stvari stoje ovako....iznenadna slabina,malaksalost,pa mučnina,nesanica,ubrzano lupanje srca bol u grudima...strah i panika da ne ostanem sama...čitala sam da je povezano sa stresom i depresijom,...jel netko imao sličnih iskustava..
 |
|||
|
|
|||
stres ili???
stvari stoje ovako....iznenadna slabina,malaksalost,pa mučnina,nesanica,ubrzano lupanje srca bol u grudima...strah i panika da ne ostanem sama...čitala sam da je povezano sa stresom i depresijom,...jel netko imao sličnih iskustava..
Pa kao što si i sama rekla, meni se čini kao nekakav napadaj panike. Nisam stručna i ne znam što i kako u tim situacijama, ali mislim da ne bi bilo loše posavjetovati se s nekim stručnim :/
Re: stres ili???
ja sam se slicno osjecala fizicki (i psihicki) kad mi se brak raspadao...Originally Posted by gabrijela7
doktor mi je potvrdio da mi je i zeljezo jako bilo nisko...
kako se brak raspao, ja pocela vise brinuti os sebi (i uz pomoc nekih self-help tehnika) i dodatno o prehrani - zdrava sam... (zanimljivo, nisko zeljezo koje se nekad lijeci i godinu dvije - meni je u samo 2-3 mjeseca postalo super...)
imala sam u rukavu i dogovor za pregled kod homeopata za lijecenje potencijalne depresije homeopatskim putem... ali mi nije trebalo...
ako si vec dosta istrazivala a nisi jos sigurna sto da ucinis - odi se, kako ti kaze koalica, posavjetovati s nekim strucnim + nekim u koga imas povjerenja...
Jel' ti štitnjača OK? Lupkanje srca, isprekidano disanje, malaksalost - imala moja kolegica s hipertireozom (TSH jako nisko, FT3 i FT4 jako visoko) - doduše, njoj je tipa koji mjesec nakon toga počelo iskakati jedno oko.
prije tri mjeseca desilo se slična stvar završila sm na hitnoj dali mi kao infuziju i kući....to stanje mi je prošlo za tri dana bez ičega....vadila sam hormone štitnjače i ok su kao i krvnu sliku...dr veli sve ok...neznam da li svaki nalaz krvi sadrži i željezo...i tad mi rekoše samo da pijem vitamine.... a sad me već drži malo duže....nisu svi simptomi stalno prisutni ali se mjenjaju i stalno je bar jedan prisutan
tako je bilo mojoj prijateljici mislili su da je štitnjača a na kraju zbog svakodnevnog stresa
imam osjećaj kao da ludim....nimalo ugodno nije....znam da me neboli ništa a nisam sposobna normalno funkcionirati...niti mogu kontrolirati to što mi se dešava..
Imala sam to prije dosta godina.
redovno obijala hitne skoro svake noći, jer je naravno najgorje nekako bilo kad bi se sve smirilo. I pregledala štitnjaču i radila gastroskopiju i nosila holter i radila ergometriju. Ništa. Dg: anxiozni poremećaj uzrokovan prekomjernim nagomilanim stresom. U nekoliko mjeseci: smrt roditelja, otkaz, vjenčanje i 2 selidbe.
Meni nije prošlo sve samo od sebe. Tek nakon lijekova koje sam trošila nekoliko mjeseci.
Moj savjet: razgovaraj s nekim stručnim, počni od dr. opće prakse i vidi što ti najbolje odgovara.
Moja sestra je imala sličnih problema, ustvari jako izražene panične napade. Izvjesno vrijeme svi smo to negirali i pričali joj, da se ne folira, kao ništa joj ne fali .... bla bla bla... onda su ti panični napadi povukli još brdo problema.
U svakom slučaju geštalt (ne znam kako se pravilno piše) terapija joj je stvarno pomogla. Sredila se, a sad kad osjeti neki nagovještaj sličnih osjećanja, ode opet do terapeuta i bude joj ok.
