 |
|||
s 18 htjela sam troje,s 20-dvoje,s 24-jedno s 25 idealno mi je bilo s dva psa!S 28 MM uvidio da je vrag odnio šalu i da ćemo doći na tri psa a ne troje djece i PODMETNUO mi!Ubrzo sam ja podmetnula njemu a za treće je još borba.Nikada nisam bila sretnija i nema većeg užitka od djece,ali sve je stvar ukusa.Zapravo teško je nešto znati ako to nisi probao.Najgore je što neki probaju pa im se ne svidi
Ostala sam paf na članak! Nekako se divim toj odvažnosti da se priča i razmišlja na takav način. I svakako dajem curi za pravo da odluči što će sa svojim životom. I dajem joj za pravo da se i predomisli za par godina.
Sve je moguće. A cura je zaista realna. Ali također promatra svijet očima 'gladnim' izlazaka, karijere i sličnog.
Moji rođaci u Padovi, sad imaju 102 i 100 godina, nisu nikada htjeli imati djece. Imali su zavidne karijere i djeca bye-bye - nisu se bili spremni odreći bogatog života.
Onda su poželjeli dijete, ali prekasno. Teta više nije mogla zanijeti.
Pa je njihova nećakinja rodila dijete, a žena je također gurala doktorsku karijeru skupa s mužem. Na koncu je ispalo da je dijete, malo pomalo, sve više vremena provodilo sa tetom i tetkom. Sad ima 30 godina, živi u Pamploni i češće zove starce (tetu i tetka) nego vlastite roditelje. Čini mi se da su mu roditelji više k'o neki frendovi.
Za ovu gospođu što je napisala knjigu imam neki dojam da je drži kriza srednjih godina, kad stavlja karte na stol i gleda što je 'propustila' zbog djece i života kakav je vodila i vodi. A također mi malo djeluje kao da, na neki način, traži pomoć.
Kao samoubojica kad se neuspješno ubije.
Taša, imamo sličnosti; ja sam s 18 htjela šestoro, s 20 troje, s 22 jedno, s 24 sam imala 2 psa.
S 26 sam rodila i sad opet želim šestoro. Ili barem četvoro.
I bezbroj pasa.
Mislim da je ovo glavni krivac za sve!Žena poželjela imati zavidnu spisateljsku karijeru, sa velikom nakladom i zamašnim honorarom, ali nema mašte kao J.K. Rowling (koja isto ima djecu). Pa je onda "oplela" po svojoj "sudbi kletoj" i vlastitoj djeci :mad: Kao da su ona kriva što im mama nema mašte...oni nisu njezini čitatelji i knjiga njihove majke ih ne uzbuđuje. “Više ih zanima Harry Potter”
A, ako neko ne želi djecu, ne mora ih ni imati. Je li to sebično ili ne, nije moje da sudim (mogu samo malo da se iščuđavam, ali ne i da sudim).
Uvijek ima šanse da se predomisli.
Samo, hoće li tad djeca htjeti nju?
Ja sam oduvijek htjela djecu, kad sam bila mlađa mislila sam da ću jednog dana imati petero. Zapravo nisam nikad ni razmišljala što hoću biti po zanimanju, ali sam znala da hoću biti mama. S 25 sam se udala jer smo MM i ja bili 4 godine u vezi i htjeli smo čim prije imati bebu. Malo je potrajalo i sad ću roditi s tek 28. Uopće to ne doživljavam kao obvezu nego nekog s kim ćemo dijeliti našu ljubav, jedino kaj je sad trenutno plan da imamo troje.
O.k. mi je kad netko ne želi djecu i to priznaje, bolje to nego da ih ima radi reda, zato jer svi imaju. Ali nekak ne kužim one koji ne žele, pa se onda predomisle, možda zato jer sam ja oduvijek željela pa ne znam kakav je to osjećaj kad ti odjednom dođe želja za majčinstvom :?...
Mislila sam da me članak neće pogoditi ali bogme nisam ostala ravnodušna. I ja sam cijelo djetinjstvo i pubertet do 20 govorila da
ne želim roditi i biti majka. Sve je to nestalo kad sam dobila taj poriv
u sebi da želim bebu, obitelj, javio se taj majčinski instikt ili kako se već
kaže i sve mi je bilo jasno. Jadni oni ljudi koji ne žele imati djecu jer je
to velika odgovornost i obaveza i žele živjeti lagodan život.
