andrij, u pravu si, treba pronaći uzrok tim ružnim osjećajima. Sve je u glavi i duši.
Kod mene je stvar u tome što sam 3 godine doma, što jako malo kontaktiram sa drugim ljudima (a inače sam brbljiva, duhovita, jako druželjubiva, barem sam takva bila do prije par godina :/ ), rijetko odlazim u grad, još rjeđe viđam prijatelje (dvije najbolje prijateljice su odselile iz Zg), imam malo vremena za sebe, ne privređujem ništa osim sramotne porodiljne, fond riječi mi se smanjio na 10%, nijednu misao ne stignem smisliti do kraja jer sam non-stop opterećena sa time što i kako djeca rade, dal će netko pasti na glavu, što treba skuhati, što treba napraviti po kući... ne stignem razmišljati o nekim opuštajućim stvarima, jedino što svakodnevno čim završe crtići ugasim TV i maltretiram klince sa ambijentalnom muzikom, što me spašava jer bih inače POLUDJELA!
I nikako da odem po uputnicu sa psihologa. Možda podsvjesno odgađam to suočavanje sa samom sobom :? :/