Nažalost, ne mogu ti sad detaljno odgovoriti na tvoj zanimljiv post, pa ću se zadržati na problematici muškarca posvojitelja.
Naime, nije isti slučaj:
a) razvedenog muškarca (ili udovca), koji preuzima skrb o vlastitoj djeci
b) muškarca koji u jednom trenutku života odlučuje posvojiti tuđe dijete

Iz iskustva muškaraca oko sebe mogu reći da se njihov instinkt za skrb oko djeteta razvija tek nakon što dobiju dijete, odnosno, nije im urođen kao nama ženama (govoreći, naravno, općenito). Hoću reći - čini mi se da žena u jednom trenutku osjeti čežnju za podizanjem djeteta i da je njoj manje važno je li to dijete biološki njezino. Mislim da je kod muškarca drukčije, da oni svoju biološku "svrhu" ne nalaze toliko u očinstvu koliko mi u majčinstvu. Npr. poznajem dosta muškaraca koji su ušli u brak sa stavom - pa što i da nemamo djece. Kod žena - gotovo da ni jedna tako ne razmišlja, već posve suprotno - učinit će sve da dođu do djeteta.

I ja primjećujem da su muškarci opušteniji i zaigraniji s djecom, što još uvijek ne znači da bi bili bolji skrbnici od žena. (Govorim o prosječnim ljudima, ne o iznimkama tipa nesavjesne žene, superbrižni muškarci...)