kakva je bila reakcija okoline kad ste posvojili djete?(naravno,pitanje se upućuje vama koje ste uspijele to ostvariti),Hvala! :/
 |
|||
|
|
|||
Reakcija okoline kad ste posvojili djete?
kakva je bila reakcija okoline kad ste posvojili djete?(naravno,pitanje se upućuje vama koje ste uspijele to ostvariti),Hvala! :/
Reakcije su uvijek i od svakoga bile isključivo pozitivne. A da bude nekim čudom kod nekoga i negativnih ne vidim zašto bi nas to (unaprijed) zabrinjavalo? Odgovorit ću beskompromisno i vrlo oštro u slučaju kad nečija "reakcija" bude ugrožavala moje dijete, a u svim ostalim mogućim slučajevima prosvjetiteljska metoda je, mislim, efikasnija i to na način da postavljaču "problematičnog" pitanja na koncu bude jako neugodno.
Slažem se!!!(baj d vej,hvala čokolit-tvoji nas postovi ohrabruju
Uglavnom super.Mnogi od njih i sami su sad u postupku usvajanja i uvijek se dive kako je ONA divna, krasna, lijepa, pametna....ali tako valjda misli svaka majka o svom djetetu. :D
....svim ponosnim mamicama.....
Reakcije su bile izvrsne u obitelji i u susjedstvu. M. su prihvatili kao naše dijete i nas kao njegove roditelje. On, šarmer, osvaja sve oko sebe.
Ali, bilo je par reakcija tipa: A tko su mu pravi roditelji? Tu sam odgovorila odlučno da smo to mi - nevjerojatno mi je u kojoj mjerilneki judi ne priznaju zakonsku i životnu podlogu roditeljska nego samo i jedino biološku. Zamijetila sam i neke prijeke poglede i očekivanja da M. ispadne loše. Ja sam se prema takvima postavila s jasnim stavom da ne dopuštam da se tako nešto niti zucne. To je off limits, o tome ja ne raspravljam i ne objašnjavam. U svemu ostalome bila sam uvijek otvorena i spremna educirati ljude o postupku posvojenja i svemu što je vezano uz to. Bilo je dosta reakcija "veličanja" mene i MM, što me je također smetalo. I nedavno mi je jedna rođakinja rekla "da bi meni trebalo podići spomenik". Ja sam rekla da na to tako ne gledam i pitala je zašto tako misli. Ona je odgovorila da zato što je jako teško podići djece. Ja sam joj na to odgovorila da je ona podigla dvoje djece, pa bi joj trebalo podići dva spomenika. Nato je ostala bez teksta. Dakle, u glavama ljudi razlika postoji. Psihologica kod koje vodimo M. rekla je da predrasude prema posvojiteljima i posvojenoj djeci postoje u mnogo većoj mjeri nego što to mi možemo iskusiti, budući da nam većina ljudi baš i neće sasuti u lice svoje predrasude. Te predrasude odnose se na djecu: nisu biološki naša, ne zna se što se od njih može očekivati, ona su "tuđa", ali odnose se i na nas: mi nismo roditelji.
Ja se prema svemu tome postavljam pragmatično: ja svoje znam, presretna sam, imam divnog sina kakvog bi si svatko poželio, kojeg obožavam i ponosim se njime. Oko sebe gledam posvojitelje i njihovu prekrasnu djecu i mogu se osvjedočiti u to da su to predivne, sretne obitelji, listom roditelji daleko bolji od prosjeka. Što netko misli o tome ne dira me previše, sve dok im je ponašanje prema nama i našem djetetu prilagođeno. Kad primijetim da se prelaze neke granice, postajem neumoljiva i krećem protiv toga kao buldožer. Sam M. u pogledu posvojenja pokazuje veliko samopouzdanje. Evo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
Eto, mislim da se nemamo čega bojati, a isto tako ni vi čekalice. Ipak najviše ovisi o tome kako se mi roditelji postavljamo.
Naša je okolina sve prihvatila pozitivno i blagonaklono, od prve objave da smo u postupku, do prihvaćanja klinca kad je došao. Nama bliske osobe svjesne su da je to ispunjenje naše želje, pa je to njima dovoljno. Razumljivo mi je bilo kad se obitelj raspitivala o ranijoj situaciji našeg sina, jer je ušao u obitelj kao dečko od 10 godina.