Po tome onda nebi imala ni psa jer je i to odgovornost, pa ni dečka, ni
išta. Nisu ni meni lako pale sve te promjene u životu mene i mm i još
uvijek se borim s tom prilagodbom ali da se mogu vratiti i ponovno birati
ponovno bi bez ikakve dileme izabrala Enolui isti scenarij.
Ja sam sigurna da će se ova 25-godišnjakinja predomisliti.I onda kad rodi lupat se po glavi koliko je gluposti izgovorila.I to još za novine.A ovu majku dvoje djece ne razumijem.
I meni su se djeca omakla, prvo negdje oko 30. a prije toga sam ih htjela ali negdje u dalekoj budućnosti. Ono što me iznenadilo je da mi se sve posložilo kad sam ih rodila, a oduvijek sam živjela u zabludi da se prvo mora sve posložiti pa tek onda ići "na djecu".
Što se tiče gospođe koja je napisala knjigu, složila bih se sa ninet: sve za lovu, knjiga će se vjerojatno dobro prodavati jer gađa u živac one kao djevojka iz članka pa će si gospođa od zarađene love moći platiti nekoga da joj kuha i pere veš.
I ja sam btw bila najpametnija sa 25 (i sa 15, i sada sa 34... 8) )
Frodo bas si me onako iz dubine duse dirnuo sa pricom
Svaki put kad sam rekla "nebi nikad" obilo mi se u glavu. I uskoro sam se zatekla da i ja to radim, odnosno da se nađem u situaciji kad mi je to "prihvatljivo".
Već puno godina nema toga za što bi rekla da sigurno neću napraviti. Mogu misliti da to nije za mene, da nije prihvatljivo ponašanje, da nije.. Al ne mogu sa sigurnošću tvrditi da mi se neće desiti. Od malih stvari, do onih velikih.
Svatko ima pravo odluciti da li ce imati djecu ili ne. Da li ce imati samo jedno dijete ili vise.
Ako zena ne zeli biti mama, to je sasvim u redu. Ne mora imati nikakve posebne razloge za takvu odluku.
Nekad sam, gledajuci kako neki roditelji postupaju sa svojom djecom, pomislila da stvarno neki i nisu za roditelje. Ako to spoznaju prije nego sto su i postali roditelji, i bolje.
ne znam, valjda biološki sat počne otkucavat pa te hormoni strefe i gotova siAli nekak ne kužim one koji ne žele, pa se onda predomisle, možda zato jer sam ja oduvijek željela pa ne znam kakav je to osjećaj kad ti odjednom dođe želja za majčinstvom
i ne dođe "odjednom", preko noći.
u meni je tako želja rasla otprilike godinu dana - od onoga da mi je biti mama čak i donekle prihvatljivo, do toga da želim želim želim želim bebu sad i odmah
Sa 15 godina rekla sam mami da želim imati dijete u 16. godini. Mama je fljopnula u nesvijest (nisam još imala niti "protustranku"
S obzirom na prirodne nedaće (još uvijek nisam bila zaljubljiva), pomakla sam dijete na 18 godina. ...onda sam postala Pepeljuga i otkrila čari izlazaka i shvatila da imam još samo faks završiti.
Pomakla sam prvo dijete na 22 godine,...pa na 25. Onda sam imala glupu vezu..pa izlasci....pa....uglavnom prvo dijete je došlo sa mojih 37 godina. Moja mama ga nije mogla dočekati. A niti ja.
valjda je zenska ovom knjigom zbrinula sebe i svoju djecu zauvijek. to je dobar poslovni potez, reklo bi se u narodu. nisam sigurna da znam sta ona stvarno misli, ali da ce se knjiga prodavati, hoce (sudeci po reakcijama
pa svatko moze izmisliti neku provokativnu fikciju. ili ne fikciju, iskreno, bas me briga.
neki dan frendica i frend kod mene na cugi i ona kaze njemu preda mnom kako je "imati djecu danas egoisticno" (naravno, nema djece). kao, kraj ovoliko sirocadi, imati svoju..
a sta ces, svi su za sebe najpametniji. tako sam i ja masu puta tvrdila "nikad!" pa bi mi se u nekom roku obilo o glavu.
sad ne berem brigu o drugima, a ni o sebi bas previse
a ja pojma nemam kakav je to uopce osjecaj, zeljeti dobiti dijete.Lutonjica prvotno napisa
ne znam, valjda biološki sat počne otkucavat pa te hormoni strefe i gotova siAli nekak ne kužim one koji ne žele, pa se onda predomisle, možda zato jer sam ja oduvijek željela pa ne znam kakav je to osjećaj kad ti odjednom dođe želja za majčinstvom
kad sam ga, poput ninet i marte, dobila prije nego sam pozeljela
pa dobro, a drugo si isto dobila bez da si željela?
sori, ispravljam se, prije nego si poželjela?
eto kako se prioriteti u životu mijenjaju što si stariji.
tko zna, možda će i netko od nas moći bolje razumijeti gđu autoricu knjige kad još malo "odrastemo" , nikad ne znaš što ti život nosi
moje prijateljice jos uvijek dozivljavaju trudnocu kao nesto grozno sto ih udeblja i izdeformira, a dojenje nesto sto objesi sise, porod nesto sto bi preskocile....da mogu zadrzati liniju, sise, posao, karijeru, da nema boli, imali bi sutra djecu.
i to je ok. to samo znaci da jos za to nisu spremne.
hoce li se okrenuti za 180 sutra ili 5 godina, nije bitno. pa i da se nikad ne okrenu. njihov izbor. i sa takvim stavom i bolje da jos nisu.
cesto vodimo "prepirke" poput osjecaja koji je mene obuzeo kad sam postala majka i njih kad su pocele graditi karijeru. i koliko ja velicam svoj, toliko oni svoj, koliko ja govorim da mene majcinstvo ispunjava, toliko njih ispunjava nesto drugo, u ovom slucaju posao. i pricamo sa istim zarom. o razlicitim stvarima. i dokle god ima tog zara, ok je, zar ne? jer su sretne, a to je ono sto je bitno, da je svatko zadovoljan sa sobom.
Isto ovakoa ja pojma nemam kakav je to uopce osjecaj, zeljeti dobiti dijete.
kad sam ga, poput ninet i marte, dobila prije nego sam pozeljela
pa ne, ali to ne racunam pod isto.
nije mi isto ne imati dijete uopce, a zeljeti ga jako, i imati vec jedno pa se odluciti na jos jedno.
to kad smo se odlucili 'raditi' tonku vise je bio neki osjecaj spremnosti za novog clana obitelji, nego zudnje za necim sto nemas (ne znam bas tocno objasniti osjecaj).
isto ovako.a ja pojma nemam kakav je to uopce osjecaj, zeljeti dobiti dijete.
kad sam ga, poput ninet i marte, dobila prije nego sam pozeljela
i ja se promijenila preko noci.
i shvatila da je ovako najbolje jer nikad nije savrsen trenutak. a zapravo je svaki.
i iako jos nemamo drugo, pricamo o njemu, jos ne radimo na njemu
točno tomoje prijateljice jos uvijek dozivljavaju trudnocu kao nesto grozno sto ih udeblja i izdeformira, a dojenje nesto sto objesi sise, porod nesto sto bi preskocile....da mogu zadrzati liniju, sise, posao, karijeru, da nema boli, imali bi sutra djecu.
i to je ok. to samo znaci da jos za to nisu spremne.
Ja bi rekla da su realne. To se i desi, ali kada dobijes dijete vidis da je sve to nebitno.
je realno.
ali nisi nespremne zato što vide tu realnost, nego zato što im ta realnost (još uvijek) smeta
moje prijateljice su napokon pocele dobivati djecu, u svojim srednjim tridesetim.
doduse, one su u pravilu zeljele djecu, ali su isle po redu: diploma, posao, brak, dom... pa dijete.
ja sam to malo drukcije porasporedila, ne sasvim namjerno, ali ne ni sasvim slucajno.
uvijek sam znala da ce mi se dijete morati 'dogoditi' jer nikad ne bih namjerno i svjesno odlucila da sam spremna (ja sebe ni danas jos ne percipiram kao skroz odraslu i zrelu osobu). No, vjerojatno sam se u jednom trenutku opustila dovoljno da mi se moglo 'dogoditi', nakon godina i godina uspjesne kontracepcije. U najmanju ruku, bila sam sigurna da sam s pravom osobom.
I kod mene ovako.
Pročitala sam uvodni post, dakle pitanje, a nemam vremena sad iščitavati
cijeli topik.
No moje mišljenje je sasvim jasno. Poštujem odluku i cijenim puno više nego one koji smatraju da svatko može i treba imati djecu, da je to Bogom dana mogućnost i da se ne treba o tome promišljati. Čak sam mišljenja da bi mnogima trebalo zabraniti imati djecu. No dobro, to je ipak predrastično i nije zapravo moje mišljenje već moj duboko usađeni osjećaj.
