:D Puko mi vodenjak u 17 h (bez trudova), došla u bolnicu u 18, primila me mlada ekipa, simpatična sestra iz Gajnica i dva mlada doktora (valjda na specijalizaciji). Jedan od njih se mislim preziva Prka i velike, velike pohvale njemu (htjela sam mu se zahvalit nakon poroda, al nisam uspjela, pa tko ga vidi:" HVALA!").
Na prijemu prst otvorena. Šetam, voda i krv cure. Oko 23h počeli lagani trudovi. U 24h, sestra mi kaže probajte zaspat, vjerovatno do sutra ništa. Možeš si mislit kak sam spavala. Trudovi su postajali jači, a i voda i krv su neprestano curili. Krv me zabrinjavaja pa sam nekoliko puta pitala jel to normalo, rekli su da je . Stiglo jutro, a ja se otvorila samo za još jedan prst. Tada je već predrađaona bila puna trudnica (u noći samo nas 3), a i osoblja (mladog). I doc. Prka je još tu. Trudovi još jači. Brijanje (bezbolno, jako pažljivo ), klistir (kakav može bit?! :? A onda drip . Moraš ležat na boku, drip s jedne strane, ctg s druge i nema micanja. Taj dio nije baš . U međuvremenu ti daju nešto za bolove u venu, al ne pomaže. Sestre mi prilaze, upozoravaju na disanje i govore: "Sad ćete rodit još samo malo" - al svi idu u rađaonu, a ja ne. Koma mi je bilo samo to ležanje jer se nemožeš šetat (ja vikala da mi je silo na WC, pa su me pustili da se dignem na 5 min). I tek u 12h, idemo u rađaonu. Tamo ja čekam, a oni poslali muža. Kad sam vidjela njegovo lice koje je govorilo:"Pa kaj te tak jako boli?", samo sam rekla:"Molim te izađi" (nisam htjela da me gleda takvu zločestu-vikala sam svašta). Poslije su sestre pitale da tko je stero oca van, kad ono JA. (sad mi je malo krivo ). Porod trajo 15 min, 3 truda, 6 tiskanja. Na porodu ih je bilo 4-5, više neznam: sigurno sestra iz Gajnica (super) i doc. Prka , sjećam se da me u jednom trnutku podragao i umirujuće rekao: "Evo dobro je, još samo malo" I stvarno moj Gabriel došao na svijet u 12:30h. I poslije toga koda me ništa nije boljelo. Sestre na odjelu super, dolaze, pitaju jel šta treba, hoće pokazat samo ih se treba pitat. Jedina zamjerka je bila kad mi jednom nisu donijeli bebu na dojenje, a nitko mi nije htio reći što je s bebom dok pedijatrica ne dođe. Plakanjem sam iz jedne sestre izvukla: "Mama nebojte se ništa, beba ima laganu žuticu". Sva sreća kad je pedijatrica došla, tražila je da mi donesu bebu, pa mi je bilo puno lakše, jer sam ga taj tren vidjela.
Drugo sve 5.