Moja malena neće nikom, samo meni i ponekad tati. Nas dvije smo uglavnom same. Nemamo baku i dida da ju ponekad pričuva, rijetko nam tko dolazi u posjet jer ne poznajemo baš nikoga u novom gradu. Često izlazimo na igralište jer su u blizini škola i vrtić i tu na nekakav indirektan način dolazi u kontakt s djecom i jako im se raduje smijući se , i kad odlazimo u trgovinu...
Primjetila sam da , ako ju netko uzme u ruke , kad shvati da to nisam ja, jako počme kričati, kao da se predne iz nekog sna. Onda je ja uzmem i sve je ok. Ponekad zna plakati ako joj se netko obrati, nekad bih i ja zaplakala kad čujem što joj govore![]()
, ali eto, trpim , odrasla sam
![]()
Znam da je ona još malena, ali se bojim da ću je teško naviknuti na vrtić...da će se teško socijalizirati. Ne znam griješim li u nečem? Nekako u zadnje vrijeme čujem i zvoni mi u ušima: moje dijete je tako društveno, hoće svima.
A nas dvije kao sijamski blizanci. Nekad i u wc. Dok se tuširam, ona je u kolicima. Dok jedem, ona je kraj mene. Spavamo zajedno u krevetu.
Druga stvar:Voljela bih nekad izaći vani, ali ona počme plakati vrlo brzo s MM. Hoće li to tako dugo biti? Ima li tko slično dijete malog mamoljupca.![]()