Mnogim znancima mi smo jedina obitelj s posvojenim djetetom. Tu ima stanovite radoznalosti prema samom postupku, motivima, kako smo se odlučili na posvajanje, pa još velikog djeteta, kako smo to proveli, kako nam je sada. Bilo je komentara kako smo nesebični itd. na što odgovaramo da smo to učinili prvenstveno zbog sebe i skratimo razgovor na tu temu. Najmanje je takvih komentara unutar bliske obitelji, prijatelja i sobnih kolega, jer oni znaju kako željno smo ušli u cijelu priču, pratili su svaki korak u postupku i navijali za nas...
U obitelji ne vidim nećkanje u prihvaćanju našeg djeteta kao našeg djeteta, a svog nećaka, unuka itd. Imam dojam da su svi veseli što je tu i što je naš. Naš status roditelja je također neupitan, koliko vidim, uz povremenu šalu kako smo izbjegli razdoblje pelena i ogrebli se za gotovo dijete.
U svakom slučaju nisam već godinama čula omrznuto "da imaš dijete to bi razumjela".
..uh,ja otvorila ovaj topic daaavno..-ali recimo sad sam se sjetila jedne situacije..naime još kad smo taman bili u procesu posvajanja reče meni jedna kolegica da je ona kao sinoć došla doma i da je probala da vidi kako će joj sin reagirati i to tako da mu je rekla-da je posvojen i čekala njegovu reakciju!!!:shock: ....-naravno,mali da je počeo plakati kao lud i onda mu je morala cijelu večer objašnjavati da nije posvojen.....- od tad mi se ta osoba doslovno z.....a ( pogađajte riječ...
..inače sam po prirodi mirna voda ali tako nešto me prenerazilo.
Nemam druge riječi nego budala.LeeLoo prvotno napisa
..uh,ja otvorila ovaj topic daaavno..-ali recimo sad sam se sjetila jedne situacije..naime još kad smo taman bili u procesu posvajanja reče meni jedna kolegica da je ona kao sinoć došla doma i da je probala da vidi kako će joj sin reagirati i to tako da mu je rekla-da je posvojen i čekala njegovu reakciju!!!
..inače sam po prirodi mirna voda ali tako nešto me prenerazilo.
..uh,ja otvorila ovaj topic daaavno..-ali recimo sad sam se sjetila jedne situacije..naime još kad smo taman bili u procesu posvajanja reče meni jedna kolegica da je ona kao sinoć došla doma i da je probala da vidi kako će joj sin reagirati i to tako da mu je rekla-da je posvojen i čekala njegovu reakciju!!!
..inače sam po prirodi mirna voda ali tako nešto me prenerazilo.
U nasem slucaju reakcija okoline je isto bila vrlo pozitivna, dosta se ljudi raspitivalo o samom toku usvojenja, a tek poneko o bioloskim roditeljima.
Meni je vrlo karakteristicno bilo da su odredjeni ljudi bili vrlo iznenadjeni kad su prvi put videli K. i uglavnom je to iznenadjenje bilo propraceno sa recenicom "Pa on je bas sladak" ili "Pa on je bas lep, jel ga majka uopste videla?"
Znam jedan par koji je posvojio dječaka i koji još i živi na selupa ću na to pitanje pokušati odgovoriti,ali iz drugog ugla.Svi u selu su super odreagovali i ,kad su malog donjeli,svi su se ponašali kao da se ona porodila,darivali bebu...Malog su svi prihvatili,pogotovo bliža rodbina.
Ipak,ponekad sam čula šuškanja iza leđa tipa:˝ko zna na koga će on ličiti-krv jr krv.˝Glupost!
Mislim da je najplemenitija stvar posvojiti dijete koje te tako treba, a uostalom to ionako znate
Slično su i nama govorili, npr.: "Kako je netko mogao ostaviti takvo dijete?" Isto sam često imala dojam da se iznenade zbog njegovog lijepog izgleda, kao da očekuju nešto drugo.[Meni je vrlo karakteristicno bilo da su odredjeni ljudi bili vrlo iznenadjeni kad su prvi put videli K. i uglavnom je to iznenadjenje bilo propraceno sa recenicom "Pa on je bas sladak" ili "Pa on je bas lep, jel ga majka uopste videla?"