Ja sam oduvijek znala da ću imati djecu. I onda kad sam partijala, i onda kad sam radila od 7 do 21 (i uživala u tome) pa i onda kad sam lunjala svijetom u potrazi za nekim svojim bitkom - svo vrijeme sam znala da me negdje u svijetu čeka moja srodna duša a kad se nađemo i djeca će nam doći jer nas čekaju. I cijeli život, u svim svojim fazama - razmišljam o djeci, odgoju, odnosu prema njima, problemima i svemu onom što bi trebalo napraviti da im se olakša djetinjstvo i pravilno i sretno ih se dovede do odrasle dobi.
Smatram da je imat djecu velika i ozbiljna odluka, treba zaista odlučiti premjestiti prioritete i posložiti život tako da sve što za djecu i oko djece činimo postane dar i nikad ne bude žrtva.
Slažem se s pravom izbora, nije sve za svakoga, ali poruka koju autorica knjige prenosi ljudima jednostavno nema veze s realnošću. Iritirajući mi je način na koji govori kao da je su njezine tvrdnje realnost i činjenice, a zapravo su samo subjektivan dojam nesretne osobe koja se nije snašla u životnim okolnostima i hrpa predrasuda koje neupućeni čitatelj može uzeti zdravo za gotovo.
Iskreno žalim njezinu djecu i ne mogu pojmiti da netko može tako hladnokrvno pred cijelim svijetom priznati da su joj djeca pogreška. Izjava "Zaposlena mama znači biti u zatvoru" za mene je miljama daleko od istine i takvo generaliziranje mi je uvredljivo, baš kao i nazivanje lažljivicama sve žene koje kažu da su uživale u porodu (odmah se sjetim priča Saredadevii
Razlikujem dvije bitno različite stvari u ovom tekstu iz Jutarnjeg. Prva je dvadesetpetogodišnjakinja koja argumentirano iznosi svoj trenutni stav na kojeg ima potpuno pravo. Možda će ga promijeniti, možda neće, no nadam se da će sa svojim izborom, kakav god on bio, biti sretna.
Druga je autorica knjige, za koju je potrebno znati da je polutalentirana nazovispisateljica koja ne uspijeva prodati knjige pisanjem, pa oko njih stvara često lažne skandale - rekla bih da je riječ o dobro odrađenom PR-u. Prva njezina knjiga za koju sam čula bila je "Dobro jutro, lijenosti", prenapuhano "revolucionarna" i loše napisana, ali u medijima jako dobro progurana knjiga o, najopćenitije rečeno, poslu (da ne idem u detalje, bio bi žešći off topic). Knjigu su pratile brojne javne kontroverze, pa sam je i sama uzela u ruke, ali zbog nezanimljivosti i nemuštog načina pisanja (da ne kažem krajnje dosade
u životu nikad ne reci nikad jer ti se to uvik može obit o glavu.
ja vjerujem da će se ova cura od 25 godina itekako pridomislit samo neka nađe osobu s kojom će požeit bit mama i poželit osjetit čari majčinstva.
u krajnem slučaju, u serijalu "ljudsko tijelo" i "ljudska seksualnost", je i stavljen akcent da to kako se i kod žena i kod muškaraca prvo razvija instinkt prema nekoj osobi x s kojom bi eventualno mogao/želio imati potomke, a tek onda i želja za ostvarenjem istog.
Uopće ne razumijem svrhu tog članka... u idućem broju će Maja objašnjavati zašto se ne želi useliti s dečkom, a nakon toga će nam Goran pričati o svojoj kontroverznoj odluci da ne živi u prigradu. Mislim, bezveze. Neki odmah znaju da žele djecu, psa i gredicu sa salatom, a neki (npr. ja) svake godine zamjene jednu odluku nekom novom željom... ali zar to traži naslov u novinama?
25-ogodišnjakinja- tko zna što je upisano u njenu podsvijest te je dovelo do ovakve odluke.
Svatko ima drugačiju misiju, drugačiji put.
Ničiji nije za osuditi ni odbaciti.
Želim joj da bude uspješna na putu koji je odabrala.
ja sad imam 24cura je još mlada
sa 20 i nesto sam jedva cekala da imam dijete i jedva sam se suzdrzavala da barem zavrsim fax
Mislim da je to nesto sto svakome dodje kad-tad, nekome sa 20, nekome sa 30, a nekome sa 50.
još nešto
za ovu curu iz članka ,ja bih joj rekla ,draga ni ne moraš ,ali mi nemoj to nabijati na nos......
dosta mi je više kvazi političke korektnosti i podvlađivanja svakome koji histerično ističe -JA SAM DRUKČIJI!!!!!!VIDITE ME !!!!!!!! AAAAAAA!!!! BOLJI SAM OD VAS STEREOTIPNIH !!!!!!!! IMAM PRAVO NA IZBOR!!!!!
ajde brate ,biraj ,ali mi se ne deri na uho
maria71
nisam mislila na broj godinaja sad imam 24cura je još mlada
sa 20 i nesto sam jedva cekala da imam dijete i jedva sam se suzdrzavala da barem zavrsim fax
Mislim da je to nesto sto svakome dodje kad-tad, nekome sa 20, nekome sa 30, a nekome sa 50.
znam lutonjice da nisi
zivim sama od 16-te i to skoro cijelo vrijeme van HR, ne smatram sebe tipicnim primjerom tih godinaa sta cu kad sam u biti jedna sentimentalna budala
Ma, ne dere se ona u uho (vidite da nije rekla niti svojoj budućoj sveki) - nego to novinarka "viče", treba nešto malo zapaprit za novine u subotu.
Što se mene tiče - live and let live dok se ne ugrožavaju drugi - ne brinu me tuđe želje ili "neželje", ne moramo svi bit isti. Rubrika - zanimljivosti, that's all, nije mi to neka teška kontroverza.
X
Čitajući, dolazim do zaključka da je za nju (i okolinu) bolje da ih nema.
Maria71, potpis.
Poštujem da svatko ima pravo na svoje mišljenje i da je dijete stvar vlastitog izbora. Ali poznam i par ljudi koji u mladosti nisu htjeli djecu a danas žale što nisu bili pametniji i imali dijete, ili pa im je sad prekasno i nikako im ne polazi od ruke da naprave bebača.
Mene primila želja za bebačima od kad sam sa svojim dragim. Još kao dečko i cura smo se dogovorili da ćemo imati troje i još uvijek to vrijedi.
sama autorica knjige izjavila je da je barem 50% knjige cista provokacija- ocigledno uspjesna
xX
slažem se ali istovremeno ipak imam i dojam da je u pitanju ipak i jedna doza nekakve sebičnosti ili bolje rečeno nespremnosti za žrtvovanje jer iako se i za posao žrtvuješ tu manje više lako odeš ako ti nije dobro ali u pravilu dijete ne ostavljaš samo zato jer nije savršeno, tu moraš izgurati i dobro i loše
ja osobno sam oduvijek htjela biti majka i drago mi je što sam trudna i što će se to ostvariti i voljela bih imati više djece
isto tako smatram da je poštenije da žene koje ne osjećaju tu potrebu onda ni ne budu majke nego da rode a ne brinu o svojoj djeci
a što se tiče autorice knjige tu nemam riječi jer mislim da se radi o isfrustriranoj osobi koja je ispriku za svoje nezadovoljstvo i frustracije našla u majčinstvu
potpisujem i ovo, kao da je sve što je tradicija loše, pa tko kaže da tradicija nije MOJ IZBOR, ne moram zato to svakome nabijati na nos
doduše i davno prije našeg vremena je bilo žena koje su izborom ostale neudane ili nisu rodile pa nisu od toga pravile spektakl
Članak iz Jutarnjeg nisam vidjela, komentarisat ću samo francusku autoricu. Kod nas je vjest o ovoj knjizi objavljena u Graciji (našoj inačici Glorije) i zanimali su me vaši komentari (mada sam u biti znala kakvi su vaši stavovi). Ja vjerujem da zaista postoje ljudi čija bi pravovremena odluka da nemaju djecu beskrajno pomogla njihovoj djeci da odaberu neke druge roditelje kod kojih će se roditi. Da li je to slučaj i sa autoricom knjige, ili je sve zaista samo u lovi (djeca će ipak prerasti fazu Harry Potter-a, pročitati nekad knjigu svoje majke, i neće vjerovati opravdanju da je bilo samo zbog novca) ne znam. Podržavam pravo izbora, a i pravo da se izbor nekad promjeni nekim drugim. Prihvatam da neki ljudi ne žele djecu, ali ih ne mogu razumjeti. Ja sam uvijek željela biti majka i mislila da je postati to najjednostavnija stvar na svijetu. Onda su mi poslali
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom