Ja nemam pojma kad sam ja pocela citati, ali i Petra i Robi su poceli citati sa cetiri godine i na tome sam beskrajno zahvalna.

Citanje nismo nikad forsirali u smislu "citat ces htio ti to ili ne" ali poticali na citanje uvijek jesmo. Osobno mislim da je puno lakse i ljepse kad se pocne rano pa se ide polako, nego kad se ceka (jer kao nisu spremni) pa onda udri u prvom razredu sa sedam ili kolko vec godina.

I Robi i Petra su poceli citati tako da smo se koncentrirali na jednostavne rijeci (tzv. consonant-vowel-consonant oliti suglasnik-samoglasnik-suglasnik, ok, znam da sad postoje neke nove hrvatske rijeci za to) i otud je krenulo.

Kaj se tice volje ili ne volje, prepoznavanja ili neprepoznavanja slova, slazem se da je stvar djeteta ali i stvar toga kolko si ti kao roditelj proaktivan.

Petra je prepoznavala slova prilicno rano, mada ne bih znala tocno reci kada jer me to nije tada (niti me sada) brinulo. Znam samo da je sa cetiri godine i par mjeseci, taman prije nego je krenula u predskolu, pocela citati jednostavne rijeci (mi smo isli, sad kad vas citam, mada tu nije bilo nikakve tehnike nego jednostavno intuitive) odmah na sintezu+fonetsko citanje (poceli smo citati na engleskom, hrvatski je slijedio iza toga).

Robi nije imao (naizgled) nikakav interes za slova i brojke do negdje 3 i pol, cetiri godine. Onda je polako krenuo i isto sa cetiri godine poceo citati, polako ali sigurno (CVC-rijeci). Sad sasvim fino cita, po nekoliko stranica odjednom, i komplicirane rijeci.

Naravno, sve je ovo islo skoro iskljucivo kroz igru plus rad u pred/skoli.

Sad mislim, kad gledam unatrag, i kad gledam oko sebe, da je u stvari ucenje citanja u ovako ranoj dobi jako dobra stvar gledajuci s mnogo strana.

Broj jedan, nikud ti se ne zuri i samim tim ne ulovis se u klopku ocekivanja (skole) i frustracije su skoro pa minimalne (opet, jer "ima vremena").

Broj dva, toliko toga oko nas, i u skoli, je u pisanom obliku da je, ukoliko si savladao citanje, sve puno lakse (i zanimljivije).

Trece, klinci se osjecaju dio tog veceg svijeta, slova i rijeci ih ne odvajaju od ostalih. Kad stoje na tramvajskoj stanici, ne osjecaju se kao ovcice dok im roditelj veli - da ovo je nas tramvaj, ne ovo nije nas tramvaj. Oni su sami u stanju prepoznati jel je ili nije i daje im osjecaj vaznosti i moci.

Cetvrto, ako pocnes citat rano, bez presinga, onda i stignes uzivat u ljepotama koje ti knjige donose, nemas osjecaj da ih stalno citas pod mus (jer je to za zadacu, za lektiru i sl.).

Peto, ako pocnes citat rano, tvoj vokabular, pismenost i brzina citanja su znatno veci sa sedam godina nego sto bi bili da si tek tad poceo, mozes se koncentrirati na sve druge zanimljive stvari o kojima se u skoli prica i samim time bauk skole puno je manji.

Jos bih htjela naglasiti da za citanje i uspjeh i ljubav za citanjem najvazniju ulogu igra okruzenost djeteta knjigama. Znaci cak ne tolko koliko roditelji i drugi djeci citaju (iako je i to vazno), kolko je vazna okruzenost knjigama i njihova dostpunost.

Takoder, puno je lakse klince odmah od pocetka upoznavati i s velikim i s malim stampanim slovima. Ako mogu zapamtiti jedno, onda mogu zapamtiti i dva. Ako mogu trideset, onda mogu i sezdeset. Rijetko kada ce klinci naici oko sebe na kombinaciju iskljucivo velikih stampanih slova, a uostalom, u praksi niti ne pisemo tako. I ako uce oba otpocetka, pocinju i samostalno kuziti osnove pisanja (da svaka recenica pocinje velikim slovom i zavrsava tockom, da se imena pisu velikim slovom itd.). Klinci su pametni, pametniji nego sto im cesto priznajemo. Mi smo ti koji se moramo skockati.