Citiraj Fairy prvotno napisa
I mogu ti reći nešto najbitnije: nitko ti ne može pomoći ako si ti sama prvo ne pomogneš.
Skupi snage i razmisli o svemu, pripremi se za sljedeći napad panike i kad ti tako dođe pokušaj racionalno razmišljati i pokušaj ga ublažiti. Svaki put pomalo i riješit ćeš se toga.
Meni je trebalo par mjeseci, vraćalo se povremeno da bi na kraju potpuno nestalo.
Samo moraš to prvo riješiti sa sobom, ostalo je sve lako.
Veeelika .
Sve se mislim "necu komentirati" ali ne mogu izdržati. Ova ideja da si samo sama možeš pomoći mi se ne sviđa, tj. ne sviđa mi se "samo sama", jer sam viđala ljude (moje klijente) koji su uporno tako razmišljali i kojima je baš takav način mišljenja bio prepreka da potraže pomoć i učine nešto za sebe.
Zamisli da dobiješ trudove, znaš da bi to trebao moći sam (što je istina) pa ne odeš u rađaonu, ma koliko se sve zakomplicira? Ili vidiš da netko tvoje visine diže 60 kg, pa i ti to trebaš sam, iako ti nikako ne uspijeva. Bi nastavili sami pokušavati? To nikome ne pada na pamet. Ali kada je "duševna bol" u pitanju to se vrlo često čuje. Super je kad netko može sebi sam pomoći ali ima situacija kada to naprosto nije moguće (npr. kad utone u depresiju, kod psihoza ali i u drugim situacijama). Misli tipa "trebam to sam/sama riješiti, zašto ne mogu" ne pomažu puno, samo podižu anksioznost. Istina je da je za terapiju potrebno da klijent želi promjenu, ali nije nužno da sam zna kako i što mu treba (velika većina ne zna, barem ne u početku).