Važno je priznati problem, definirati ga koliko je to moguće, osvjestiti to što ti se dešava i naći riješenje. Dobra vijest je da riješenja postoje i djelotvorna su, terapije, ovisno o stupnju "stanja" self help tehnike, homeopatija. Ma skoro sve se da srediti
Evo čim si pitala i počela pričati o tome krenula si put riješenja
da li je posjet neuropsihologu pravi potez?
Gabrijela,
žao mi je što prolaziš ovakvu fazu (i ja je sada ponovno prolazim ali trudna). Mislim da se radi o anksioznom poremećaju (panika, tjeskoba, strah). Počni od dr. opće prakse po savjet i uputnicu i otiđi psihijatru.
Kada ovako rano počneš s liječenjem onda je to zagarantiran uspjeh. Ja sam nažalost godinama čekala i sad imam kronične probleme.
Sretno!
Ako trebaš preporuku za privatnog psihijatra pošalji mi PP
pozdrav,
meni zvuči kao napadi panike. no za postaviti dijagnozu, treba poći psihologu...
Re: stres ili???
stres pojačan napadom panike ...kod mene svojedobno baš to dijagnosticirano s uzročno posljedičnom vezom...
Dijagnozu će ti postaviti psihijatar, a ne psiholog, kao i dati lijekove, ako misliš da ti trebaju. Vjerojatno se radi o napadajima panike i dobro bi bilo da, i ako se odlučiš za lijekove (anksiolitici-protiv anksioznosti) odes psihoterapeutu (koji može biti i psiholog i psihijatar-ali pitaj je li završio neku psihoterapiju, ja osobno preporučam geštalt) i radiš na problemima koji stoje u pozadini napadaja panike. Naravno, prvo napravi preglede koji će isključiti moguće tjelesne uzroke (tipa štitnjača i sl.).
Za prvu ruku možeš u apoteci uzeti biljne tablete za smirenje (one su blage) i vidjeti mijenja li se što-ako da-do psihe je-odi na psihoterapiju.
cure su ti sve rekle.napad panike.
reagiraj brzo,nemoj se mučiti,odugovlačiti i misliti da će sve proći samo od sebe,idi kod psihijatra.
stres je okidač,ali nije uzrok.
dobit ćeš antidepresiv koji se koriste i kod liječenja napada panike i anksiolitik koji ćeš koristiti dok antidepresiv ne počne djelovati.terapija počinje djelovati oko 3-4 tjedna poslije početka uzimanja antidepresiva koji ćeš nastaviti uzimati dalje još 9-12 mjeseci nakon što ti postane dobro jer tako ćeš spriječiti da ti se sve opet vrati.
bila sam kod neuropsihijatra....rječ je o aneksioznosti...dao mi je neke tablete u jako maloj dozi da pijem,...jer nisam puno zaglibila i to desetak dana poslje po potrebi....ako ne pomogne da ćemo nešto drugo.......al on veli da će bit bolje...vidit ćemo..
Draga Gabrijela, super što si na vrijeme otišla liječniku. Vibram da ti uskoro bude puno bolje ~~~~~~~
I ja imam takvih epizoda, do prije par tjedana bilo ih je relativno često, no odlučila sam ne šutjeti i ne trpjeti, ma o čemu se radilo. Pretpostavljam da je riječ o stresu, premorenosti i nedovoljnom posvećivanju samoj sebi, vlastitom emocionalnom i duševnom ojačavanju. No ipak mislim da bih trebala otići stručnjaku, pa te molim da mi ako možeš napišeš kojem si se liječniku obratila (ukoliko si zadovoljna pregledom i savjetom).
Hvala, pusa
ja sam išla kod privatnog neuropsihijatra...cim sam mu rekla simptome i malo porazgovarali reko je da je to aneksioznost....o tome imaš dosta na netu gdje sam i ja skužila o čemu se radi..važno je da si ti svjesna sta ti je i da navrijeme odeš kod njega da ti prepiše koje tablete da uzimaš... i da tesavjetuje malo o tome kako svladat te napade i malo si reorganizirati život....a istina je da puno čimbenika koji ti utječu na to...stres najviše,....ili podji kod općeg dati da uputnicu ili na svoju ruku idi privatniku....sretno...
Identične simptome je imala moja poznanica.
SVE je riješila odlaskom na autogeni trening.
Nekome pomogne jedno, nekome drugo. Važno je samo pronaći ono pravo za sebe.
Želim ti da u tome uspiješ što prije i da se ne bojiš.
Gabrijela, hvala
Nadam se da si bolje
točno ovako i meni, nakon pretraga ustavio se samo stres. Pila sam Mg i Fe i sve se vratilo u normalu nakon par mjesecitako je bilo mojoj prijateljici mislili su da je štitnjača a na kraju zbog svakodnevnog stresa
dao mi je lekotam tablete da pijem...jutri i navečer...oko 10 tak dana....bolje jesam al mislim da mi se od tableta spava..jakoooooo
prije dvije godine imala sam sličnu stvar ,dijagnoza je bila anksiozno depresivni poremećaj uzimala sam Zoloft pola godine ,poboljšanje je bilo 11 dan i dalje.
mislim da ću ovih dana posjetiti opet psihijatra jer opet mi se nešto slično događa mada nisam sigurna da je isto.
Kod mene je slučaj da kada imam gomilu problema (a imala sam ih i još imam neke) imam ogromnu snagu da ih prebrodim borim se i izdržim ali kad sve buda koliko toliko dobro ja "padnem" duhom,zatvorim se u kuću i sjetim svih razočaranja u proteklom periodu prvenstveno u "prijatelje" i sl.
neznam koliko je to dobro ali nemogu se promijeniti mada pokušavam
gabrijela7 nadam se da će ti tbl.pomoći a od svakih se pomalo spava
simptomi su prošli svi već prvih dana osim onog da me strah bit same...imam osjećaj da će mi se opet vratit panika i naravno tablete me nosaju...on je reko desetak dana da pijem a onda sve rjeđe...desetak dana je prošlo ali ja i nevidi neko baš ekstra poboljšanje...i sad netko mora bit samnom jer mi dođe muka....možda je tih desetak dana ipak malo podcjenio da mi je to dosta za oporavak
NAJbitnije je da ti sama prihvatiš da je to jedna obična bolest kojoj ima lijeka. Nećeš umrijeti (to je meni bio najveći strah kad bi napadaj krenuo) i proći će. Znaš da si jaka i da ti to možeš, samo su se kemikalije u mozgu malo poremetile. Probaj se svjesno smiriti. Meni je pomagala neka moja vrsta autogenog treninga. Duboko i ravnomjerno disanje, kroz nos unutra, kroz usta van. Svjesno širi prsni koš i poslije ga ispuhni. Ako ti pomaže, diši u papirnatu vrećicu. Razmišljaj o nečem lijepom ili o nekom mirnom mjestu gdje si bila. Za mene je to jedna plaža u zalazak sunca.
Ako se ti uspiješ malo prisiliti da se smiriš i lijekovi će imati bolji učinak.
Znam kako ti je i nije nimalo lako. Šaljem ti
Sad sam se sjetila jednog groznog doživljaja prije par mjeseci. MM je pozvao ekipu da dođu navečer i kod nas u dvorištu organizirao kotlić. Trebali su doći uglavnom poznati ljudi ali i par meni nepoznatih (ključan detalj).
Stavila sam djecu na spavanje i... čekala još dva i pol sata da skupim hrabrost i izađem pred vlastitu kuću na vlastiti tulum jer je tamo bilo par meni nepoznatih ljudi!!! :shock:
I stalno sam si ponavljala "pa daj ne zezaj, samo laganini izađi upoznaj se s ljudima, sjedni, popij čašu vina i zabavi se malo, ovo ti je prilika, rijetko kad dolazi društvo kad su djeca već u krevetu..." no ipak sam dva i pol sata sjedila na kauču u mraku, skupljala hrabrost i pokušavala ne onesvijestiti se od panike, srce mi je jako lupalo, plakala sam i imala sam osjećaj da moram negdje pobjeći.
Nazvala sam sestru, ona mi je savjetovala da duboko udahnem, da se sjetim da su to vani ljudi a ne čudovišta i, što je najvažnije, da se sjetim koliko sam željna društva (doma sa već 3 godine s djecom), da sam oduvijek lako sklapala poznanstva i da sasvim normalna i društvena osoba koja će sada lijepo izaći iz kuće, pružiti ljudima ruku i uživat sat-dva u druženju.
Da nisam nju nazvala, vjerojatno bih se onesvijestila od straha.
Uspjela sam se popesti uz stepenice i još sam par minuta stajala pred kućnim vratima nemoćna da ih otvorim i izađem van.
Ipak sam i to uspjela i mogu vam reći da mi je ta večer bila svojevrsna terapija i škola za daljnje slične situacije.
Sve je u glavi.
...prva preskočena tableta jutros tj. pola nje koliko sam uzimala jutri....sve ok...ali zato cjelo jutro nešto radim...pa sam mrtva umorna.....mislim da me strah suočit se s tim da ostanem sama s djetetom kući....ovo ostalo za sad je pod kontrolom....valjda će i to proć..
Laky,. Ovako isto i moja mama - u kriznim razdobljima je OK, kad je sve OK, ona nije OK i treba pomoć. Držim ti palčeve da to prebrodiš.
bila sam dobro do preksinoć...opet me uhvatilo mantanje i slabost....jučer ista stvar......a danas mislim da mi je i još gore...pa sam danas popila opet tablete jednu ujuto,jednu uvečer.....jel to normalno da mi se vraćaju svi simptomi......i koliko dugo......
Gabrijela, tableta je samo pomocno sredstvo, ona uklanja simptome, ali ne uzrok. Mozda se situacija smiri i uz same tablete, pa se ne pojavi opet ili u manjoj mjeri kad prestanes piti tablete, ali ako zelis biti sigurna pokusaj raditi na uzrocima panicnih napada. Hocu reci- psihoterapija.
U prijevodu-tableta je štaka, ali nije cilj zauvijek nosati štake nego hodati sam-naučiti ili sjetiti se. Stres samo provocira panične napade, uvijek postoje dublji uzroci.
uh. i ja sam bila u istoj situaciji. napravila krvnu sliku (dr. je sumnjala na manjak željeza) a krvna slika školski primjer zdravog čovjeka, pa sam išla na pregled štitnjaće a nalaz savršen. onda sam sama nekako skužila da je to akumulirani stres od konizacije. a bila sam tako hrabra u vrijeme prije i poslije operacije. uglavnom, počela sam se pomalo baviti sportom, čitati lijepe knjige, piti punooo vode... i prestalo je. sada kada čekam prvi uzv u ovoj drugoj trudnoći opet osjetim srce. strah me je. imala sam izvanmateričnu prije Dake i nekako samo trebam da mi dr. kaže da je ova bebica na pravom mjestu. i znam da ću onda biti ok. nisam pila nikakve tablete iako mi ih je doktorica htjela dati. nađi mogući razlog, pogledaj u bližu prošlost i možda dođeš do odgovora.
Sad bi ja malo filozofirala ....
Ali neću.Bit ću direktna - ko iz topa!
Sve što Vas nervira - odalečnite od sebe ... Tebi i bebici Ariana šaljem veliki KISS ...a ti Gabrijela ...
Tablete nisu riješenje.
