta je da je brijanje mnogim ženama neugodno, i da je znanstveni nedokazano odnosno da je ta praksa davno napuštena u sustavima koji redovito unaprijeduju procedure obzirom na nova istraživanja, tzv evidence-based medicine.
pa mislim da se to moze i odbiti, ako je u tome problem. ili grijesim? cini mi se da su nam na tecaju govorili da sve imamo pravo odbit ako smo protiv toga.
neke žene će se informirati unaprijed i odlučiti se što je zanjih i što nije. neke žene neće, ili ne znaju ili ne mogu ili ne žele. ali ove iz druge rečenice zaslužuju isti pristup utemeljen na dokazima (što ne znači samo "odbijanje ako žele") kao i ove u prvoj rečenici.
Ma neka brijanje bude odgođeno za bolnicu, ja se s ovim trbuhom jedva krećem i ne da mi se još i s tim gnjaviti, ni sebe, ni muža. Još imam 3 tjedna pa će sve biti gotovo. .) Ima li koja friška trudnica s lijepim iskustvima iz rodilišta? Onako, čisto malo pozitive
Ja sam cula da su tamo ugl svi ljubazniji dok je muz u blizini...a da losije produ ugl zene koje dodu same...
Nezz
ja obozavam Pulu,moj rodni grad i bila sam na odjelu u 6.mj prve trudnoce zbog upale neke,al kad sam vidjela kako se tamo prolazi i cula iskustva,na zalost i na srecu odlucila sam u Rijeku. Beba bila okrenuta na zadak pa sam morala prije termina u bolnicu i bilo me strah zbog strucnosti u Puli,a cak i gin se slozio da je bolja Rijeka. Na srecu,nisam pozalila,tamo me dr tako rec najvise odusevio,babica mi davala vodu,hodat nisam smjela zbog zadaka,ali sve ostalo za 5 i rooming in. Jedna sestra na odjelu babinjaca je drska,al nju jednu je lakse zaobic,nije cijeli dan tamo.
Evo, rodila i ja! U puli. na porodu je bilo sve super, doktorica bojana i sestre elena i slobodka... bile se zakon, smirile me, opustile i bilo je za 10. jedino kat babinjača je bio tako-tako. ima par dobrih sestra, ali uglavnom prevladava neka hladnjikava atmosfera.
Mene zanima da li se u puli moze trazit carski rez ili mora ici prirodno?I u kojim slucajevima ga samo rade?
Da li je U puli moguce trazit carski rez ili epiduralnu?
Epiduralnu je, carski, naravno, nije.
pa sta se negdje uopce moze trazit carski? pa valjda se radi samo ako postoji razlog.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom