Ovo potpisujem - i moje iskustvo je takvo.čokolada prvotno napisa
Naravno, ovo nije MOJA tvrdnja, nego sam prenesla mišljenje ljudi (većine) kojima sam rekla da želimo usvojiti dijete...
U vezi sa sviđanjem nesviđanjem, mislim da je za veću djecu pravilo da ih potencijalnio posvojitelji posjete prije odluke - i svoje i centra. Centar našeg prvog sina je naglasio da i mali mora pristati, ali ne sjećam se više je li to bio samo njihov stav, ili zakonska odredba. Mislim da sada po zakonu samo djeca starija od 12 moraju dati pristanak.
Centar našeg uskoro mlađeg sinka nas je poticao na dodatne posjete nakon one prve. Mi smo rekli da, da, odlučili smo, a oni: odite još jednom tamo, prošetajte s njim... Valjda nisu htjeli da mi zbog same ideje odanosti prenagljeno donesemo odluku.
E sad, priča sa samohranim očevima i posvojiteljima - ne sviđa mi se kud je krenuo taj dio rasprave. Ispada da su bolji roditelji oni (tj. one) koje instinkt tjera na predaniju skrb. :/ Stvarno nisam sigurna postoji li i u kojoj mjeri instinkt za skrb oko djeteta, i razlikuje li se ta količina po spolovima. Vjerujem u samoizgradnju osobe, i važnost odluka srca i razuma. Ne mogu misliti o muškarcima kao o osobama s manje srca i razuma, i ne bih htjela da ih se ni teoretski razmatra kao potencijalno lošije samohrane posvojitelje. Mislim na cijelu kategoriju, a obrada svakog pojedinca se podrazumijeva.
A da se vratim na naslovnu temu. Iako se nisam pretrgla od rada u udruzi vidim da Roda u svojim primjedbama na prijedloge zakona, organizaciji okruglih stolova i slično redovito pazi i na probleme s kojima se sreću poosvojitelji. To možda nije prva i glavna tema neke akcije, ali nije zaboravljeno.
 |
|||
Odgovori s citatom