Citiraj Zdenka2 prvotno napisa
Mony, ja imam malog lavića 2000. On je uvijek morao biti prvi i pobjednik. Uvijek i u svemu. To je išlo tako daleko da bi npr. znao urlati ako bi netko od nas prvi upalio svjetlo u haustoru. U igri nije podnosio gubitak. Kad je bio tako mali kao tvoj, ja sam mu to i tolerirala. Popuštala sam mu, ali sam istovremeno tumačila da ne može uvijek isti pobijediti, da pobjeda ide po zasluzi, da smo u nečemu prvi u nečemu nismo. To je išlo sporo ka cilju, ali je išlo. Danas ne mora biti u svemu prvi, shvaća da su u nekim stvarima drugi bolji od njega. Gubiti ne voli i neće nikad voljeti, ali tolerira. Ostao mu je i natjecateljski nagon, želja da bude bolji što ga posebno motivira u školi, a meni se to sviđa. Drugim riječima, ne brini.
mi imamo strijelca, pa je situacija bila malo manje ekstremna, ali tijek zbivanja je bio slican. Dok je bio manji vise je patio kad ne bi bio prvi/pobijedio, i mi smo cesto popustali. s vremenom se to mijenjalo. Nesto zbog naseg objasnjavanja, ali velikim dijelom uslijed sazrijevanja i boravka u grupi vrsnjaka. Mislim da je u nekoj dobi ta potreba normalna i da se ne treba protiv toga prezestoko boriti, vec pustiti dijete da sazrije.
A sad nam tonka dolazi u tu fazu