Problem ćeš riješiti jedino ako dođeš do uzroka... dakle - filozofiram ipak - što je uzrok straha?
andrij, u pravu si, treba pronaći uzrok tim ružnim osjećajima. Sve je u glavi i duši.
Kod mene je stvar u tome što sam 3 godine doma, što jako malo kontaktiram sa drugim ljudima (a inače sam brbljiva, duhovita, jako druželjubiva, barem sam takva bila do prije par godina :/ ), rijetko odlazim u grad, još rjeđe viđam prijatelje (dvije najbolje prijateljice su odselile iz Zg), imam malo vremena za sebe, ne privređujem ništa osim sramotne porodiljne, fond riječi mi se smanjio na 10%, nijednu misao ne stignem smisliti do kraja jer sam non-stop opterećena sa time što i kako djeca rade, dal će netko pasti na glavu, što treba skuhati, što treba napraviti po kući... ne stignem razmišljati o nekim opuštajućim stvarima, jedino što svakodnevno čim završe crtići ugasim TV i maltretiram klince sa ambijentalnom muzikom, što me spašava jer bih inače POLUDJELA!
I nikako da odem po uputnicu sa psihologa. Možda podsvjesno odgađam to suočavanje sa samom sobom :? :/
Imala sam sličan problem i ja. U jedno vrijeme mi je dolazilo slabo kad sam bila u prostoru s puno ljudi, u dućanima, na ulici...ometalo mi je normalan život. Čak mi je znalo dolaziti slabo kad sam bila u jednom dućanu koji je imao čudan, kockasti tepih (sad mi je sve to malo smiješno kad se prisjetim). Točno znam kako se osjećaš i kroz što prolaziš. I mogu ti reći nešto najbitnije: nitko ti ne može pomoći ako si ti sama prvo ne pomogneš.
Skupi snage i razmisli o svemu, pripremi se za sljedeći napad panike i kad ti tako dođe pokušaj racionalno razmišljati i pokušaj ga ublažiti. Svaki put pomalo i riješit ćeš se toga.
Meni je trebalo par mjeseci, vraćalo se povremeno da bi na kraju potpuno nestalo.
Samo moraš to prvo riješiti sa sobom, ostalo je sve lako.
Veeelika
Jao Fairy, podsjetila si me na moju poznatu paniku u SuperKonzumu. Ma tek sam se prije par tjedana opustila u šopingu i s guštom kupovala. Sve do tada je bilo "daj samo potrpaj što nam treba i bježimo van". Čak sam htjela čekati u autu dok MM i djeca kupuju, ali ipak nisam otišla tako daleko 8)
I što je najgore, ne mogu shvatiti točno zašto mi se to događa, nikad u životu nisam bila povučena,strašljiva, nepovjerljiva, dapače baš sam bila sve kontra tome, i vidi me sad
Nema to veze kakvi smo bili prije, sada u ovom trenu ti se to događa i trenutno si ranjiva zbog nečega. Može bit i stres vezan uz to preopterećenje koje osjećaš i tako ti organizam (u ovom slučaju mozak) pokazuje da nešto ne štima.
Moraš sama (ali sama, bez djece i svih ostalih) sjesti i razmisliti o svemu. Mene je bilo strah uopće razmišljati o tome jer mi je dolazilo slabo od same pomisli. Ali s vremenom i navečer kad su svi zaspali uzela sam malo vremena za sebe i razmišljala u čemu je problem.
Moraš biti jaka jer si samo ti možeš pomoći.
Vrlo rado, ali ja se:Ali s vremenom i navečer kad su svi zaspali uzela sam malo vremena za sebe i razmišljala u čemu je problem.
1. onesvijestim u krevetu čim djeca čvrsto zaspu
2. zatupim pred TV-om i ne smognem snage sjesti u kuhinju sama sa svojim mislima jer u malom mozgu ZNAM da ću JA skakati na dječji plač iz spavaće sobe ili će me MM zvati da nekaj vidim na TV-u (željan je dijeliti i takve trivijalne stvari sa mnom jer se ne viđamo po danu) ili će me MM žicati da mu skuham kavu, i slično
Htjela sam navečer uvesti da, kad klinci začore, dobro se obučem i krenem u šetnju do kvartovske crkve i nazad i onda saznam da se baš u mom kvartu događaju tuče klinaca, zezanje prolaznika u večernjoj šetnji, a to mi stvarno sada najmanje treba.
I tako, prolaze mi daniiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Da si bar bliže pa da popijemo jednu kavicu u miru i da pobrbljamo.
Moraš naći barem 10 min za sebe jer ćeš totalno skrenuti. Baš ko
I ja sam jedno vrijeme bila tempirana bomba, e onda sam rekla dosta je bilo toga, skulirala se i stvarno našla malo vremena za sebe.
Inače odoh i ja i mm i svi u zrak.
Treba naći to vrijeme samo za sebe ... Isključiti sve ostale..pa i djecu i ODMORIT glavu.
Sve može čekati i svi mogu čekati ... Tih deset minuta
samo onaj tko je to prošo te može razumijeti.....a svak ostali misli da si lud...i da si to sve i umišljaš...naravno da je sve u glavi...i da si i umišljaš....al tko to ne iskusi........nezna kako je
Sve se mislim "necu komentirati" ali ne mogu izdržati. Ova ideja da si samo sama možeš pomoći mi se ne sviđa, tj. ne sviđa mi se "samo sama", jer sam viđala ljude (moje klijente) koji su uporno tako razmišljali i kojima je baš takav način mišljenja bio prepreka da potraže pomoć i učine nešto za sebe.I mogu ti reći nešto najbitnije: nitko ti ne može pomoći ako si ti sama prvo ne pomogneš.
Skupi snage i razmisli o svemu, pripremi se za sljedeći napad panike i kad ti tako dođe pokušaj racionalno razmišljati i pokušaj ga ublažiti. Svaki put pomalo i riješit ćeš se toga.
Meni je trebalo par mjeseci, vraćalo se povremeno da bi na kraju potpuno nestalo.
Samo moraš to prvo riješiti sa sobom, ostalo je sve lako.
Veeelika
Zamisli da dobiješ trudove, znaš da bi to trebao moći sam (što je istina) pa ne odeš u rađaonu, ma koliko se sve zakomplicira? Ili vidiš da netko tvoje visine diže 60 kg, pa i ti to trebaš sam, iako ti nikako ne uspijeva. Bi nastavili sami pokušavati? To nikome ne pada na pamet. Ali kada je "duševna bol" u pitanju to se vrlo često čuje. Super je kad netko može sebi sam pomoći ali ima situacija kada to naprosto nije moguće (npr. kad utone u depresiju, kod psihoza ali i u drugim situacijama). Misli tipa "trebam to sam/sama riješiti, zašto ne mogu" ne pomažu puno, samo podižu anksioznost. Istina je da je za terapiju potrebno da klijent želi promjenu, ali nije nužno da sam zna kako i što mu treba (velika većina ne zna, barem ne u početku).
Mislila sam na to da ti ni doktor ne može pomoći ako ti to prvo ne riješiš sa sobom. On ne može surađivati ako ja nisam u stanju biti dovoljno jaka i ako nemam snage to rješavati.
Da ne otvaram novu temu...
mislim da bi i meni trebalo pomoći, poprilično sam "nestabilna".
Jučer - divan dan, sve ok.
Noćas Gabi kašlje sve u 16 (OPET! ZAR VEĆ!?)
jutros isto,
MRZIM obdanište iz dubine duše,
dođem na posao, svi mi idu na živce,
litar ulja će poskupiti prvo na 4 onda na 8 maraka ( oko 32 kune!!! )
pitam se šta ćemo jesti jer će i sve ostalo sigurno poskupiti,OPET,
telefon mi zvoni, stranke zovu, najradije bi im samo poklopila slušalicu,
hladno mi je ( ja i moje jeb... suknje kad minusi stegnu, ne znam kome se paradiram )
dođe mi da vrištim na sav glas,
odjednom ne vidim nikakvog smisla ni u životu ni u postojanju uopšte,
pitam se čemu sve,
a sve počne od jednog kašljanja...
Nekad imam osjećaj da ludim, nekad da sam već luda 100 na sat,
ima li iko od vas ovakvih prenosa, naglih promjena raspoloženja ili šta je već ovo?
Šta su self-help tehnike, kako se upražnjavaju, gdje da nađem "materijal"???
Ponekad mislim - da mi se samo naspavati, bilo bi mi bolje
Kad mi je dobar dan, cijeli svijet je moj.
Kad je dan loš onda mi je sve crno, najcrnje.
Sinoć ...
Zaspala sam, a ostao ručak na šporetu da se krčka :shock:
Kao da sam digla ruke od svega.
99,9 % žena je prošlo kroz tu ili sličnu - fazu u životu !
Sto problema , sto potreba, sto razloga ... Netko se naučio nositi sa problemima,a netko ili nezna i nemože i tu nastaje krivi spoj.
Tablete pomognu da se trenutno osjećaš dobro...problem nije riješen.
Jako loša usporedba ...
Fizička bol nije isto što i psihički poremećaj.
Pojasni mi - jesmo li sami riješavali probleme dok smo išli u školu?
Mnoge žene se izgube nakon poroda ...puno obaveza i nespavanja iscrpljuje ...nemože se baš sve prati na psihoze i depresije.
... sasvim normalno da si zaspala kad si nenaspavana zbog bebe.
A crne i lijepe dane imamo svi... ako imaš crn dan nisi bolesna niti si depresivna.
Ni ne mislim da su sve psihoze i depresije, samo sam navela da je u tim slučajevima pomoć nužna. Ali i posljedice stresa (sto bi bilo nespavanje, obveze...) katkad preplave osobu tako da više nema snage sama se nositi s njima. Samo želim reći da nije dobro sjediti i čekati da "dođe" snage da se samostalno naprave promijene, jer se to ne dogodi svima i može imati loše posljedice.
A što se tiče psihičkih problema i fizičke boli, naravno da nije sasvim isto, ali je oboje smetnja i oboje djeluje i na tijelo i na psihu, tj. u konačnici sve je to jedno.
Ovo sa školom-ne kužim pitanje?
Osobno sam tri godine bila anksiozna i imala napadaje panike - ukratko: oblio bi me hladan znoj, srce bi ubrzalo, gušilo bi me, grlo bi se potpuno osušilo... Vrlo neugodni i ružni osjećaji. Da mi mama nije psihijatar, tko zna što bih sve pomislila - bila sam uvjerena da umirem...U nekoliko navrata uzimala sam Apaurin, a kasnije je Persen bio sasvim dovoljan. Nije prestalo dok u životu nisam raščistila neke situacije koje su me jako opterećivale, a zatim su se napadaji prorijedili da bi na kraju i prestali. Danas me ponekad uhvati anksioznost, ali već znam predvidjeti kada i zanemarivo kratko traje jer brzo rješavam stresne situacije.
PS. Zbog vlastitog mira (kako bih bila 100% sigurna da mi ništa nije) prošla sam sve žive pretrage - od krvne slike, preko EKG-a pa i ultrazvuka srca. Sve je bilo zdravo da zdravlje ne može biti.
Inače, meni se to dogodilo kad sam zapela na faksu i mislila kako ću odustati. Također sam imala nerješenu situaciju na emocionalnom području... Sredilo se kad sam diplomirala, zaposlila se i sredila vezu sa današnjim mužem (a otkantala repove koje sam vukla iz prošle veze)
Posting Permissions
Reply With Quote