...također..meni kad vide Karla odmah kažu " ahhhhh..kakve okice plaaaveee"....Slično su i nama govorili, npr.: "Kako je netko mogao ostaviti takvo dijete?" Isto sam često imala dojam da se iznenade zbog njegovog lijepog izgleda, kao da očekuju nešto drugo.[Meni je vrlo karakteristicno bilo da su odredjeni ljudi bili vrlo iznenadjeni kad su prvi put videli K. i uglavnom je to iznenadjenje bilo propraceno sa recenicom "Pa on je bas sladak" ili "Pa on je bas lep, jel ga majka uopste videla?"
....ja sam imala eto to jedno negativno iskustvo-ostala su sva pozitivna.I to jaaako. :D
isuse, ovo je fakat bolesno.....uh,ja otvorila ovaj topic daaavno..-ali recimo sad sam se sjetila jedne situacije..naime još kad smo taman bili u procesu posvajanja reče meni jedna kolegica da je ona kao sinoć došla doma i da je probala da vidi kako će joj sin reagirati i to tako da mu je rekla-da je posvojen i čekala njegovu reakciju!!!
..inače sam po prirodi mirna voda ali tako nešto me prenerazilo.
inače, ja čitam po ovom podforumu da razbijem neke predrasude kojih nisam niti bila svijesna da ih imam. Meni ste vi super
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni
emi,
Skicam na ovaj podforum jer se pripremamo za postupak posvajanja. Naravno pripreme su u ovoj fazi psihicke (vise moje psihe, moj muz kaze - ma ajmo vise
Kad sam bila mala, zarko sam zeljela bracu ili seku. Mama mi je objasnila da vise ne moze radjati, na sto sam ja sa svojih cca 9 godina zabrijala na ideju - ajmo onda posvojiti. I obljepila sam cijelu sobu papirima, ormare cak i iznutra s porukom "Hocu bracu ili seku". Na zalost, nikad mi se zelja nije ostvarila.
Sada kad se ja mucim sa zacecem, razmisljam o posvajanju. I koliko god mi se prije cinilo posvajanje kao vrlo jednostavan proces, jos uvijek se nadam da cu zatrudniti, a da cemo nakon toga i posvojiti. Ma znam da postupak traje dugo i da bi trebala krenuti sto prije, ali iskreno puno razmisljam o reakcijam okoline i zato mi je drago sto je pokrenuta ova tema. Dajete mi snage da krenem dalje. Hvala vam drage Rode na pozitivi!
emi:
mia:
Emi, puno mi znači tvoja priča, hvala ti!
Emi
Emi
Emi
Emi
Emi
Negdje na nebu je tvoja mama ponosna na tebe-odgojila je divnu osobu punu ljubavi.
emi
mia
emi
mia
reakcija okoline?
Obitelj; od samog početka oduševljeni idejom, maksimalna podrška, sad obožavaju Limača i žele s njim provoditi što više vremena
Prijatelji; sretni, obožavaju Limača
Poznanici; kako koji bilo je iskrenog čestitanja, ali bilo je i onih "pa vi ste ludi? Pa tko zna čije je to dijete" i sl..."
Nismo svi jednaki i nemamo svi iste stavove o svemu. A svatko ima pravo na svoje mišljenje
Ovo je sjajnoEvo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
Evo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
Naše obitelji su nas potpuno podržavale, i s nestrpljenejm dočekale našeg sina. U njima smo imali potpunu podršku, premda bismo mi uradili po svome i da nije bilo tako. Poznanici su reagirali uglavnom pozitivno, ali bilo je i komentara iza naših leđa tipa: "što im je to trebalo, sad više nikad neće biti mirni, tko zna kakvo će to dijete biti..."
Čak je jedan koleg s posla MM odbio da mu čestita jer to je tako nečije dijete
malo podižem, da čujemo nove reakcije
I mi smo od onih čija je bliža i dalja rodbina, susjedstvo, pa i cijelo seloNisam se uvrijedila, naprotiv, godilo mi je... samim tim što MM ima azoospermiju
I kod nas su bili pozitivni događaji , u biti svi su jedva dočekali da ga vide a kada su ga vidjeli rastapali su se i isto tako su rekli da jako liči na muža i njegovu familiju .
Reakcije su bile stvarno pozitivne, od svih ljudi koji nas okružuju. Uostalom, mislim da nisu ni mogle biti drugačije kad smo se mi postavili prema posvojenju na najnormalniji način. Ali, od neznanaca, iskreno, najviše me ljute komentari tipa: vi ste zaista zlatni, humani ....ovakvi, onakvi..treba hrabrosti za to..i sl. Nisam ja učinila uslugu svojoj djevojčici zato što sam ju posvojila, ona je svojim dolaskom meni učinila nešto predivno, učinila me majkom...ušla je u moj život i obogatila ga zauvijek!! Najslađe i najsmješnije mi je kad mi ljudi koji ne znaju da je moja djevojčica posvojena govore da je ista mama...fenomenalno!
