Već dugo želim ovu priču podijeliti s vama, ali tek sam sad uspjela smireno pohvatati sve detalje. Možda nekome bude podrška!
Vito je rođen nešto prije termina. Velika i prekrasna beba. Od prvog podoja vukao je kao najgladniji stvor na svijetu. Mlijeko je u rodilištu sporo nadolazilo, lagala sam da je krenulo i molila sestre da ge ne hrane. U toj baby friendly bolnici dojila sam ga svaki trenutak koji smo proveli zajedno, no onda je zbog žutice završio na fototerapiji. Izdajala sam svaka 3 sata, nekada 30, nekada 50 ml i svaku izdojenu kap ponosno nosila na intenzivnu uvjerena da se to negdje sprema i za vrijeme obroka daje MOM djetetu. No jednu sam ih noć zaskočila. Donijela sam mlijeko, a sestra me napala da sam zakasnila, da ga je baš slučajno prvog nahranila i da sljedeći put dođem na vrijeme. Na pitanje čime ste ga nahranili dobila sam odgovor koji me potpuno uništio. Kako čime, našim mlijekom. Ono što ostane od vašeg bacamo, kao i ovo što ste sada donijeli. Smrzla sam se. Koliko truda, koliko borbe s izdajalicom, ispucanih bradavica, kvrga, suza i na kraju sve ode u slivnik sudopera. Htjela sam kucati u sve sobe i reći im što se događa u dječjoj sobi, htjela sam povesti bunu. Smirila me cimerica i opet smo do dugo u noć zajedno izdajale… Vitini dani na terpiji bili su beskrajni, ponekad bih ga dobila na maženje, pospanog i sitog, bez volje za cicanjem. Padala sam u očaj i samu sebe tješila kako će sve biti bolje čim dođemo kući. Ali nije. Kod kuće mu se stanje pogoršalo i završio je na intenzivnoj na Rebru. Respiratorni infekt, upala pluća, sepsa… I opet odvojeni. Intenzivna nema mjesta za mame, ali mame dojilice mogu do djeteta kad god žele. I opet je slijedio pakao izdajanja. Dolazila sam svaka 3 sata, nekad nisam ni odlazila. Spajala sam dva obroka, gledala ga kroz staklo i skupljala snagu. Po danu nas je bilo nekoliko, a noću sam bila jedina. U 21, u ponoć i onda opet u 6, 9, 12…Tisuću puta sam ponavljala svakoj novoj sestri u smjeni da imam puno mlijeka i da mu ni slučajno ne daju ništa drugo i za razliku od rodilišta, ovdje su me razumjeli. Na njegovom inkubatoru, odmah uz medu s njegovim imenom i terapijom crvenim je flomasterom bilo označeno MM – majčino mlijeko. Slušala sam razne komentare, i to da pretjerujem, da je bolje da odmaram, da mu od jednog obroka adaptiranog neće biti ništa pa do toga da samo tako nastavim jer mu nijedan lijek, nijedan antibiotik neće pomoći kao moje mlijeko. I to mi je davalo snagu…kad bih pospana krenula u noćnu smjenu, znala sam da me moja ljubav čeka i da ne smijem zakasniti ma kako umorna bila. Kad su ga premjestili na postintenzivnu i kad je konačno sa sonde prešao na bočicu, najdivnija ljubica, sestra Ljuba, hrabro mi ga je jedne noći stavila na prsa. Za mene se tada otvorio svijet novih dimenzija. Sjedile smo, Ljuba i ja, svaka sa svojom bebom u ruci i čavrljale. Prvi sam put opet bila sretna…Vito je uživao, čvrsto se ručicom primio za mene, malo bi povukao, a više uživao u mojoj toplini. Činilo se kao da sam ga opet rodila. Preplavila me ista toplina, ista nježnost, isti zaštitinički osjećaj, a on, blaženog pogleda, kao da govori mama, jako si mi nedostajala… Kad bi Ljuba poviknula, Vito, ljenčino, ne zabušavaj, taj bi se mali stvor povio i odmah počeo vući….Da, Ljuba je te noći bila moja dojeća doula! :D
U mjesec dana, uza sve bakterije i viruse koji su ga napali, Vito je dobio preko kilu. Dojenje nam je u početku jako teško. Zbog sonde i bočice, zaboravio je vući, jedva bi primio bradavicu i vukao samo vrh, nije uspijevao obuhvatiti sve, ali danas, 4 mjeseca kasnije, pravi je snagator s pravom tehnikom, da smo čak ostali dosljedni cici i pri dobrodušnim komentarima poput onih, dajte mu vode ili malo čajića…nesnosne su vrućine! Jesu….ali mi imamo cicu :D