Ovaj smo vikend otkrili utrkivanje do lifta, ap do restorana, pa do sobe, pa do svega Uglavnom, iznenadila sam se kad je Leon toliko zestoko stalno zelio biti prvi.
U pocetku bih mu pustila da svaki puta pobijedi, al eto jednom nisam. On je toliko plakao, toliko je bio uznemiren tom cinjenicom da nije bio prvi, da mi je to totalno novi svijet mog malisana.
Pretpostavljam da taj osjecaj spada pod iskonski nagon, al ga do sada nije uopce pokazivao.
A od sada ga svugdje pokazuje.
Danas nije zelio da ja pozovem lift i utrkivao se sa mnom do stana (od lifta).

Kak vi gledate na taj poriv: biti prvi?
S roditeljske strane mislim, i djetetove buducnosti i daljnje socijalizacije - jer nece uvijek u zivotu u svim aspektima moci biti prvi.
A kao roditelji, mi smo tu da nasu djecu naucimo da se nose i s tim osjecajima, e, sad, ako im popustamo uvijek da budu prvi, dajemo li im krivu sliku svijeta :?

Kakav je vas stav?