Naše zlato je stiglo kod nas dva dana prije Nove godine. Ne moram ni reći da je to bila najljepša Nova godina do tada... Bio je star točno tri mjeseca i jedan dan... Posvojili smo ga nakon pet i pol mjeseci što je relativno brzo za naše uvjete, s tim da sam upotrijebila sve svoje autoritete, veze, prijatelje i poznanike da se to što prije okonča... Sada je prošao dvije i po godine, sretno je i voljeno dijete... Ne mogu se više ni sjetiti kako mi je bilo prije njega, a niti ne želim, on je moja sreća i moje ispunjenje... Nema ništa slađe nego kad dođem po njega poslije posla kod tete koja ga čuva, a on trči prema meni raširenih ručica i viče "ide moja mama daga, zagi me mama" ... to mi uvijek natjera suze na oči... Ne znam kada je najbolje reći djetetu da je posvojeno, ali zbog nekih koji ga sada već pitaju "tko je tebe rodio", naučila sam ga da kaže "mene je moja mana posojila" /tako to zvuči na "njegovom" jeziku... / Znam da u ovoj dobi ništa ne znači "roditi" ili "posvojiti", ali će se saživjeti s time i nadam se da ćemo lakše prijeći tu temu...
Ima li tko kakav savjet po tom pitanju?
Hvala Emi, nadam se da ću i ja uspjeti odgojiti pozitivnog čovjeka kao što je to uspjelo tvojoj mami...
Zvezdana, dobrodošla nam!
O temi kako reći djetetu da je posvojeno pričali smo ovdje
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=55436
pa se slobodno na tom topicu uključi.
Evo još jednog iskustva što se reakcije okoline tiče..Istina, iz davnih 70-tih, ali ipak..Ja sam posvojena kao mala beba od par tjedana (čega se,naravno, nisam sjećala), i roditelji su mi to htjeli reći "kad malo poodrastem"..Tako sam krenula u prvi razred i na samom početku, u svlačionici, nakon tjelesnog, moja sedmogodišnja vršnjakinja me je pred svima ismijala, ne sjecam se više kojim rječima, ali da ja "nemam pravu mamu i tatu" isl., svi su mi se počeli rugati i pokazivati prstom u mene kao da sam čudovište I tako sam saznala da sam posvojena..I dan danas ja vam ne mogu opisati koji je to šok bio za mene, tu bujicu osjećaja, izgubljenost..I neznam kako sam taj dan i došla do doma...pitala sam mamu je li to istina i rekla joj što se dogodilo..ona se istog trena rasplakala..i sve mi je rekla, objasnila.."da ja imam pravu mamu , i da je ona moja prava mama, samo sto joj nisam izasla iz trbuha.."Uglavnom, roditelji te djevojčice su poslije došli ispričati se i to..i nije mi se nitko više u školi rugao..Ali znam da ta mala curica ne bi pričala o tome na takav ružan način da to dama od svojih nije čula...Eto, reakcije okoline su različite..a i to je bilo davno..Mama mi je uvijek govorila da ne razumije ljude kojima je najvažnije "krv", i što im to uopće znaći..i čak je rekla da je to sebičnost s njihove strane..Od tada pa do danas o posvojenju s njom uvijek otvoreno razgovaram..Što se tate tiče, on nikad nije sa mnom o tome razgovarao..mama ga je nastojala nagovorit, ali on je rekao da on "nema o čemu sa mnom razgovarat, jer sam ja njegova i tu se nema što obješnjavat" ..I tako..Pozdrav
Vaša mama je sve prekrasno objasnila, prave riječi, ali je i Vaš tata potpuno u pravu ... Mi smo našem sinu već sada u dobi od 2 godine rekli da je posvojen... znam da njemu u toj dobi ništa ne znači "roditi" ili "posvojiti" ali zbog "dobronamjernih" ljudi bolje je da se navikne na to... smislili smo čak i jednu pričicu za laku noć koju traži da mu pričam svako veče prije spavanja...
malo sam skicnula na vašu stranicu i rasplakala na eninoj priči. Tako mi je drago što su ti mali anđeli našli vas i vi njih.
emi
nasi susjedi, koji vec imaju 2 skoro punoljetne kceri, su pri kraju postupka posvojenja 1-godisnjeg deckica i meni jeto super!
ovaj vikend je 1. x kod njih doma! :D
Predivno! Evo prvi put sam vas malo škicnula i ispunile ste mi srce
Sretno!
emi, predivno. Sve najbolje tebi i tvojim misevima slatkim malim
ani, jako je tuzno sto su ti to tako saopstili.
U klubu u kom treniram je te godine sa najmladjom grupom pocela da trenira M, od svojih 7-8 godina. Super klinka, vesela, otkacena, pomalo razmazena, ali ko nije?! Sada ima 15 godina i ista je kao i svi tinejdzeri i njena mama ima iste glavobolje kao i sve mame tinejdzera
Po cemu je drugacija? Ona je posvojena kada je bila sasvim mala beba.
Njeni mama i tata nisu mogli imati djece. Prve komsije su jedne godine dosle kuci sa zamotuljkom (svojim drugim djetetom), vrlo neraspolozeni. Kada je M tata pitao je li neki problem, komsija je otpuhnuo "Zensko...".
Sa nevjericom, covjek je pogledao njega i njegovu zenu i prokomentarisao "A sto bih ja dao da imam jedno takvo. Samo jedno..."
Ovi nenormalni ljudi koji su tako docekali svoju kcer, nisu se nikada postidili. Stavise, za pricu sam saznala od te djevojke i njene starije sestre mnogo godina kasnije, kada im je vec bilo 16-17 i kada su se grizle sto su rodjene kao zenske i nisu ostvarile ocekivanja svojih roditelja.
Mala M. je dosla u porodicu sa 3 mjeseca, kao jedna od najljepsih beba ikada! Imala je lice formirane mlade dame, ali je bila mala. Moja mama nepokolebljivo tvrdi da je ona isti njeno otac J., mada je posvojena. I jeste. Ne mozete vjerovati!
Naravno, nepromisljeni susjedi, poznanici se nisu nikad zapitali sta to znaci toj maloj i svojoj su djeci sturo rekli - ah, ona je posvojena.
Jedna klinka je tako nazvala M. i pitala je "A sto bi ti uradila kada bi ti sada rekli da si posvojena? Ja ne znam sto bih...". Iako je dobro znala cijelu pricu, samo joj je doslo da se malo poigra...
M. potom zove telefonom svoju drugaricu i pita je, zbunjena: "Sto bi ti kada bi ti mama i tata rekli da si posvojena?".
Njena drugarica, takodje zna istinu o njenom posvojenju, ali ne vidi u tome nikakav problem: "A sto da kazem? Pa ja sam sretna sa ovim mojima i bolje da su mi oni mama i tata nego neki nikakvi... Rekla bih "ok"."
Jedna od milion fraza - za svakoga postoji dijete, samo se Bog zabuni i posalje ga u drugu kucu, greskom. zadatak pravog i odgovornog roditeja j e da svoju mrvicu dovede u njen pravi dom.
M. je jedno voljeno i pametno dijete, isto kao i sva druga djeca - nervira je mama kada joj brani izlaske, nervira je tata kada eliminise dzeparac, nerviraju je profesori i ocjene...
I ko je sretniji? Ona ili djevojcice koje su rodjene i docekane ogorcenjem roditelja sto nisu zeljeni sin?
Ljubac za sve mamice i njihovu djecicu!
za M. veliko[/quote]
Opet je krenulo. "Kako ste vi dobri i humani..."
Kad nam se ne da objašnjavat nasmijemo se i kažemo: Napravili smo veliku kuću, pa ju je trebalo nekako napunit.
dobar štos...Opet je krenulo. "Kako ste vi dobri i humani..."
Kad nam se ne da objašnjavat nasmijemo se i kažemo: Napravili smo veliku kuću, pa ju je trebalo nekako napunit.
čitam evo jer sam mislila da ću i ja usvajati djecu, ali ipak sam rodila premda sam sumnjala u svoje sposobnosti u tom smislu...
tako da sad razmišljam da li da se odlučim na udomljavanje, ali se bojim pomalo mog sela i svakakvih reakcija. A s druge strane, malo OT, bojim se i da li bi mm podnio da nam kasnije to dijete uzmu biološki roditelji.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom